Jedan od najuglednijih hrvatskih dramatičara Ivor Martinić 17. studenog u KunstTeatru na Trešnjevci premijerno će postaviti vlastiti komad "Jackpot". U predstavi igraju Sanja Milardović, Iva Jerković i Silvio Vovk.
"Jackpot" je trebao igrati u zagrebačkom HNK?
Trebao je igrati u HNK u trenutku kada je još bila aktualna pandemija i kada se sve raspadalo pa se raspala i ideja da se to igra tamo iz produkcijskih razloga. Drago mi je da smo sada konačno pred premijerom u KunstTeatru.
Ovdje ste vi i autor teksta i redatelj. Svađaju li se međusobno dramatičar i redatelj?
Uvijek imam primjedbe, čak onda kada sam samo pisac, i to na sebe kao autora. Tako je i ovog puta. Ali s godinama sam postao nježniji prema sebi i svom poslu. Ovo je treći put da režiram u Hrvatskoj. Prvi sam put režirao "Bilo bi šteta da biljke krepaju" u KunstTeatru i "Dramu o Mirjani i ovima oko nje" u Teatru ITD, tako da si dajem popust s obzirom na to da nemam puno utakmica u nogama u režiji i pokušavam prema sebi biti što blaži. Ljudi znaju da svima koji uzimaju moj tekst dajem punu slobodu jer je pozornica nešto različito od teksta napisanog na papiru. I ovdje se događaju neke promjene, vidimo što funkcionira na pozornici, a što ne, to i jest ljepota ovog posla.
Biste li se prihvatili režije tuđeg teksta?
U režiju uvijek idem iz kuta dramskog teksta pa možda i bih, ali bi to moralo imati veze s nekim mojim autorskim odnosom prema dramskom tekstu.
Kako biste budućoj publici predstavili dramu "Jackpot"?
"Jackpot" je tekst koji govori o prijateljstvu u tridesetim godinama života koje se raspadne kada jedan par dobije jackpot na lotu.
U Španjolskoj je to češći slučaj nego u Hrvatskoj?
I u Hrvatskoj je to moguće. Otkada se bavim ovim tekstom pratim loto. Mi kao ekipa igramo svaku srijedu loto i nismo nešto previše uspješni. Postoji puno priča o ljudima koji dobiju, samo što oni većinom ostaju anonimni. Ovaj naš par nije želio ostati anoniman i tu se događa veliko razočaranje prijatelja koji su bliski tom paru. Kada u naše posložene živote dođe veliki novac, shvatimo da život za koji smo vjerovali da je najbolji za nas možda i nije najbolji. "Jackpot" je mučna priča o raspadu prijateljstva u tridesetim godinama života kada smo pomalo umorni od života i postajemo sve racionalniji u razmišljanju o budućnosti. Važno je reći da priča ima puno humora i da je formalno zanimljiva jer je napisana kao filmski scenarij. Mi zapravo imamo probu za film. Najveći poziv gledateljima su sjajni glumci Sanja Milardović, Iva Jerković i Silvio Vovk, koji prekrasno igraju, a u videoprojekciji će nam se možda pridružiti i jedna od najboljih hrvatskih glumica Ksenija Marinković.
Oni su trebali glumiti i u HNK?
Silvio, Iva i Ksenija trebali su glumiti u HNK, a ja sam trebao režirati. Troje glumaca vučem iz HNK u mali KunstTeatar s 35 mjesta kao vrlo potrebno mjesto za hrvatsku kulturu. Zbog svih predstava koje je to kazalište iznjedrilo u zadnje tri godine, otkad postoji, ponosan sam da tu igramo "Jackpot".
Je li poruka tog teksta da novac kvari ljude?
Ne bi bila poruka ta. Tekst nema poruku. Mi se tu bavimo prijateljstvima i nestalnošću života. Propitujemo na koji način naša prijateljstva funkcioniraju kada smo u kasnim tridesetim godinama života kada ratio postaje sve jači, kada počinjemo razmišljati o mirovini i egzistenciji i kada nas sve što smo u životu do tada prikupili počinje opterećivati. Pitanje je jesu li naši prijatelji zapravo naši prijatelji ili smo ih odabrali da bi nam bilo lakše u toj tuzi koju svi nosimo zajedno.
Je li "Plavi cvijet" bio vaš prvi filmski scenarij?
Da. Radio sam kratke filmove, ali "Plavi cvijet" je prvi scenarij za dugometražni film. To je scenarij koji je godinama ležao u ladicama, a već je prije sedam godina dobio neke potpore i razvijao se za televiziju. U sasvim slučajnom susretu sa Zrinkom Ogrestom, Ogresta je dobio scenarij, pročitao ga i odlučio režirati film.
Za hrvatske prilike sve se to odvilo jako brzo?
Od trenutka kada ga je Zrinko uzeo u ruke to je bilo jako brzo gotovo. Prije su tu bili neki drugi redatelji i druge producentske kuće. Sve je to i pitanje hrvatske kinematografije i načina na koji se tretiraju hrvatski scenaristi. Imamo malo scenarista, a redatelji uglavnom pišu svoje tekstove. Imamo sjajnih scenarija u ladicama koji nisu pronašli dovoljno zainteresirane redatelje.
Zašto se producenti ne angažiraju više u povezivanju scenarista i redatelja?
Producenti rade, ali u Hrvatskoj postoji autorski film pa redatelji misle da nisu potpuni autori ako nisu i autori scenarija. Svi imaju svoje priče koje bi rado napisali, a postoji jako mali broj redatelja koji bi se potrudio snimiti nešto što nije njihova priča. Svaki pametan producent neće nikada raditi nasilno protiv volje redatelja i nagovarati ga da snimi nešto samo zato što je scenarij dobar. Film je kompleksna umjetnost koja zahtijeva da redatelj rezervira tri godine za neki projekt. Nitko to neće raditi ako nije sto posto siguran da je taj scenarij koji nije njegov vrijedan tog posla.
Sada radite na scenariju za redateljicu Antonetu Alamat Kusijanović, koji nije vaša priča?
Nije, a s Antonetom uživam raditi. Ona ima veliki uspjeh s "Murinom" koja obilazi svijet. Iza nas je jako lijep i dug period rada.
Razmišljate li o pisanju romana?
Sinoć sam baš nešto razmišljao o tome... U "Biljkama" sam se kao redatelj bavio otvorenom strukturom u kojoj su sudjelovali i glumci, u "Drami o Mirjani" reinterpretirao sam svoj stari tekst, a u "Jackpotu" se bavim tekstom koji je pisan kao scenarij, a želim ga raditi u kazalištu. Pomislio sam da bi bilo dobro da za četvrti redateljski projekt u kazalištu radim neki svoj roman. No čini mi se da sam prilično odan dramskom tekstu. Malo sam fanatik forme i svog posla te ostajem vjeran dramskom tekstu jer me on inspirira. Imam osjećaj da je nemoguće da napišem roman jer vjerujem da bi se formalno vidjelo da sam prvenstveno dramski pisac. Pisanje romana za mene kao autora zavodljivo je samo u tom smislu što autor dolazi do čitatelja bez kazališne predstave, dakle bez posrednika.
Imate jako veliki uspjeh u Latinskoj Americi. Kako to objašnjavate?
To je teško objasniti. Dogodila se neka magija. Imam tri hit predstave. "Moj sin samo malo sporije hoda" stekao je popularnost u ZeKaeMu kao i "Drama o Mirjani i ovima oko nje" u Jugoslavenskom dramskom pozorištu u kojoj je igrala desetak godina. Treća predstava koja je jako popularna u Argentini je "Moj sin samo malo sporije hoda" koja tamo igra osam godina i igrali su je više od petsto puta.Ta hit predstava otvorila mi je vrata Latinske Amerike. Do sada sam tamo imao više od dvadeset premijera. Upravo imamo turneju sa španjolskom verzijom "Bilo bi šteta da biljke krepaju". Trenutno imam pet živućih predstava u Argentini, Brazilu i Urugvaju. To me podneblje inspirira jer su oni veliki zaljubljenici u kazalište. U Latinskoj Americi se u kazalište ide kao što se kod nas ide u kafiće. Kazališta imaju programe kroz cijeli dan. Nije čudno u kazalište ići u 11 sati prijepodne, u podne ili u ponoć. Tu količinu ljubavi koju imaju prema kazalištu nisam nigdje susreo. U Argentini je to najpopularnija umjetnost.
Je li vam kao dramatičaru i redatelju bitno koliko mjesta ima u kazališnom gledalištu?
Nije bitno. Najbitnije je biti na mjestima na kojima su ljudi s kojima se dobro razumijete. Sada sam u fazi kada sam se pronašao upravo ovdje u KunstTeatru u kojem kruži nova energija. Tu su ljudi na čelu s Romanom Brajšom koja producentski sjajno vodi ovo kazalište. Razumijemo se bez puno riječi, imamo slična razmišljanja o kazalištu. Tu se događa kazalište koje me zanima.
