Uspješni kazališni redatelj Dario Harjaček danas u MUO na Zagreb Book Festivalu predstavlja svoj prvi roman “Sanjica Lacković”.
Vaš je prvijenac imao radni naslov “Uski krug”. Zašto ste ga promijenili?
“Uski krug” bila je sintagma koja je trebala označiti obitelj, onu u kojoj se rađamo, ali i sve one koje tijekom života pokušavamo stvoriti. Tko sve danas ima pravo na obitelj? Je li ta sama riječ postala tek kukavičje jaje kojim jedna opasna zajednica ljudi provodi proces uvođenja ovog društva u devetnaesto stoljeće? U jednom se trenutku Sanjica Lacković ukazala kao centralna ličnost same priče preko koje sam pojam obitelji postaje vrlo relativan. Sanjica Lacković je izrod iz vlastite obitelji, a s druge strane ona predstavlja sve ono što konzervativne sile u ovoj zemlji predstavljaju kao negativno, izopačeno, bolesno. Ona je četrdesetogodišnja lezbijka, profesorica hrvatskog jezika u jednom malom gradu sredinom devedesetih godina, žena koja ima velike aspiracije biti osoba duha, a koja taj duh pokušava prenijeti na svoje učenike. Jedan od njih je Petar-Krešimir Vitez, mladić iz prave malograđanske katoličke obitelji sa sedmero djece, koji i sam osjeća otpor prema svojim korijenima, a kojem Sanjica Lacković mijenja život uvodeći ga u svijet književnosti, filma, umjetnosti. Sanjica Lacković postala je kroz pisanje romana simbol nepobjedivosti duha u okolnostima permanentne provincijalizacije i klerikalizacije ovog društva. Identificiram se sa Sanjicom Lacković jer Sanjica Lacković nije niti heroj niti karizmatična osoba. Ona živi svoje strahove, ali istovremeno nikad ne pristaje pokleknuti pred pritiscima koje pedeset posljednjih godina života u Hrvatskoj postavljaju kao prepreke normalnom životu.
Piscima u pravilu dosađuju pitanjem koliko u njihovoj knjizi ima autobiografskih elemenata. Ali, koliko vaše autobiografije ima u “Sanjici Lacković”?
Autobiografski je kontekst u kojem se radnja romana odvija kroz vremenske točke koje smatram ključnima za sudbinu ovog društva. Jedna od tih vremenskih točaka jest 1990.– godina prvih višestranačkih izbora, 1991. – godina prvih zračnih uzbuna, 1996. – godina demonstracija na Trgu bana Jelačića radi ukidanja koncesije radiju 101, te 2016. godina – godina kada u Hrvatskoj vampiri nacionalizma i radikalizma postaju politički mainstream. Za mene je u životu politička stvarnost uvijek bila temeljni obrazac stvarnosti. U tom smislu ovaj je roman autobiografski. On ocrtava i moju osobnu ljudsku žudnju za životom u društvu kojem su ideali rad, napredak, sloboda, individualnost. Te su moje žudnje toliko puta bile posramljene tijekom ovih 39 godina mog života da polako gubim iluzije da aktivno mogu utjecati na promjene. Jedino što sada mislim da mi preostaje jest biti ovdje i dati do znanja svojim izlaganjem svima onima koji dijele slične ideale kao i ja da nisu ludi.
Je li vam bilo teško naći izdavača za prvu knjigu?
Lakše nego sam očekivao. Poslao sam rukopis Gordani Farkaš Sfeci u izdavačku kuću OceanMore i za mjesec-dva dobio odgovor. Moram reći da sam od samog početka imao neobjašnjivo samopouzdanje zbog kojeg sam znao da imam kvalitetan roman. U tome su mi najviše pomogli „čitači“, prijatelji i kolege koji su pozitivno reagirali na prvu ruku romana.
Ako roman postigne uspjeh, hoćete li smanjiti kazališne aktivnosti i pojačati literarne?
Trenutačno sam u kreativnom zenitu pa me niti jedan umjetnički angažman ne sputava. Naprotiv. Što dođe, doći će. Imam potrebu istaknuti kako u Hrvatskoj trenutačno pisanje romana ne može biti ništa osim plemenitog hobija. U tom smislu, kazalište je primarna djelatnost kojom jedino mogu sebi i svojoj obitelji osigurati kakvu-takvu egzistenciju. Ova se kultura hrani entuzijazmom istinskih umjetnika. Prije ili poslije taj entuzijazam pretvara se u gorčinu, bijes i otpor. Ni to ne mora biti najgore, ali ipak, sve su to odlike provincijskih kultura. Kultura umirućih naroda.
