Naslovnica Kultura Glazba

Trebalo mi je vremena da shvatim što ću s talentom koji mi je darovan

Zahvaljujući prirodnom daru, i ljubavi prema sevdahu koju joj je prenijela majka, danas oduševljava publiku svojom izvedbom sevdalinki
04. kolovoza 2015. u 17:30 0 komentara 591 prikaza
31.07.2015., Sibenik - Bosanska pjevacica Amira Medunjanin.  Photo: Hrvoje Jelavic/PIXSELL
Foto: Hrvoje Jelavić/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/2

Tko je ikad bio na koncertu Amire Medunjanin, sigurno zahvaljuje Bogu što ju je majka "zarazila" sevdahom i što je taj nesvakidašnji dar, čaroban glas, odlučila prenijeti dalje kroz sevdalinku, ali na svoj specifičan način. Prije nekoliko dana očarala je Šibenčane, danas ima koncert na Brijunima, a 10. kolovoza priuštit će svojoj vjernoj publici još jednu poslasticu – spoj sevdalinki sa simfonijskim orkestrom.

Sevdah je u zadnje vrijeme baš u modi. Što mislite, zašto je to tako?

U zadnje vrijeme dogodio se taj comeback, kao nekakva renesansa. To je fenomenalno. Mislim da je to zbog vremena u kojem živimo. Ljudi su možda prezasićeni instant-proizvodima. Danas je cijeli život nekakva frka, trka cijelo vrijeme za nečim. Na kraju krajeva trči se za golom egzistencijom pa ne čudi da ljudima dođe potreba da se sastave sami sa sobom. A utočište je i u takvim pjesmama koje su vrlo autentične, koje su duboko iskrene i kao neki mali šareni, skriveni svijet gdje sam sigurna, gdje me ništa ne može povrijediti. Gdje sam potpuno svoja.

Sevdah kao utjeha?

Da. I to je dobro jer znači da postoji mjesto gdje se možemo sakriti barem na koji sat.

Za vas kažu da ste najbolja ambasadorica sevdaha. Strahujete li da bi sevdah mogao postati pomodan, sveprisutan i da bi ga u konačnici to moglo uništiti?

Mislim da se to ne može dogoditi jer su takve vrijednosti apsolutno neuništive. Glazbene tradicije ovih prostora podložne su eksperimentima. Ljudi ih pokušavaju na svoj način predstavljati tradiciji, što je sasvim legitimno. To je neko iskreno, intimno doživljavanje svih tih priča u današnjem vremenu. Mislim da ne može doći do obezvređivanja same pjesme, to je nemoguće. Sevdah neće nikada prerasti u mainstream. Daleko od toga.

Otkud vam tolika ljubav prema sevdahu?

Ja sam se rodila u Sarajevu, u okruženju u kojem ne postoji način da se izbjegne utjecaj tih pjesama. Odrasla sam u mahali gdje su kuće načičkane jedna na drugu, kad je lijepo vrijeme, u proljeće, kad ljudi kreče, sređuju, sva su vrata širom otvorena. Iz svih kuća se čuje ista radio stanica – RTV Sarajevo i emisija Đerdan i najljepši glasovi koji opijaju. Kao dijete bila sam fascinirana, a moje je oduševljenje bilo još veće kada sam doznala da su te pjesme nastale u narodu i da se za većinu ne zna autor. Želja za otkrivanjem svih segmenata tih pjesama u meni raste cijelog života. To su pjesme koje se prenose s generacije na generaciju, tradicija slušanja sevdaha postoji dugi niz godina i to je razlog zašto su te pjesme i opstale. Neke su stare i pet stotina godina.

Čitala sam da ste susjede u djetinjstvu znali i izluđivati svojim pjevanjem. Kako je to izgledalo?

Prva publika bili su mi susjedi i mama. Pjevala sam po cijele božje dane. Ispred kuće smo imali baštu i na drvetu ljuljačku i ja bih se cijeli dan ljuljala i pjevala. Dosadila bih susjedima koji bi mi znali doviknuti: "Ej, dosta više, aj malo u školu."

A danas kada ste svjetski poznati?

Uvijek kad se vratim kući netko od susjeda sjedi na fildžanu kafe viška i uvijek sam im ona djevojčica od deset godina koja se igra s djecom na ulici i preskače štrik, to je prelijepo. I inače je Sarajevo takvo, to je fenomenalno. Ja to volim.

Za sebe kažete da niste profesionalna glazbenica?

Meni je teško i dandanas vidjeti ovo kao posao iako u suštini on to jest jer ja živim od koncerata. Svaki koncert koji se događa zato volim držati druženjem i upoznavanjem novih ljudi jer mislim da je sve ovo što radim puno više od toga. Ušla sam u ovaj svijet iz nekih sasvim drugih razloga i zapravo nikada nisam željela graditi glazbenu karijeru. Ona se dogodila spletom okolnosti.

Dugo ste radili nešto potpuno drugačije, bili ste prevoditeljica i knjigovođa za Europsku komisiju u Sarajevu?

Moje je školovanje išlo u tom pravcu. Da sam htjela, mogla sam studirati na Glazbenoj akademiji. Željela sam naučiti svirati jedan instrument, ali nije bilo prilike. Nisam mogla zahtijevati od roditelja da mi kupe klavir. Potječem iz radničke obitelji koja si nije mogla priuštiti klavir, a prihvatiti se toga bez instrumenta na kojem mogu vježbati bilo mi je neozbiljno. Ali poslušala sam roditelje, govorili su da žensko mora biti u stanju zaraditi svoj novac i ne ovisiti ni o komu financijski, i krenula tim "sigurnim" putem. S te im strane hvala. U uredu EK radila sam 12 godina, ali cijelo vrijeme osjećala sam da nisam kompletna, da nisam završila nešto što sam trebala napraviti. A glazba je cijelo vrijeme bila tu iako nikada nisam išla na neke sate pjevanja.

Znači – čisti talent?

Tako je. I samo mi je trebalo vremena da shvatim zašto mi je dan taj veliki dar i što da radim s njime. Da ga ignoriram ili da pokušam nešto lijepo s njim napraviti. I bila sam dovoljno zrela da se uhvatim u koštac s tim teškim zadatkom, ali zaista teškim. Bilo bi drugačije da sam odlučila uglazbiti svoje pjesme koje pišem od srednje škole. Ovako je to druga priča, tradicija, nasljedstvo ljudi s ovih prostora i odgovornost je jako velika.

Planirate li i svoje pjesme uglazbiti?

Zašto ne. Da me netko prije 15 godina pitao hoću li nastupati, ja bih rekla nema govora, tako da sam zadnja koja smije reći ne.

Posebno vas vole u Velikoj Britaniji. Kako to?

Moja izdavačka kuća s kojom radim dugi niz godina je u Londonu. A i ja sam cijelu tu svoju priču postavila na način da počne upravo iz zapadne Europe. Razlog je moje iskustvo iz ureda EK u kojem sam upoznala ljude iz svih zemalja svijeta koji su dolazili u Bosnu i Hercegovinu i zbog kojih sam shvatila koliko jako malo znaju o nama.

I da imaju loše mišljenje, pretpostavljam?

I to, ali eto, reći ćemo da ne znaju puno pa ćemo im oprostiti. Zaključila sam da je upravo to razlog zbog kojeg sam u tom uredu i shvatila da je moj zadatak da im pokušam objasniti tko smo mi. A ne vidim boljeg načina za to nego kroz umjetnost. U situacijama poslije koncerata vidjela sam da se situacija mijenja. Znaju da postoji prekrasna tradicionalna muzika s ovih prostora. To je bio moj cilj, "educirati" ih, objasniti im da mi nismo tamo tek neki narod bez korijena, tradicije, kulture, naprotiv, da imamo jako bogatu tradiciju i jako bogato kulturno naslijeđe i to ne samo glazbeno.

Živjeli ste i u Splitu, godinu dana. Kako je do toga došlo, je li rat bio razlog?

Nije zbog rata, bilo je zbog mene. Kada se početkom 1996. kod nas sve smirilo, osjetila sam da mi treba ispušni ventil da dođem sebi. Igrom slučaja došla sam u Split i radila u sjevernoj luci u bescarinskoj zoni.

I pjevali u klapi?

Da, klapa se zvala Sedam kaštela. Moja prijateljica Lada Lušić prigrlila me kao da sam joj rod, što joj nikad neću zaboraviti. Učinila je sve da se osjećam dobrodošlom. A bilo me malo frka. Bio je to i totalni civilizacijski šok nakon svega što se dogodilo sjediti u kafiću i piti capuccino. Split mi je tada prirastao srcu. Klapa više nije aktivna, ali nedavno smo na jednom mom koncertu zajedno otpjevali "Konobu". Tu pjesmu baš volim iako mi ju je prijateljica Lada uvijek morala prevoditi jer nisam razumjela sve "riči".

Publika voli kada zapjevate "Što te nema" koju je maestralno otpjevala Jadranka Stojaković. Ona nažalost više ne pjeva, ali čitala sam da je u jednom intervjuu pohvalila vaš rad.

To mi je veliki kompliment. Nisam znala. Boško Jović, koji je napisao aranžman za verziju "Što te nema", i ja slušali smo izvedbu Jadranke Stojaković i izvedbu Himze Polovine. To su meni dvije najljepše izvedbe. Potpuno različite, a ona suština i esencija i osjećaj apsolutno identičan. I onda smo pokušali ne povrijediti to što su oni ostavili u amanet. Sjeli smo, Boško je počeo svirati, a ja pjevati i rodila se ta nekakva naša vizija njihovog viđenja te pjesme koja je uistinu malo remek-djelo. Šantić je to napisao strašno. Što se tiče Jadranke, mogu reći da postoje ljudi koji su zaštitnici grada, nevidljivi, ne sveprisutni, ali uvijek tu. Za one koji istinski osjećaju. A Jadranka je jedna od njih. Obilježila je jedan dobar komad mog života, odrastanja u Sarajevu. Meni je bila poprilična frka tu pjesmu donijeti. Čak sam se pitala smijemo li to uopće dirati nakon što je netko to savršeno odradio.

Pokazalo se kao pun pogodak?

To je ta inspiracija koja se crpi iz tih izvedbi kao i iz svih ostalih pjesama. Ja ih slušam cijeli život, izvođače koji su cijeli život posvetili pjesmi. Ti su ljudi svoje glasove dali u službu pjesama, to kod mene izaziva golemo poštovanje. Zahvaljujući njima današnje generacije uče. Na žalost, ni na jednom sveučilištu u Sarajevu ne postoji predmet izučavanja sevdaha, odnosno sevdalinki. To treba promijeniti. Ne kažem da se sevdah može ili mora učiti pjevati, ali treba znati osnovno o toj tradiciji.

>> Suze i smijeh Amire Medunjanin 31. srpnja u Šibeniku

O ratnim godinama:

 Kako danas s odmakom gledate na ratne godine provedene u Sarajevu?

Pravo da vam kažem o tome baš i ne govorim. Samo ću reći: ne daj Bože nikome. Nitko ne zaslužuje to iskustvo u životu. Totalno je suludo. Prošlo je, to je dobro, ostala sam čitava, zdrava i to je nešto što je bitno. Sve mi je i dalje u glavi, svaki detalj je tu, ali jednostavno – to je najveća glupost koja se mogla dogoditi.

Je li vam i sevdah pomogao sve to izdržati?

Stvarno jest, dosta. I ne samo meni. Bilo je trenutaka kada bi se uz svijeće okupila raja s gitarama pa bismo pjevali. Ali samo da se ne ponovi nikada nigdje nikome.

Često na koncertima i zaplačete, a i publika s vama.

Ako sto posto vjerujete riječima i onom osjećaju koji se kroz pjesmu priča, ne možete da to ne osjetite na svojoj koži. U tom trenutku kao da se upravo sve događa što pjesma govori. Ljudi smo od krvi i mesa. Nismo od kamena pa je i normalno da krene suza.

VIP izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.