Tena Štivičić među rijetkim je umjetnicima iz Hrvatske koji su ostvarili svjetsku karijeru. Teško bi bilo i nabrojiti sve što je dosad napravila. Piše neumorno. Njezina se djela postavljaju svuda u svijetu. Osim u hrvatskim kazalištima, njezine se drame izvode u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Sloveniji, Srbiji, Italiji, Austriji, Turskoj, Švedskoj, Kanadi… sve do Japana. Među brojnim nagradama, za obiteljsku sagu “Tri zime”, koja prati četiri generacije zagrebačke obitelji tijekom 20. stoljeća, praizvedenu u londonskom Royal National Theatre, osvojila je jedno od najvećih kazališnih priznanja, nagradu Susan Smith Blackburn. Svoj umjetnički put započela je već na trećoj godini dramaturgije u Zagrebu, kad je napisala svoju prvu dramu “Nemreš pobjeći od nedjelje”, koja je iste godine praizvedena u kazalištu ZKM i do danas je jedna od njezinih najizvođenijih drama. Tena Štivičić otvara osjetljive teme, dotiče mjesta koja bole, secira društvo, bilo da piše o generaciji koja se raštrkala po svijetu, samoći, umoru, prividnoj slobodi ili se bavi temom izvantjelesne oplodnje. Dvaput je surađivala s ocem Ivom Štivičićem, a premda je on bio pisac, dramaturg i scenarist, više je puta istaknula da je ljubav prema teatru naslijedila od majke Mirjane Rački Štivičić koja ju je od najmanjih nogu vodila u kazalište. Tena ima dragocjenu osobinu tako rijetku u današnje doba: svjesna je težine riječi, upotrebljava ih odgovorno, štedljivo i s oprezom, ali ne ustručava se, kad to želi, biti otvorena i beskompromisno izraziti svoj stav.
Nedavno je u Ljubljani postavljena predstava prema vašoj drami “Kabare Kaspar” koja se bavi ekipom intelektualaca, stručnjaka raznih profila, koji na usamljenom otoku pokušavaju pobjeći od suvremenog svijeta. Uspijeva li im to? Može li se danas uopće pobjeći?
Ova predstava, koju sam napravila u suradnji s redateljem i kompozitorom Marjanom Nećakom, slobodna je suvremena interpretacija mita o Kasparu. Dakle, riječ je o susretu s osobom koja živi bez dodira s ljudima. Pitanje s kojim se svi naši likovi suočavaju nije samo može li se pobjeći, jer, uostalom, kamo god pošli, nosimo sebe sa sobom, nego vrijedi li se vraćati. Ima li današnja civilizacija dovoljno iskupljujućih osobina zbog kojih bismo pretpostavili da bi nekome tko se dobro snalazi u životu u divljini u njoj bilo bolje. Pitanje ostaje neodgovoreno.
Nakon što ste s “Tri zime” postavljene u National Theatreu u Londonu osvojili i publiku i kritiku i dobili najveću nagradu koja se dodjeljuje dramatičarkama, jesu li vam se otvorila sva vrata? Ili umjetnički kruh uvijek ostaje kruh sa sedam kora?
Istina je da su se mnoga vrata otvorila, iako ne samo s “Tri zime” nego i kumulativno. Živjeti od samostalne umjetnosti znači živjeti neizvjesno, pa i okružena priznanjima. U trenutku kad prestaneš generirati sadržaj prestane dolaziti prihod. Naravno, drame se izvode po svijetu, izvode se više puta, ali to su sve nesigurni izvori prihoda. Ima nešto u slobodnjačkom životu što se protivi dubokom instinktu društva da nas nekako usmjeri u sistem sigurnosti u kojem ne moramo stalno strepiti za egzistenciju. U tom smislu biti slobodnjak je oblik ludila, ili barem mazohizma. Ali s druge strane, to podrazumijeva određenu “slobodu”. Koristim navodne znakove jer je sloboda u kapitalizmu de facto nemoguća. Ali mislim na slobodu od hijerarhije, od dinamike među podređenima i nadređenima, od terora uniformiranog radnog vremena, od podređivanja svog temperamenta, sposobnosti i radne etike kolektivu. I u tome ima nešto neprocjenjivo.
Vaše se drame postavljaju diljem svijeta, kad smo dogovarale intervju, spomenuli ste da ste u velikoj gužvi, pretpostavljam da ili pišete ili možda sudjelujete u pripremi neke izvedbe. Možemo li očekivati neke novosti?
Zbog nesigurne prirode ove industrije nezahvalno je govoriti o stvarima u pripremi. Postoji ih nekoliko, ali je prerano da bi se o njima pričalo. U pripremi je jedan film, jedna predstava, možda i jedna serija.
Tema izvantjelesne oplodnje i neplodnosti, kojom se bavite u drami “64”, izazvala je puno pozornosti, no inače je riječ o temi o kojoj se u Hrvatskoj malo govori. S jedne strane, majčinstvo se uzdiže na pijedestal, a s druge su spolnost, plodnost pa i reproduktivno zdravlje svojevrstan tabu. Kako gledate na to?
Žensko tijelo i žensko zdravlje su od pamtivijeka obavijeni velom neznanja, srama i nečistoće. Postoji teorija po kojoj riječ tabu dolazi od polinezijske riječi “tapau” koja znači menstruacija. Zbog povijesnog zazora od menstruacije i zbog kompliciranih hormonalnih fluktuacija ženskog tijela koji i na mitskom i na praktičnom nivou izaziva strah, žene su masovno bile isključene iz različitih medicinskih istraživanja. Muška biologija je jednostavnija i lakše ju je istraživati.
Menstruacija je tema koja konačno, u 21. stoljeću, ulazi u mainstream. Danas je moguće vidjeti u filmovima i u serijama konkretnu menstrualnu krv. To je jedna tako mala, a tako golema stvar. Kad pomislite da do nedavno nikad, ali nikad nismo vidjeli menstrualnu krv niti se menstruacija spominjala igdje na televiziji, u filmovima, a rijetko u literaturi i da nas to nije navodilo na pitanje. Zar to nije fenomen? Kakvoj smo autocenzuri i sljepilu podložni. Da bismo o ženskoj seksualnosti govorili otvoreno i da bismo djevojčice odgajali da imaju samopouzdanje, da vole svoje tijelo, da znaju reći ne kad je ne i da znaju reći da kad je da, morali bismo se otarasiti svakojakih seksističkih predrasuda, a da ne kažem religioznih dogmi. Kurva je i dalje najveća uvreda koja se može uputiti jednoj ženi.
Filozofkinja Julia Kristeva zanimljivo piše o tome koliko trudnoća i majčinstvo i dalje fasciniraju i kako njihova mitologizacija danas zamjenjuje religiozne osjećaje. Ali što znači dizanje na pijedestal? To su samo dogme, riječi i poruke zbog kojih se žene stalno osjećaju krivima i opsesivno uspoređuju jedne s drugima. Da se majčinstvo doista diže na pijedestal, onda bi društvo imalo malo drugačije prioritete, malo bolju, sustavnu njegu, zaštitu, zakone i sustave podrške trudnicama i majkama, pogotovo samohranim majkama. A tu baš nismo neki svjetski prvaci.
Izvantjelesna oplodnja je i vaša osobna priča koju ste prošli sa suprugom. Postupak izvantjelesne oplodnje izuzetno je zahtjevan za par, a pogotovo za ženu. Koliko vam je bilo teško proći to iskustvo o kojem mnoge žene šute?
Postupak jest zahtjevan, fizički, psihički i financijski. Ali mislim da se moramo i othrvati toj predodžbi da je potpomognuta oplodnja tragedija koja slama ženu. Postoji jedan trenutak u kojem moraš prelomiti u sebi tu spoznaju da ta jedna sastavna biološka funkcija, velikoj većini totalno spontana, tebi zakazuje. Tu treba biti jako racionalan. I postaviti se prema potpomognutoj oplodnji kao bilo kojoj terapiji, kao pomoći u ostvarenju cilja i ne mistificirati pojam kompromitirane neplodnosti.
Koliko je teško pisati o tako intimnoj temi?
Pisati je uvijek na neki način teško jer uvijek nešto svoje najintimnije kao na pladnju pružaš na uvid i ocjenu doslovno cijelom svijetu. To je bizaran i bolan način postojanja. Ali ta izloženost i ranjivost postaju normala. U tom smislu ništa teže ni lakše nije bilo pisati o ovoj temi. Dapače, znala sam da mi je moje iskustvo otvorilo vrata u dragocjen materijal i da pišući o tome mogu pridonijeti da se razigra diskusija i da manje žena misli da je to nešto što moraju prolaziti šutke.
Danas su autobiografije iznimno popularne. Što je to ljudima toliko privlačno u stvarnim pričama?
Autobiografije su raskošno prošireni oblik trača. Stvarne priče uvijek su bile privlačne jer one jesu oblik trača. A danas je život na društvenim mrežama pretvorio čovječanstvo u vrstu voajera opsjednutih zavirivanjem u tuđu intimu. S druge strane vuče me i da kažem da je u ovom vremenu klipova od nekoliko sekundi i neprekidnog skrolanja niz umobolne sadržaje od nekoliko sekundi svako čitanje riječi tiskanih na papiru koje zahtjeva višesatni napor dobro došlo. Ali nisam sigurna da sam u pravu i da u toj literaturi ima ma i takve vrijednosti.
Vaša kći sad ima šest godina. Vlada li hrvatskim? S koliko se godina kreće u osnovnu školu u Britaniji? Mora li se ići u privatne škole da bi se dobilo kvalitetno obrazovanje?
Ona odlično govori hrvatski, ima neodoljiv naglasak i mislim da već sada uživa u tom bogatstvu, koje još ne zna definirati, životu na dva jezika. S nepunih šest godina ide već u drugi razred osnovne škole. Moj je duboki dojam da je to prerano, iako je kurikulum, naravno, podređen dobi, ali mi je žao da ih se tako male gura u sistem u kojem ipak imaju čitav niz obaveza. Ona ide u državnu školu kojom sam zasad vrlo zadovoljna. Ključna razlika između državnih i privatnih škola nije u kvaliteti obrazovanja, iako naravno da postoji, nego u mreži kontakata, u određenom svjetonazoru, u društvenom samopouzdanju, u osjećaju da nam jedna količina uspjeha u životu naprosto pripada.
Nakon što ste godinama živjeli u Londonu, preselili ste u Glasgow, možda dijelom zbog supruga koji je škotskog podrijetla? Jeste li zadovoljni životom u manjem gradu? Nedostaje li vam Hrvatska?
Glasgow je vrlo ugodan grad, pogotovo za život s malim djetetom. Srdačan je i otvoren, lako je upoznati ljude, živi se opuštenije nego u Londonu. Nepoznati ljudi, u dućanima, automehaničari, majstori, smetlari, čak i carinici su uglavnom srdačni, brbljavi i duhoviti. Zrak je čistiji, priroda je prekrasna i lako je naći mjesto za parking, što nije zanemariva stvar. Ljeta, koliko je god moguće, provodim u Hrvatskoj, uglavnom u Istri, a u Zagreb dolazim dovoljno često da mi ne fali.
Vaš je suprug poznati glumac Douglas Henshall. Koliko se vaše profesije dodiruju? Možete li si uzajamno pomagati u radu?
Naši poslovi su istovremeno i prednost i mana za zajednički život. Potpuno razumijemo jedno drugo, raspoloženja u koja možemo zapasti usred rada na komadu, bilo da je riječ o pisanju ili probama. Razumijemo koliko je naporan proces proba ili snimanje, koliko emotivno može iscrpiti, razumijemo imperativ izbivanja od kuće, i na duge periode. U stanju smo jedno drugome zalizati rane i podići moral kad neki projekt nakon dugo vremena truda propadne. Ali ono što je teško za obiteljski život jest kad obje osobe u vezi imaju slično velike apetite za profesionalnom realizacijom u dva ovako logistički komplicirana posla. Naši nestandardni rasporedi stalno se sudaraju i trenutačno se najviše trudimo da našoj kćeri osiguramo stabilnost.
Kako ste se upoznali? Dolazite li zajedno u Zagreb? Kako mu se sviđa Hrvatska?
Upoznali smo se na premijeri jedne moje male predstave. On je došao podržati svoju prijateljicu koja je igrala u mojoj drami. Upoznali smo se kratko, preko upaljača, a onda me pozvao da ga dođem vidjeti u “Smrti trgovačkog putnika”, što je bio podmukao potez jer je znao da je veličanstven u ulozi Biffa. Teško je bilo odoljeti takvom talentu.
Dolazi često sa mnom u Hrvatsku. Najviše voli Zagreb, Brijune, Rovinj i Palmižanu.
Odselili ste se u London u vrijeme oštre antiimigrantske politike u Velikoj Britaniji. Kakva je klima danas po tom pitanju?
Klima je sve gora. Ja sam došla u London u srednjim dvadesetima, blaženo nesvjesna problema antiimigrantske politike jer sam odrasla uronjena u ove naše lokalne nacionalističke kavge. U međuvremenu se migrantska kriza rasplamsala, preživjeli smo nekoliko konzervativnih mandata, tragediju Brexita itd. i taj antiimigrantski sentiment je samo sve žešći.
Možda biste lakše uspjeli sa suprugovim prezimenom?
Moje prezime i ja smo stalno u nekom neoportunom neskladu. Kad sam se počinjala baviti pisanjem u Hrvatskoj, sigurno bi mi bilo lakše da sam uzela mamino prezime. Koje mi je uostalom i lijepo, Rački. Tatino prezime, koje mi nije tada palo na pamet mijenjati, bilo je opterećeno njegovom velikom sjenom, pogotovo u ovom našem mačističkom društvu. U London sam stigla s već formiranom karijerom, potpuno srasla sa svojim imenom i prezimenom. Zamijeniti svoje prezime za muževo meni se čini totalno anakronom idejom, duboko povezanom s konceptom žene kao vlasništva koje se iz očevih ruku seli u muževljeve. Dakle, to mi je bilo ideološki nezamislivo. Danas na sve to gledam mnogo pragmatičnije. Da sam od Tene Rački postala Tena Henshall, mnogo bi stvari išlo mnogo glađe. O tome što znači ispravno ime u kulturi poput britanske napisala sam scenarij za kratki igrani film “The Importance of Being Honest”.
Imate li dojam da je britansko društvo izrazito klasno? Smeta li vam to kao nekome tko je rođen u društvu u kojem nije bilo velikih socijalnih razlika?
Izuzetno je klasno ustrojeno. Otkad živim u toj zemlji inzistiranje na klasnom sustavu je baš jako. Što je prosječni standard gori, što se lošije živi to se više kroz popularnu kulturu i tabloide forsira ideja zlatne prošlosti u kojoj se znalo tko kamo spada. “Downton Abbey” je blistavi primjer klasne propagande u kojoj su aristokrati mahom plemeniti ljudi, a sluge uživaju biti sluge u službi boljih od sebe. I nedavna kraljičina smrt, činjenica da je taj događaj nadmašio sve događaje ikad u povijesti, u trenutku kad se zemlja nalazi u zaista teškoj ekonomskoj krizi, krizi vlade i krizi uopće u odnosu na svoje mjesto u svijetu, činjenica da se svaki disonantni glas kažnjavao ili javnim prozivanjem ili čak i zatvorom ide tome u prilog.
Doduše, ne možemo reći da socijalne razlike kod nas nisu postojale i ne postoje. Uvijek su postojale velike ekonomske razlike i one su uvijek imale utjecaj, a imaju i sada, na to kakav tko ima start u životu i kakvu mu se mogućnosti pružaju.
Ističete često, pa i u svojoj posljednjoj kolumni u časopisu Zaposlena, da je u Hrvatskoj zamrlo svako spominjanje feminizma, da se žene odbijaju definirati kao feministice premda su samostalne, zarađuju, imaju svoje mišljenje… O čemu se tu radi? Što je za vas feminizam?
Pa prvo bih rekla, ima u Hrvatskoj feministica i žena koje se ne libe to javno reći. Ima mladih žena, spisateljica, kritičarki, teoretičarki koje djeluju svakog dana na raznim poljima. Ono o čemu često govorim je mainstream javni prostor i doživljaj feminizma kod prosječnih građana. Onaj neki opći odnos prema feminizmu, koji možemo dobiti samo odgovornim profiliranjem javnog prostora, ne kao “zanimanju” nego kao uvjerenju, kao sustavu vrijednosti, koji u sebi nema ništa kontroverzno ni sporno, koji znači samo da je rodna ravnopravnost ljudsko pravo i da su ravnopravno društvo i kultura bolji za sve nas, i za žene i za muškarce.
Pojam rodne ravnopravnosti za mnoge je ovdje crvena krpa. Mislite li da je riječ o nerazumijevanju toga što rodna ravnopravnost znači ili nečemu drugome? Fali li našem društvu temeljna edukacija o nekim temama?
Naravno da nam fali. Preglasni su i previše se poštovanja upućuje histeričnim reakcionarnim glasovima, inicijativama, peticijama, hodovima kojima su puna usta domoljublja, a zapravo su ono što se nekad vrlo precizno zvalo strani plaćenici.
Suludo je da danas postoji umjetna inteligencija, a da djeca u školi još uvijek ne dobivaju suvisao seksualni odgoj. Mogućnost da bi žene po svuda u svijetu ponovno mogle biti primorane obavljati pobačaje na crno, sa svim opasnostima koje to uključuje naprosto je abnormalna. Dakle, suludo je da ne shvaćamo što znači zakonsko pravo na pobačaj, koliko je to dragocjena tekovina emancipatorskog dvadesetog stoljeća i kakav je to užas za cijelo društvo ako se to pravo dovede u pitanje.
Što vam znači kolumna koju već godinama pišete u Zaposlenoj?
Ta kolumna je neka vrsta mog dnevnika. Imam u njoj potpunu slobodu, mislim da mi je tijekom godina zaista prisilila da mnoge moje neke usputne misli razvijem i artikuliram i da mi je pomogla razvijati svjetonazor, a u nekim prilikama i otvorila vrata u nove drame.
Biste li se složili da su ženske kolumne bitne za odgoj novih generacija i da se ne čuju dovoljno glasno?
Za odgoj mladih ljudi, ne samo mladih žena bitno je da su žene vidljive svuda. Da na televiziji, u javnom prostoru, u politici, viđamo žene na odgovornim položajima, i to po mogućnosti da budu kodirane kao normalna ljudska bića, a ne kao fatalne muške fantazije. Dakle, likovi inspektorica u uskim kostimima i vrtoglavim štiklama šalju, rekla bih, konfuzne poruke. Bitno je isto tako da odmalena pokazujemo djeci čitav spektar ljudskih iskustava, ne samo sretne, bijele, zdrave, heteronormativne obitelji s dvoje ili troje djece.
Feministički glasovi u našem javnom prostoru ne čuju se dovoljno glasno, tj. oni su i dalje kao neki eksces. Kao, netko ako piše ili gostuje na televiziji i govori o rodnoj ravnopravnosti, smatra se “onom feministicom”. Recimo, mislim da bi spisateljice koje pišu na portalu Krilo trebale svaka imati po kolumnu u Večernjem, Jutarnjem, Novom, Slobodnoj itd.
Uz drame, objavljivali ste već i kratke priče. Planirate li se okušati u drugim formama, romanu, poeziji?
S poezijom sam počela, da budemo precizni. Moji prvi objavljeni radovi bili su poezija, ali očito s tih sedam-osam godina još nisam bila našla svoj glas i poezija svakako nije moja forma. Doduše, Kabare Kaspar jest neka vrsta mjuzikla, tj. tekst je većim dijelom pisan u rimi i uglazbljen, to je nešto što me privlači i voljela bih raditi i dalje. Sada dosta pišem scenarije, za film i za TV. Roman vjerojatno potiho piše svaki pisac/spisateljica na svijetu. Pa tako i ja.
Objavljujete li drame? Postoji li interes i da se čitaju, a ne samo gledaju?
Objavljujem, prvenstveno zato što drame pripadaju korpusu literature i bitno je da ostanu zabilježene. Shakespeare je pisao u vrijeme kad nije postojao bogznakakav interes za čitanje njegovih drama. Pa zamislimo što bi bilo da nisu ostale zabilježene. Doduše, moj izdavač tvrdi i da se moje drame dobro prodaju, ali moguće je da mi samo laska.
Rade Šerbedžija bio je prijatelj vašeg oca, kojeg ste upoznali još kao djevojčica. Družite li se i danas s njim? Je li on utjecao na vašu karijeru?
Rade je jedan od najdražih ljudi u mom životu. Rade je moj prvi glumački partner. Zajedno smo snimili dvije scene u seriji “Putovanje u Vučjak” kad sam imala pet godina. Devedesetih godina on je za mene bio paradigmatski primjer toga kako društvo jezivo krvoločno i zapanjujuće brzo baca u blato svoje idole. Tad sam bila tinejdžerica, to je osjetljivo životno razdoblje kad se takve stvari intenzivno utiskuju i to je formativno utjecalo na moj doživljaj svijeta.
Obožavam ljude koji imaju tu širinu da ne budu zlopamtila i da vole ljude usprkos svim gorkim iskustvima, a takav je Rade.
Godinama kasnije, spletom okolnosti i sklonosti, bio je svjedok na mom minijaturnom vjenčanju u Las Vegasu. I danas se družimo i planiramo jedan zajednički projekt kojem se jako veselim.
U jednom ste intervjuu izjavili da se uvijek bavimo politikom, da politika oblikuje i intimu. Možete li pojasniti ove riječi? Značili to da svaki tekst ima političku poruku?
Pa evo, recimo, ako pravo na pobačaj opet dospije u pitanje. Ako je politička klima takva da se liječnici pozivaju na priziv savjesti i odbijaju pružiti ženama zahvat na koji zakonski imaju pravo, onda to znači da politika na najdirektniji, najopipljiviji i najkonkretniji način oblikuje intimu.
Nemoguće je koristiti takve generalizacije, da govorimo o svakom tekstu. Tekstovi su sve i svašta. Ali vjerujem da svaki dobar tekst ima određeni emancipatorski potencijal. Da poziva na nezavisno i kritičko razmišljanje.
Činjenica da u drami “64” glavni ženski lik ne odlazi sa scene i ne zatvara usta skoro dva sata, da nosi čitav taj svijet na svojim leđima i svom govornom aparatu, govoreći stvari koje uglavnom nisu ni ženstvene, ni koketne, ni majčinski nastrojene, to je za mene potpuno politički potez.
Vaš je otac, poznati hrvatski dramaturg i scenarist Ivo Štivičić, umro prošle jeseni. Bio je izuzetno ponosan na vaš rad i djela, koliko vam nedostaje njegova podrška?
Moj tata je imao jedno mjesto u stanu gdje je najviše volio čitati. Kad bih mu dala nešto novo što sam napisala, a bio je među prvim čitačima, on bi se povukao tamo, iza zatvorenih vrata, a ja bih u drugoj sobi osluškivala. Slušati ga kako se naglas smije dok prvi put čita moj tekst bio mi je dugi niz godina najdraži zvuk na svijetu. U zadnjih nekoliko godina smijeh moje kćeri ugurao se na prvo mjesto, ali njegov koji se, eto, prije godinu dana zauvijek ugasio, nikad ništa neće nadomjestiti.
A monstruozno je da se ubojstvo ljudskog bića uporno želi staviti pod "ljudsko pravo".