Ivo Pogorelić je 1998. godine objavio svoj posljednji, četrnaesti album snimljen za Deutsche Grammophone, u to vrijeme najvažniju i najprestižniju svjetsku diskografsku kuću. U iduća dva desetljeća genijalni i karizmatični pijanist komunikaciju s publikom širom svijeta nastavio je održavati isključivo uživo, na koncertima. Stoga je u pijanističkom svijetu 2016. godine kao velika i važna vijest odjeknula informacija da je maestro Pogorelić u bavarskom dvorcu Elmau snimio dvije Beethovenove sonate. Dvije godine kasnije, u koncertnoj dvorani u austrijskom gradiću Raidingu, rodnom mjestu Franza Liszta, maestro Pogorelić je, s istim suradnicima, snimio i Drugu sonatu Sergeja Rahmanjinova. A onda je u proljeće 2019. godine diskografska kuća Sony Classical s velikim ponosom objavila da je s maestrom Ivom Pogorelićem, “umjetnikom čiji je diskografski opus jedno od svjetskih glazbenih čuda”, potpisala ugovor te najavila njegov novi album koji je krajem prošlog ljeta i objavljen.
– Ja sam mogao snimati u svakom trenutku, kad god sam želio i gdje god sam želio, tako da je odluka o snimanju bila apsolutno moj profesionalni izbor – rekao mi je prije nekoliko dana veliki umjetnik u dugom telefonskom razgovoru iz svoga švicarskog doma u Luganu.
Ivo Pogorelić uskoro, 5. i 6. prosinca, ponovno izlazi pred hrvatsku publiku u koncertnom ciklusu Lisinski subotom, čiji je redoviti gost. Svirat će program koji nismo mogli čuti u svibnju ove godine, kada su sva okupljanja i priredbe zbog epidemioloških mjera bili zabranjeni. Glazba u doba pandemije stoga je bila neizbježna prva tema ovog velikog ekskluzivnog intervjua s jednim od najvećih hrvatskih glazbenika svih vremena za Obzor.
– Za mene je pandemija započela nekoliko mjeseci prije iskustva koje su poslije imali drugi stanovnici Europe, jer sam se nalazio u Aziji. Moj se raspored sastojao od koncerata u Japanu, Južnoj Koreji i Kini. Obveze sam u Japanu obavio, a na polovici mog boravka u Južnoj Koreji sve je bilo suspendirano. Vratio sam se u Europu, da bi nakon kratkog vremena bolest buknula u Lombardiji, u dijelu Italije koji se naslanja na dio Švicarske i u kojem stanujem.
Tako sam bio jedan od posljednjih, ako ne i posljednji inozemni umjetnik koji je nastupio u Aziji prije suspendiranja javnih okupljanja koja uključuju i koncerte. U to se vrijeme još vrlo malo znalo o bolesti. Bilo je osobito zanimljivo gledati što se događa iz hotela u kojem sam stanovao u samom centru Tokija. Najprije su nestali automobili ispred zgrade, zatim su nestali gosti, a jedno jutro, nakon što sam se vratio s pokusa, ugledao sam sve osoblje hotela kako nosi maske. Također se osjetilo kako ljudi na ulici instinktivno nastoje sačuvati odmak jedni od drugih, a tada još nisu bila dana nikakva upozorenja ili preporuke. To je naprosto instinkt koji se razvio u populaciji koja je, zbog geografskog i geološkog položaja, izložena prirodnim katastrofama otkad zna za sebe, promjenama u klimi, žestokim erupcijama i potresima. Tako da, pretpostavljam, svatko u tom dijelu svijeta ima u sebi visoko razvijeni instinkt samoočuvanja.
Kako COVID-19 utječe na vaš profesionalni život?
Naravno, u vrijeme potpunog zatvaranja nisam održavao koncerte, ali kako su mjere popuštale, ponovno sam počeo putovati i nastupati. Jedan sam od onih koji je ispunjavao svoju umjetničku i građansku dužnost, čega su organizatori i publika bili vrlo svjesni i na čemu su bili vrlo zahvalni. U proteklom razdoblju nastupao sam u nekoliko europskih glavnih i drugih gradova i moji su koncerti obično bili prvi nakon karantene, a neki su bili posljednji prije novih zatvaranja, a negdje i jedno i drugo, kao u Toulouseu. Zanimljivo je da je u Švicarskoj, za razliku od mnogih drugih zemalja, vrlo rano donesena odredba prema kojoj su umjetnici i sportaši, koji ovdje stanuju, isključeni iz općih pravila te oslobođeni obvezne dvotjedne karantene nakon povratka iz inozemstva, ako tamo nisu boravili dulje od pet dana i, naravno, uz poštovanje svih sanitarnih protokola, što podrazumijeva i jako puno papira.
Tako sam i ja, kao i moji kolege umjetnici i sportaši ovdje u Švicarskoj imao povlasticu, ako se to može tako nazvati, da su lokalne vlasti i federalna vlada bili ukorak s vremenom i vrlo uviđavni. Naravno, to ništa ne znači ako u zemlji u koju putujete vrijede drukčija pravila. Sve je to za umjetnika s jedne strane vrlo izazovno, a s druge strane zahtijeva jako puno strpljenja i umijeća prilagodbe. A to ima i pozitivnu stranu da čovjeka u mojim godinama čini mlađim i mlađahnim (smijeh). U svakom slučaju, cijeli moj život organizatori bi pri dočeku uvijek pitali kako ste i kako ste putovali. A sada imaju spremnu jednu drugu rečenicu: Hvala što ste došli ili hvala što ste nas spasili.
Mnogi su koncerte pokušali nadomjestiti streamingom na internetu. Može li to biti budućnost klasične glazbe?
Odgovor je vrlo jednostavan: ne može. Nekoliko stoljeća kulture priređivanja koncerata u zatvorenom, još tamo od prvih renesansnih teatara, jedna pandemija ne može uništiti. Što se tiče glazbe na distancu, ona je u stanju prenijeti samo jedan mali dio informacije. Većina ljudi na svijetu vidjela je barem jednu fotografiju Leonardove Gioconde.
Oni koji su se potrudili kupiti kartu i čekati satima u redu, kako je bilo prije pandemije, da bi je vidjeli nekoliko sekundi, jer su drugi već navirali iza njih, odmah su shvatili da su poznavanje Mona Lise na fotografiji i susret s njom uživo dvije sasvim različite pojave. Isto tako je i s prijenosom glazbenih nastupa na internetu. Promatrajući ono što vam se priređuje na ekranu vašeg kompjutora, vi ste zapravo potpuno isključeni iz cijeloga umjetničkog procesa. Dobivate samo djelić informacije, a da i ne govorim o izostanku emocija i osobnog sudjelovanja u umjetničkom činu. Jako je bitno da se osoba fizički nalazi u prostoru gdje se događa umjetnički akt, to se nikako drukčije ne može doživjeti. Zato su razgovori o budućnosti ovakvog prenošenja glazbe bespredmetni.
Osim toga, sada se primjećuje novi trend odbacivanja svih tih ekrana, posebno kod ljudi koji su prisiljeni, ili mi je nametnuto, soj posao obavljati na distanci, da svoju kuću moraju pretvoriti u ured, s djecom kojima se kuća pretvara u školsku učionicu. To je, prema najnovijim studijama, donijelo izuzetno negativne posljedice. Efikasnost rada od kuće je niža, a ista je stvar sa školom. Totalno je odsutan pedagoški element, profesor nema vizualni kontakt sa svojim učenikom, govor tijela također nije prenosiv. Govori se često o kršenju mjera i nediscipliniranosti. Ne radi se tu samo o nediscipliniranosti, radi se o porivu ljudi i želji da se sretnu. Bili to znanci, rođaci ili kolege na poslu, ljudima je izuzetno potrebna ta razmjena. Ovdje gdje ja stanujem dogodilo se ovog ljeta nešto zanimljivo. Kako je popustio lock-down, svi su očekivali da će se odmah do kraja popuniti barovi i caféi. Ali, pojavio se fenomen poznat ljudima i iz epohe nakon Drugog svjetskog rata, fenomen kućnih posjeta i zabava. Ljudi su ponovno počeli pozivati jedni druge u goste i čak zajedno pjevati i plesati. Pjesma i ples inače su se nudili i konzumirali u obliku unaprijed snimljenih obrazaca.
A ovdje se sada događa renesansa onoga za što se smatralo da se polako gubi ili da je već izgubljeno: uživanje u disciplinama pjevanja i plesa unutar vlastitog doma uz goste koji su pozvani. Jedno je vrlo jasno: ljudi ne žele biti isključeni iz procesa življenja. To nema veze s preporukama, odredbama, naredbama. To je poriv. I zato ja mislim da će i glazba u obliku streaminga vjerojatno biti okarakterizirana kao pretpandemijska i pandemijska pojava koja će onda kada za to dođe trenutak, s mnogo drugih stvari kao što su gumene rukavice ili maske, biti odložena na stranu s ne baš tako voljkim sjećanjem.
Kada ste se prije četiri godine odlučili na snimanje, što vas je privuklo upravo Beethovenovim dvostavačnim sonatama op. 54 i 78 koje su prilično zapostavljene?
Ja bih prije rekao neotkrivene nego zapostavljene, jer radi se o posebno važnim djelima ne samo unutar klavirskog nego i uopće cijeloga opusa kompozitora Beethovena, kao i utjecaja koji je on ostavio na sve sljedeće generacije kompozitora. Na više načina su ova djela unikatna. Valja spomenuti da je jedna od sonata bila omiljeno djelo samog autora i ja ću pokušati objasniti zašto mi se čini da je tako. Romantično tumačenje njegovog života nas uči da je on bio gost na jednom imanju, da se tamo jako animirao za jednu gospođu, pa su ga obuzeli takve vrste sentimenti i nadahnuli ga... Ma ništa slično tome. Radi se o laboratorijskim djelima. Dakle, Sonata op. 54 je direktan odgovor Beethovena u pijanističkom smislu na njegovo iskustvo koje je imao u publici kada je jedan novi virtuoz nastupio u Beču i prikazao novu vještinu vladanja rukama na klaviru.
Primat koji je desna ruka, portretirajući melodiju, imala nad lijevom rukom, koja je bila pratnja, bio je zamijenjen sinkronizacijom obiju ruka, pridavanjem značenja lijevoj i oduzimanjem primata desnoj i potpunom slobodom vladanja cijelom klavijaturom. Obje su sonate naizgled vrlo privlačne i djeluju na prvi pogled kao nešto što bi učenici svirali u nekoj etapi srednje škole. Međutim, nakon gledanja u prvih nekoliko taktova, vi ste kao čitač stavljeni u jedan labirint i pred vama su rebusi koje treba rješavati. Radi se o prelazu Beethovena na moderniju prezentaciju misli i osjećaja.
Ove dvije sonate su začetak epizodnog, zamalo kinematografskog načina izlaganja gdje se kratki izraženi segmenti smjenjuju s drugim također kratkim izraženim segmentima sasvim drukčijeg raspoloženja i psihološkog stanja. Poslužit ću se jednom usporedbom. Vi imate espresso, kavu koja je vrlo gusta, a imate i još jači ristretto. Stretta je pojam koji se često koristi u muzici i znači zgušnjavanje, suzbijanje, pa je tako i ristretto još zgusnutija kava. Pogledajte na ove dvije sonate kao na materijal od kojeg je moglo nastati puno više stranica i kojem je moglo biti dano puno više vremena. Međutim, Beethovenova težnja je bila upravo suprotna – smjestiti sve to unutar jedne forme koja se oslobodila i počela odvajati, odstupati od norme, što predstavlja već i sama činjenica da ove sonate imaju samo dva, a ne tri ili četiri stavka. Tu je zatim kontrast između materijala u svakom stavku, kao i inventivnost koja se ticala i harmonije u pridavanju psihološke vrijednosti materijalu.
Doduše, Beethoven je s tim već počeo i prije, pa tako imate sonate s naslovima kao što je “Patetična”, ali u njima još uvijek imate neku mogućnost postupnog prijelaza, dok u ove dvije te mogućnosti nema. Stalno morate izmjenjivati, nuditi ili varirati do tančina. Na samom početku Sonate op. 54 imate interesantan rebus u oznaci “In tempo d’un menuetto”, što bismo mi preveli “u duhu menueta”. Beethoven uzima menuet kao nadahnuće i zadržava njegov duh, ali taj menuet više ne podrazumijeva kostime za ples. Zatim, u fantastičnom umijeću variranja, svaki put kada se taj uvodni plesni motiv pojavi, Beethoven ga dekorira na poseban način i na kraju ga izvede u potpuno drugoj i neočekivanoj sferi. Ta su djela revolucionarna na više načina. Imate o tome jako dobru analizu u tekstu koji se nalazi u knjižici u omotnici CD-a.
Možemo li zaključiti da ove dvije sonate tehnički i interpretativno nisu ništa manje zahtjevne nego što je, primjerice, zadnja klavirska Beethovenova Sonata op. 111?
Ne, one nipošto nisu jednostavnije, a u nekom smislu su i zahtjevnije. Radi se o neistraženom teritoriju. Vi ih smatrate zapostavljenima, ja ih smatram zaobiđenima. Ja te sonate nikada nisam čuo uživo, a kao učenik i osobito kao student neprestano sam posjećivao koncerte. Nikoga nisam čuo svirati te kompozicije. Ako se ne radi o kompletnom ciklusu u kojem se izvode sve Beethovenove sonate, one se uopće ne izvode jer su iznimno tehnički zahtjevne i skliske.
Radi se o novom pijanizmu, o upotrebi anatomije kakva do tada nije bila viđena, o angažiranosti i onih najmanjih jedva vidljivih mišića između prstiju koji su animirani za potrebe ovih kompozicija. Pretpostavljam da je Beethoven, koji je bio fenomenalno nadaren čovjek, također svoju ruku prilagođavao. On je vidio obrazac tog novog sinkroniziranog pijanizma gdje su ruke neovisne i mogu se mijenjati u različitim ulogama i sam je sebi rekao da želi vidjeti kakva se sve muzika tu još može napraviti. I napravio je remek-djelo.
Drugi stavak u Sonati op. 54 preteča je svih modernih tokata. Od tog trenutka nadalje, u smislu raspona i modulacija, utjecaj tog djela se proteže i zahvaća najraznovrsnije autore kao što je poslije bio, recimo, Rahmanjinov, koji je vrlo vješto i na svoj način iskoristio ono što je mogao vidjeti u toj kompoziciji. Ni u cijelome Beethovenovu opusu ništa što je poslije stvoreno ne sliči nimalo ovim dvjema kompozicijama. Dakle, to je laboratorijski rad koji mijenja pijanizam, oslobađa ga, čini još virtuoznijim nego prije i postavlja pred lijevu i desnu ruku do tada neviđene zahtjeve i od izvođača traži fantaziju.
A onda ste se prihvatili i snimanja Druge sonate Sergeja Rahmanjinova i na koncu je objavili na CD-u skupa s dotičnim Beethovenovim sonatama. Što vas je potaknulo na taj izbor i na koji su način ta djela povezana?
U profesionalnom smislu radi se također o nečem što još nije bilo osvojeno. Za ove dvije Beethovenove sonate sam već kazao da su zaobiđene, nedoživljene ili nerealizirane, prije nego zapostavljene. Za Drugu sonatu Rahmanjinova se može reći da je u vremenu nakon smrti kompozitora stekla izvjestan status. Ali, ta kompozicija, u koju je autor uložio strašno puno truda i u kojoj se pokazao kao briljantan kompozitor, za vrijeme njegovog života praktički nije imala nikakvu popularnost, što je paradoksalno i na jedan način tužno.
Vrijeme i razvoj pijanizma u tom trenutku još nisu bili sazreli za prezentaciju tog djela, a ono je jedan od vrhunaca pijanizma dvadesetog stoljeća. U prirodi imate nekoliko visokih točaka kao što su Mount Everest, Kilimanjaro ili Mont Blanc. U pijanističkom repertoaru ima više tih visina i vrhova koje treba osvojiti, kamo se pijanistički alpinist treba popeti. Ovo djelo je jedna od tih planina koja svakako stoji iznad drugih i predstavlja za dvadeseto stoljeće vjerojatno ono što je Lisztova Sonata u h-molu predstavljala za devetnaesto.
Ona predstavlja novu platformu, nov način izražavanja i nove zahtjeve koji su stavljeni pred umjetnika. Sve se to nalazi u polifonijski fenomenalnom djelu u kojem je od nekoliko nota, od jednog motiva kromatski silazećih zvukova, ispletena nevjerojatno maštovita, apsolutno monumentalna i kolosalna polusatna kompozicija. Zašto sam je odlučio snimiti prije dvije godine? Ja sam je izvodio gotovo punih trideset godina i imao sam s njom izuzetan uspjeh gdje god sam je svirao. Ali, u sebi nisam smatrao da sam u toj kompoziciji osvojio taj njen vrh niti sam se u njoj osjećao kao riba u vodi. Dobivao sam ovacije i mnogi su to smatrali doživljajem koji neće nikada zaboraviti, ali ja osobno osjećao sam da postoji još nešto u dubini, da postoji još nešto u zvuku do kojeg trebam doći da bih mogao izraziti ono što je napisano u tom djelu. A kod genijalnih autora vam je ovako: oni vas uvijek nagrade.
Mene je Beethoven nagradio i nešto od onoga što sam kod njega morao osvojiti kao profesionalni pijanist kasnije mi je došlo kao bonus i za samog Beethovena, i za druge kompozitore, pa i samog Rahmanjinova. Ja sam, dakle, otvorio jedan novi prozor koji mi je dao mogućnost da kroz njega pogledam i ponovo vidim cilj koji je bio nešto dalje nego što se prethodno činilo i da stavim pred sebe nove zadatke.
Jeste li pratili koliko je trebalo da se sruši svjetski rekord u skoku s motkom? Više od trećine stoljeća! Uzmite da sam i ja prije toliko vremena došao vrlo blizu nekom idealu. U svakom slučaju trudio sam se i ulagao jako puno napora, volje, vremena i svega ostalog. I eto, nakon trideset godina odlučio sam se za novi skok. Ako tako nešto nije čudno u sportu, zašto bi bilo u glazbi?
U Zagrebu će na programu vašeg recitala u prosincu, uz Bacha i Chopina, biti i Ravelov “Gaspard de la Nuit”, još jedan od tih pijanističkih vrhunaca s kojim ste se također družili mnogo godina...
To nije točno jer to djelo na koncertima nisam izvodio od 1983. ili 1984. godine. Bile su samo, kako mi se čini, dvije iznimke. I u tu sam kompoziciju uložio puno truda i volje i tada sam je i snimio. Umjetnici obično kažu da ih kompozicija zamara, a ja bih rekao da se kompozicija malo zamorila od mene, jer ona je ipak uvijek jača od individualne osobe.
Kompozicija živi u svom prostoru koji je vječan. Sada mogu ponovno pristupiti tom djelu s nekim novim vlastitim osjećajem koji je postignut tijekom vremenske distance. A isto tako ni Bachove Engleske suite nisam izvodio oko 35 godina, dok je Chopinova Barkarola, koja je također na programu, za mene relativno nova kompozicija koju sam svladao za izvedbu prošle godine. Programi uvijek trebaju sadržavati nešto novo i nešto staro, već izvođeno.
S obzirom na to da smo u godini njegova jubileja, koji je zasjenila pandemija, vratimo se još malo Beethovenu. Sjećate li se svog prvog susreta s njim?
O, svakako! Bila je to slika na zidu učionice u školi gdje je on jadan nakostriješen plašio učenike. To je bio prvi kontakt. To kako se djecu uvodi u glazbu i uopće miješanje i pridavanje značenja privatnom životu kompozitora tako je neispravno i stvara tako iskrivljenu sliku koja uopće nije potrebna učenicima. Umjesto da se govori o čovjeku koji je imao duh. Beethoven je za klasičnu glazbu vrlo blizu onome što Leonardo da Vinci predstavlja u likovnoj umjetnosti. Psihologizacija portreta kakvu vidite kod “Dame s hermelinom” ili na portretu one druge dame koja je također bila milosnica milanskog vladara Sforze, to je slično onome što je Beethoven napravio u glazbi.
A u pijanizmu i pijanističkoj tehnici?
Beethoven je taj koji je skupio sva znanja od prethodnika i položio osnovu, fundament modernom pijanizmu. On je uvijek imao bolide od klavira jer njemu su poslije u životu poklanjali najnovije instrumente, pa i tada najnapredniji pariški instrument koji je dobio na dar od Kraljevske akademije u Londonu. Zanimljivo je da je i Sonata op. 54 bila napisana na novom instrumentu koji je imao više tipaka i pričvršćene pedale, što je za ono vrijeme bila apsolutna senzacija. Beethoven je odmah počeo upotrebljavati nove tehničke mogućnosti jer je imao u sebi racionalnost i pedantnost koja Nijemce i danas čini sjajnim inženjerima. Ja sam siguran da bi Beethoven, da je danas živ, bio jedan od šampiona umjetne inteligencije s time što bi je on produhovio i dao bi joj dimenziju koju ona danas još nema. Tako nešto on je u svom životu napravio s muzikom i stoga je nezaobilazan i fundamentalan. Njegova postavka ruke se mijenja kroz život, on dolazi do potpunog usklađivanja anatomije s klavijaturom i postiže ono što je najbitnije: ekonomiju pokreta. On ne odljepljuje prste od klavijature i dobiva neovisnost prstiju te razvija različite figuracije od kojih su neke i akrobatske prirode. To će sve kasnije dalje razvijati Liszt, ali Beethoven prvi primjenjuje gimnastičko-akrobatske postupke koji se do tada nisu koristili. Bio je pionir u mnogo čemu što je potvrđeno i u stvaralaštvu njegovih sljedbenika.
Vi ste ne jednom istaknuli da pripadate izravnoj pijanističkoj lozi od Beethovena i Liszta...
To je bila volja sudbine, splet okolnosti, a ne moja zasluga. Ali ja sam pokušao biti dosljedan i tome vjeran. U životu sam najmanje tri puta mijenjao postavku ruke. Sve su to tradicije koje vode od Liszta, samo imate razne grane. Imate granu koja je čišća, gdje se pije voda iz čistog izvora, a imate one koje su kroz proces nasljeđivanja malo promijenjene i manje čiste od originalnog uzora. Na koncu, i ova snimka sonata Beethovena i Rahmanjinova rezultat je još jednog preciznijeg i svjesnog odnosa prema klavijaturi gdje sam ja stekao još veću mogućnost postizanja svih karakteristika zvuka, njegova trajanja, dubine, vrijednosti u prostoru i nijansiranja s puno većim mogućnostima.
Osjećate li odgovornost da prenesete to znanje i tu tradiciju na novu generaciju podučavanjem?
Za to je potrebno imati takvu praksu. Majstorske klase u kojima nekoliko sati provedete s učenicima koje tada prvi i zadnji put vidite nisu pravi način prenošenja znanja. Pravi način je regularna nastava. I to ne na daljinu!
Koji su temeljni principi kojih se držite u životu i u umjetnosti?
Sačuvati sebe i sačuvati mir. To je bilo vrlo teško u svim vremenima, a u naše vrijeme pogotovo. Uzmite činjenicu da je u vrijeme kada sam ja počeo nastupati na svijetu bilo nekoliko milijardi ljudi manje nego što je danas. I taj svijet se povezivao na drugi način. Danas nas ima puno više i ono što individualna osoba želi izraziti može biti istog momenta objavljeno na drugom kraju svijeta, kao što možemo u bilo kojem trenutku bez ikakve zadrške i čekanja na poštansku omotnicu komunicirati i razgovarati.
Umanjuje li se uloga umjetnika i općenito pojedinca u ovom sve napučenijem svijetu?
A ne, upravo suprotno. Uloga se pojačava, samo što mi živimo u svijetu zamijenjenih pojmova i vrijednosti, pa se tako bahatost predstavlja kao osobnost, “personality”, snaga i istaknutost, a neotesanost se smatra izvornošću. Mislim da glas onih koji imaju nešto reći može doprijeti i dati doprinos, ali ljudi moraju vjerovati u one koji ih mogu obogatiti. I za to se treba boriti. Za sve plemenite stvari uvijek se trebalo boriti. Tu je i problem modernih sredstava komunikacije. Mi smatramo da su komunikacije brze, ali svi ti sadržaji oduzimaju nam vrijeme kojeg nitko od nas nema previše, a koje može biti upotrijebljeno i za razmišljanje. Još jedna zamjena pojmova događa se kada se informiranost smatra obrazovanjem. Obrazovanje bez odgoja je vrlo, vrlo opasno, kao i informiranost bez odgoja, a jako malo ljudi o tome danas govori. Odgoj je danas najskuplja stvar na svijetu jer podrazumijeva vrijeme i posvećenost. To je ono što današnjem vremenu nedostaje. Informiranost imamo, kompetitivnost imamo, postoje i sajmovi znanosti i natjecanja u znanju. Sve to postoji. Ali mora biti udruženo s odgojem, a uživanje u klasičnoj glazbi je također dio odgoja.
Maestro pofuk