Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 55
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Filip Šovagović

Što je uspjeh? Ja sam uspio tek kad sam propao do kraja

25.11.2020.
u 13:53

Za petak 27. studenoga u Laubi je najavljena premijera predstave “Zagreb 2020”, autorskog projekta Filipa Šovagovića i Dubravka Mihanovića

Već i vrapci na grani znaju da je pandemija koronavirusa posebno teško pogodila izvedbene umjetnosti, prerezavši ključnu sponu između izvođača i gledatelja. A kada se tome doda i zagrebački potres, u kojem je stradala i Gavella, tada vijesti koje stižu iz ovog kazališta uoči nove premijere prelaze okvire nove nade.

Naime, za petak 27. studenoga u Laubi je najavljena premijera predstave “Zagreb 2020”, autorskog projekta Filipa Šovagovića i Dubravka Mihanovića. A način na koji Filip Šovagović (glumac, redatelj i autor izuzetno hvaljenih i nagrađivanih djela “Cigla” i “Tesla anonimus”) govori o ovom projektu, zapravo pokazuje da je upravo umjetničko djelovanje spas u svakoj krizi, jer iz svake njegove riječi doslovno zrači optimizam. I mrvica kazališnog praznovjerja!

Tek nas nekoliko dana dijeli do premijere. U kojoj ste fazi?

Sve ide super, ali bilo bi genijalno kad nam zadnja proba prije premijere ne bi uspjela. Onda bi uspjela premijera.

Staro kazališno pravilo: što gora generalka, to uspješnija premijera?

Uvijek je tako, ali mislim da svima nama baš i nije toliko bitna sama premijera. Bitno nam je da igramo, da ovu predstavu odigramo barem 40 puta. Već bi s 33 izvedbe svi bili sretni.

Nije lako biti glumac i autor u kazalištu koje je trenutačno “beskućnik”?

Status žrtve samo je početni kapital. Svi vas žale, pokazuju puno sućuti, ali vi se tada u nekoj fazi pretvorite u monstruma. To treba izbjeći. Mislim da će sada, nakon svih katastrofa, naše kazalište završiti sve obnove koje su trajale od početaka kazališta, da će završetkom male dvorane i novim ulazima i izlazima iz kazališta Gavella dobiti svoj konačni oblik. Tako će nakon svih tih godina kazalište konačno biti definirano i tome se zapravo svi mi jako veselimo. Osobno se nadam da to ide kraju i da ćemo na toj maloj sceni u budućnosti igrati nove predstave.

Kako se živi i radi u ograničenjima koja nameće koronavirus?

Svaki dan dočekaju nas neke nove mjere, ali do sada smo se već navikli živjeti s njima. Ali glumac udaljen od glumca, cijeli ansambl udaljen od prvog gledatelja... tu se nužno gube te neke tišine koje se događaju u predstavi. Stvara se nova zvučna, fizička i glumačka distanca koja za suigru, ali i za supostojanje s publikom nalaže nova pravila. Meni su to zanimljive stvari i siguran sam da će se tu dogoditi i neka redefinicija kazališta, naravno, ovisno o tome koliko će potrajati ovaj novi život koji nameće korona. No neke su predstave online i ja uživam u tome. Uživam u tim promjenama koje su se dogodile preko noći i meni je osobno sve to jako zanimljivo.

Ispada da nema te krize u kojoj umjetnost neće pronaći svoj put?

Mislim da da, svaka kriza zapravo donese puno toga novoga. Kada gledate te neke poznate i nepoznate biografije, vidite da se tu otkrivaju neki sasvim novi likovi: autori, muzičari, slikari... ljudi koji žive na marginama umjetnosti. Čak i ispod te margine postoje tisuće i tisuće ljudi koji se bave umjetnošću i koji nisu uspjeli doći u fokus. Svi oni imaju model po kojem djeluju, a sada se pojavljuju načini na koje i ti ljudi mogu doći do gledatelja. Ja sam onaj lik koji uvijek želi vidjeti ili čuti nešto novo, nešto potpuno nepoznato i zato uživam u širim mogućnostima da dođem do tih i takvih umjetnika.

Kada je i kako počeo rad na projektu “Zagreb 2020”?

Prva i početna ideja rodila se kada smo shvatili da je potres uzdrmao kazalište i da neko vrijeme nećemo moći raditi na sceni. Tu smo Dubravko Mihanović i ja počeli neku priču o tome što i kako sada. Nismo znali kako će završiti ta naša priča, “mirisalo” je na neki internetski projekt, možda film, skup nepovezanih kratkih filmova... Tada još nije bilo riječi o predstavi. I tako smo počeli raditi u ožujku da bismo na ljeto shvatili da smo, i jedan i drugi, stvorili model koji traži tek neku nit koja će sve to povezati u jednu cjelinu. Mene i inače kao autora najviše veseli kada izostane ta fabula, linearna priča koja ima svoje dramaturške zakonitosti. I baš zato mi je to bilo genijalno. Shvatili smo da je to naša šansa da napravimo nešto što možda i ne bismo mogli raditi da je sve ostalo uobičajeno. I ravnatelj (Dražen Ferenčina, op. a.) odmah nas je pogurao u taj projekt, dao nam je otvorene ruke i mislim da smo uspjeli. Ali što je uopće uspjeh? Ja sam uspio tek kad sam propao do kraja i jako volim vjerovati u to da će barem jedan gledatelj u ovome projektu pronaći neku bit. Siguran sam u to.

Kako je tekla suradnja s Dubravkom Mihanovićem, kako ste podijelili posao?

Baš smo danas razgovarali tko je više toga napisao, tko više toga režirao, ali odlučili smo da to nikada nikome nećemo otkriti. Čak ni jedan drugome! No sjetili smo se tih prvih naših dana, gdje smo bili na početku, a gdje smo sada, i zaključili da smo napravili čudo. Uvijek je problem ta ambicija koja se pojavi u radu na predstavi, koja smeta. Ona te tjera da razmišljaš da možeš napraviti neko savršeno djelo ili “nedjelo”, ali od toga treba na vrijeme odustati. I onda se može mirno raditi. I mirno zaspati na kraju svakog dana.

Pogledala sam isječke koje ste već objavili na YouTubeu. Fascinira koliko ste široko zahvatili život u Zagrebu: da, imamo koronu i bio je potres, ali bojleri se kvare, ljudi se drogiraju...

Sklon sam uvijek za sebe reći: “To nije dobro i to mora bolje”, ali sada, iz pozicije Gavelle, neman taj luksuz. Jako mi je glupo prije premijere nahvaliti cijelu tu priču. Kako da kažem: “Mi smo tu briljirali! Napravili smo neviđenu predstavu?” To bih prepustio kritičarima i svima koji će nas gledati. No moram reći da smo u radu na ovoj predstavi imali nenormalne uvjete te smo zato i uspjeli ići široko. I to taj paradoks, u pandemiji, u kazalištu koje je dobrano načeto potresom, radimo bolje i lakše nego ikada prije, imamo cijelo kazalište na raspolaganju i nevjerojatnu logistiku. Ljudi nam pomažu od početka do kraja, ljudi nam toliko pomažu, nema ni najmanjeg otpora. Ta predstava postaje pravo veselje i znam da će nam svima biti jako žao kada shvatimo da smo gotovi.

Na sceni je gotovo cijeli ansambl Gavelle. Još jedan dokaz da je gluma kao droga?

Je, je. To isto prošao sam kada sam se s glume prebacio na glazbu. Počelo je kao disciplina u kojoj baš i nisam nešto pa je to bila moja mala tajna, koja je malo-pomalo prerasla u hobi. A kada se hobi pretvori u profesiju i kada recimo nabasaš na Šimuna Matišića i pitaš se gdje je on bio do sada, to je iskustvo koje mijenja pogled na život i svijet. Tako nekako bilo je i s ovom predstavom. I zato smo svi jako sretni zbog nje i već smo se zapitali što nam je sljedeće.

Odakle toliko optimizma u vama?

Kao što ste rekli za širinu, za grad. Mora nastaviti funkcionirati, moraju ići struja, plin, ljudi moraju raditi... Tako je sa svima nama. Možda svi neće uspjeti raditi poslove koje su radili do sada, ali vjerojatno je raditi neke poslove u kojima će se pronaći. Ne gledam ja to kroz ružičaste naočale jer znam da će ljudi zbog svega što nas je snašlo proći i kroz neko siromaštvo, dapače, da će većina ljudi proći kroz siromaštvo. Ali tu će dogoditi katarza. Neki će otpasti jer se neće snaći u tom novom vremenu, ali mislim da će taj broj biti manji ako vjerujemo da je moguća neka transformacija, redefinicija života koji živimo. Mislim da će se veliki dijelovi naših života sve više seliti u virtualne sfere, ali tu svatko ima šansu. I ne trebaju za to neke velike ideje, i mala, minimalna ideja mogla bi udahnuti optimizam ljudima koji na sve to gledaju iz neke beznadne pozicije i bez snage. Vjerujem da je sve to moguće.

I kako vam je u Laubi?

Sada lovimo tu akustiku Laube i to nam je strašno zanimljivo. Moramo taj prostor prihvatiti sa svim njegovim vrlinama i manama. A sama Lauba predivan je prostor. Kuća za ljude i umjetnost! To mi je genijalno.

A nekada su tamo stanovali konji.

Uvijek bude lijepo tamo gdje su bili konji.

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije