Kada je 2015. na dodjeli Grammyja zasjao glazbenik bez lica i imena, zvan Zhu, nitko se nije pitao kako izgleda jer svijet je već pokorio glazbom. Nekoliko godina poslije Los Angeles Timesu otkrio je identitet – zove se Steven Zhu, ima 28 godina i rođen je u San Franciscu. Na pitanje zašto je tajio identitet, odgovorio je: “Htio sam da se ljudi fokusiraju na moju glazbu.’
Glazba u prvom planu
Slični motivi vode i hrvatsku elektro-pop senzaciju Nipplepeople. Maskirani muško-ženski dvojac nastao je 2008., ali tek obradom hita Zdenke Kovačiček “Frka” glazbeno su 2017. učinili svojom. Ne daju intervjue, a u ranija dva slučaja kao “mladi i neiskusni” kada su na to pristali, govorili su samo o glazbi i pojasnili tajanstvenost željom da stave glazbu u prvi plan. U vrijeme kad zdravi pop s ovih prostora zapravo oskudijeva kvalitetnim pjesmama Nipplepeople uspjeli su s nevjerojatnom lakoćom iskočiti bez skandala i iznošenja dubokoumnih stavova. Bend će u subotu, 24. veljače napasti Veliki pogon Tvornice na koncertu koji će biti nastavak njihove dominacije i u 2018.
No ni oni ni Zhu ipak nisu rodonačelnici žanra prikrivanja identiteta. Što slučajno, što namjerno, to bi mogao biti srednjovjekovni pjesnik Arhipoeta – anonimni autor deset srednjovjekovnih latinskih pjesama iz 12. st. Nije poznato zašto je želio ostati anoniman, no njegov brojčano skromni opus smatramo vrhuncem pjesništva njegova doba.
I na aktualnoj hrvatskoj poetskoj sceni šest godina pod pseudonimom djeluje Sven Adam Ewin. Djelatan je na Facebooku. Prvu mu je zbirku “Zmijski car” objavila Matica hrvatska, a drugu “Poeme” lani VBZ. Po mišljenju akademika Josipa Užarevića, “fenomen je koji je moguć samo u internetskoj kulturi”. Dodaje i da o uzrastu ne možemo suditi, ali da mu se čini da je riječ o zrelijoj osobi. Čak ne znamo ni je li muško ili žensko. Iz izolacije je nedavno progovorio za Tportal pa uoči promocije svoje zbirke kazao: „Moje je da navratim inkognito i uživam u anonimi. To ja zovem ‘druženje s autorom’. Mogu reći da je splasnula prvotna znatiželja čitatelja za mojim stvarnim likom. Svaki čitatelj ima u glavi zamišljenu sliku Svena Adama Ewina i predaje se isključivo uživanju čitanja moje poezije. I poručuju mi: ne otkrivaj se, Svene, samo ćeš pokvariti dojam.”
Dodao je i da ne prima novčane nagrade i ne javlja se Ministarstvu kulture radi potpore za poticanje književnog stvaralaštva. Ne čini ono što je njegovu talijansku kolegicu spisateljicu Elenu Ferrante koštalo razotkrivanja identiteta. Od objave prvog romana 1992. pisala je u ilegali govoreći: “Vjerujem da knjige, jednom kad su napisane, nemaju potrebe za svojim autorima. Osim toga, zar promocija ne košta? Bit ću autor koji će najmanje koštati vašu izdavačku kuću. Poštedjet ću vas čak i svoje prisutnosti.“ No, talijanski novinar Claudio Gatti otkrio je 2016. po isplatama naknade za autorska prava da se iza pseudonima Elena Ferrante krije Anita Raja, prevoditeljica iz Rima. Njezin izdavač javno je ljutito na to reagirao, ali ništa nije opovrgao.
Težak milijune dolara
U street artu tajnovitost je najprisutnija, a već desetljećima najintrigantniji je Banksy. Prepoznatljivim grafitima iskazuje nezadovoljstvo ratom, kapitalizmom i globalnom politikom. S pomoću anonimnosti kontrolira način na koji se interpretiraju njegove poruke te ostavlja prostor svakom pojedincu da vrednuje njegove radove. Navodno je rođen u Bristolu 1970-ih, radovi mu postižu vrtoglave cijene, još 2007. Brad Pitt je na aukciji njegovo djelo kupio za milijun funti, postojala su nagađanja da je riječ o Robertu Del Naji iz benda Massive Attack pa i izraelskom umjetniku Jamesu Ameu, a javnosti se najviše približio zamračen i promijenjena glasa u za Oscara nominiranom dokumentarcu ‘Exit Through the Gift Shop’, koji prati francuskog imigranta Thierryja Guettu.
Pitali smo i psihologe da nam pojasne ovaj trend.
– Zanimljiva je procjena jednog britanskog povjesničara kako je više od osamdeset posto svih romana u Engleskoj u drugoj polovici 18. st. objavljeno anonimno. I neki su naši književnici i književnice pisali pod pseudonimom, Zagorka je imala nekoliko muških identiteta. Tu je razlog vrlo očit. Potpuno su drukčiji bili motivi autorice Harryja Pottera Joan K. Rowling kad je, pod pseudonimom Robert Galbraith napisala krimić “Zov kukavice”. Mogla si je dopustiti eksperimentiranje. Htjela je (ponovno), pod drugim imenom, iskusiti zadovoljstvo povratne informacije od izdavača i čitatelja. I što se dogodilo? Njezina izdavačica ju je odbila. Dakle, u nedostatku sustavnijeg pristupa, mogli bismo reći da umjetnici pribjegavaju anonimnosti iz dva temeljna razloga: samozaštita ili – zafrkancija – zaključila je psihologinja Dubravka Miljković.
