S 50-ak djela koji obuhvaćaju crteže tada 6-godišnje djevojčice, preko studentskih radova, apstraktnih slika na staklu, krajolika, grafika, oslikanih paravana, u Hrvatskoj se u utorak navečer prvi put, i odmah retrospektivom, u Modernoj galeriji predstavlja austrijsko-kanadska umjetnica Ernestine Tahedl. Njezina sabrana djela od 1946. do 2012. godine iznimno su ekspresivna, raznovrsna, temperamentna i jakog kolorita. Što vrijeme dalje odmiče, i formati su sve veći. Djeluje kao da ih je radio netko snažan, kršan i hrabar pa zapanjuje stas ove krhke, nježne, no duhom jake i vesele žene.
Na njezinu karijeru bitno je utjecao otac Heinrich Tehedl, akademski slikar i umjetnik stakla, ujedno i pripadnik bečke secesije. Kao slikar na staklu, radio je vitraje i restaurirao velik broj oštećenih djela nakon Drugoga svjetskog rata. Bojom i svjetlošću zarazio je i Ernestine koja se u njegovu atelijeru igrala i učila. Zanimljiva se priča odigrala u atelijeru kad joj je otac radio jednu od postaja križnog puta na staklu. Nije bio zadovoljan pa ju je ostavio po strani. Uzela ju je Ernestine i naslikala kompoziciju Pieta, a tada je imala 14 godina. U isto vrijeme primljena je na Visoku školu za primijenjenu umjetnost u Beču gdje je sedam godina kasnije stekla diplomu Majstorske klase za grafičku umjetnost.
Cilj znanje i iskustvo
– Bila sam vrlo mlada, neiskusna, a cilj nije bila diploma nego znanje i iskustvo zbog čega sam odlučila na studiju ostati još nekoliko godina.
Ubrzo i gotovo preko noći odlazi u Kanadu, 1963. godine. U Austriji nije bilo vrijeme za umjetnice, a da je bila hrabra, svjedoči i to što nije govorila ni riječi engleskog jezika. Postiže veliki uspjeh te postaje jedna od rijetkih umjetnica stakla. Stižu velike narudžbe. Jedna od njih je i da oslika četiri staklena zida za kanadski paviljon na Svjetskoj izložbi u Montrealu 1967. godine.
Sa suprugom znanstvenikom često putuje. Na jednom putovanju nastala je i grafička mapa sa 12 radova nastalih nakon posjeta Arktiku, otočju Galapagos... Zanimljiv je i ciklus velikih formata “Lopoči” kojima njezini radovi atmosferom podsjećaju na Moneta. Ernestine je posjetila Monetov vrt u Givernyju gdje su nastale njegove čuvene slike. Koliko je cijenjena, dokazuje da je 1977. godine primljena u članstvo Royal Canadian Academy of Arts, a od 1984. godine članica je Ontario Society of Artist. Za doprinos razvoju umjetnosti u Kanadi 1993. dobila je medalju Governor General´s 125 Anniversary.
Na izložbi se predstavljaju i dva drvena paravana.Ernestine se obostranim oslikavanjem paravana bavi od 2000. godine. Jedan je apstraktan, a drugi je smješten među slikama iz ciklusa Lopoči. Teško je izdvojiti najbolje radove jer je previše iznimnih.
Izlaže i očeva djela
Njezini pejzaži doista zadivljuju. Velikih formata, postavljeni u diptisima i triptisima, osvajaju jačinom i bojama. Krajolici u posljednjem ciklusu prelaze u apstrakciju, no ne gube na snazi i više su filozofski. Nazvala ih je Anamnesis. Zagreb je tek drugi od pet europskih gradova koji ugošćuju njezinu retrospektivu. Slijedi izložba u Bratislavi, a potom i u Berlinu gdje Ernestine izlaže svoja i očeva djela prvi put zajedno na istom mjestu.
da u hr da bi upisao(la) moras biti stariji netalentiraniji i imati strica