Kakav je osjećaj vratiti se iz Londona, po mnogima središta svijeta, s glavnom nagradom na Open City Documentary Festivalu?
Osjećaj je sjajan, kao i uvijek kada netko prepozna vaš trud i rad, kada nešto na čemu ste radili godinama pronađe put ne samo do publike već i do razumijevanja i prepoznavanja. Svaka nagrada skreće pozornost ne samo na film i mene kao autora, već i na ono čime sam odlučio baviti se, na temu i događaj kojem sam se posvetio i u čije sam istraživanje uložio dosta truda i vremena.
Dubina 2 je priča koju ne vole baš svi slušati i gledati?
Svaki film, pa i ovaj posljednji, za mene je prostor i prilika da na blizak način progovorim o ljudima, događajima, pričama, mjestima i/ili fenomenima koje smatram bitnim, a zapostavljenim, skrivenim, slučajno ili namjerno prešućenim i zaboravljenim. Dubina 2 eksperimentalni je dokumentarac, s primjesama trilera, o masovnoj grobnici u predgrađu Beograda. U pokušaju da otkrije, rasvijetli i dâ glas ovim pričama i dalje zatrpanima u tišini, film se sintezom svjedočanstava i snimaka mjesta na kojima su se zločini dogodili prije 17 godina, meditativnim i hipnotičkim stilom obraća doživljajima i mašti gledatelja. Tamo gdje se njeguje kontinuitet ignoriranja i šutnje, tamo gdje se uvijek i samo govori o tome što je radio onaj “drugi” i gdje je to često jedini okvir i frekvencija koju je većina ljudi spremna i željna prihvatiti i čuti, tamo gdje je previše onih koji dopuštaju sebi i drugima preuzimanje i nametanje uloge žrtve, previše onih koji su opsjednuti onim što ih čini drukčijim i “boljim” od onog “drugog”, baš tamo je neophodno pričati o onome što nije predviđeno i očekivano, makar nastupali s pozicija margine i alternative.
Kakve je film proizveo reakcije u Srbiji?
Upravo zbog eksperimentalno-dokumentarne forme, ali i teme koju obrađuje, Dubina 2 možda je unaprijed bila osuđena na slabiji interes i kraći život. Ali nakon elekcije na Berlinaleu to se promijenilo, film je postao vidljiviji i prisutniji i u medijima, na festivalima. Viđen je u Subotici, Pančevu, Nišu, Čačku, Kragujevcu, Novom Pazaru, Novom Sadu i Beogradu. Ljudi reagiraju vrlo slično, dosta ljudski. Ili su potreseni, zamišljeni, nijemi, ili su revoltirani i bijesni zbog toga što se dogodilo, zbog vlastite neobaviještenosti, šutnje i okrutnosti odgovornih.
Hrvatska vas je publika upoznala preko Solo Positivo Film Festivala, prvo u Paklenici, a potom i u Opatiji i to s filmom Živan Makes a Punk Festival, u kraćoj i dužoj verziji. Kakve dojmove nosite iz Opatije kao dvostruki laureat, a ove godine ste i član žirija?
“Živan…” je putovao na više od 40 festivala, ali nigdje nije tako lijepo prošao kao u Opatiji koja je jedino mjesto na kojem je filmu dodijeljena nagrada publike. Posebno sam sretan, vrlo mi je drago što su na istom festivalu, u dvije godine, prikazana oba moja filma o Živanovim pustolovinama. Zbog toga povratak u Opatiju, ovog puta u drugoj ulozi, doživljavam i kao povratak bliskoj sredini i poznatom okruženju, ali i kao veliku odgovornost koju dugujem prethodnom divnom i toplom gostoprimstvu.
>>Desperados u crnohumornoj misiji pretvaranja rodnog sela u punk meku
