"Hannah i njezine sestre" jedno je od onih ostvarenja koja definiraju opus redatelja, film koji se s pravom smatra jednim od komercijalno i kritički najuspješnijih djela Woodyja Allena. S osvojena tri Oscara - za najbolji originalni scenarij, najbolju sporednu glumicu (Dianne Wiest) i najboljeg sporednog glumca (Michael Caine) - ovaj film predstavlja vrhunac Allenovog istraživanja složenosti ljudskih odnosa, ljubavi i egzistencijalne tjeskobe.
Radnja, koja se proteže kroz dvije godine i uokvirena je trima proslavama Dana zahvalnosti, prati živote triju sestara: naizgled savršene i uspješne glumice Hannah (Mia Farrow), njezine mlađe sestre Lee (Barbara Hershey) koja se upušta u aferu s Hanninim suprugom Elliotom (Caine), te neurotične i nesigurne Holly (Wiest) koja se bori pronaći svoj put. Allen je strukturu zamislio kao "roman na filmu", pronašavši izravnu inspiraciju u "Ani Karenjinoj" Lava Tolstoja i njegovom vještom preplitanju više narativnih linija koje zajedno čine bogatu tapiseriju života.
U središtu te tapiserije nalazi se Hannah, stup obitelji i sidro za sve oko sebe, no istovremeno i zagonetna figura čija se unutarnja previranja tek naziru. Njezin suprug Elliot, intelektualac izmučen krivnjom i strašću, započinje tajnu vezu s Lee, koja se pak oslobađa dominantnog utjecaja svog starijeg partnera, mizantropskog umjetnika Fredericka (Max von Sydow).
Paralelno, pratimo priču Hanninog bivšeg supruga Mickeyja (glumi ga sam Allen), hipohondričnog televizijskog producenta koji nakon lažne uzbune zbog tumora na mozgu kreće u paničnu potragu za smislom života, propitujući religiju, vjeru i samu svrhu postojanja. Kroz te isprepletene sudbine, Allen s prepoznatljivom mješavinom humora i melankolije istražuje vječne teme - nevjeru, sestrinsko rivalstvo, zavist i neizbježnu potragu za srećom u kaotičnom svijetu njujorških intelektualnih krugova. Svaki lik ima svoj glazbeni motiv, od Bacha do Colea Portera, dodatno naglašavajući ton i individualnost njihovih priča.
Ono što filmu daje posebnu, gotovo voajersku dimenziju jest zamagljivanje granica između umjetnosti i života. Allen je priznao da je lik Hannah "romantizirana verzija Mije", a scenarij je bio ispunjen detaljima iz njihovog stvarnog zajedničkog života. Odluka da se film snima u stvarnom stanu Mije Farrow na Central Park Westu, gdje je živjela s Allenom i svoje devetero djece, pretvorila je produkciju u, kako je Farrow opisala u svojoj autobiografiji, potpuni "pandemonij".
Stan je bio zakrčen opremom i filmskom ekipom od četrdesetak ljudi, a privatni život postao je dio filmskog seta. Da bi se osjećaj stvarnosti dodatno pojačao, Allen je za ulogu majke triju sestara angažirao Farrowinu pravu majku, glumicu Maureen O’Sullivan, dok se u scenama proslave Dana zahvalnosti pojavljuju i njezina stvarna djeca. Ova odluka dala je filmu nevjerojatnu autentičnost, ali je istovremeno stvorila napetu i nadrealnu atmosferu za glumce.
Kao i u mnogim njegovim filmovima, i ovdje New York nije samo kulisa, već punokrvni lik čije ulice, parkovi i prepoznatljiva arhitektura dišu zajedno s protagonistima. Allen je ovaj put angažirao legendarnog talijanskog snimatelja Carla Di Palmu, poznatog po radu s Antonionijem, koji je grad okupao u raskošnim, toplim bojama jeseni, stvarajući vizualno zapanjujuću odu Manhattanu. Scena u kojoj jedan od likova vodi Holly i njezinu prijateljicu April (Carrie Fisher) u arhitektonski obilazak grada postala je kultna, slaveći ljepotu zgrada koje Njujorčani često uzimaju zdravo za gotovo. Utjecaj Ingmara Bergmana, posebice njegovog filma "Fanny i Alexander", očit je u korištenju obiteljskih okupljanja kao strukturnih točaka koje označavaju protok vremena i evoluciju likova, čineći "Hannah i njezine sestre" djelom koje nadilazi klasičnu romantičnu komediju i postaje duboka studija o obitelji i prolaznosti.
Michael Caine, koji je za ulogu Elliota osvojio Oscara, opisao je snimanje kao jedno od najtiših iskustava u karijeri, usporedivši atmosferu na setu s "radom u crkvi". Ipak, rad u Farrowinom domu donio je i trenutke čistog bizarluka. Caine se prisjetio kako je snimanje ljubavnih scena s Mijom u njezinom stvarnom krevetu, dok ih je režirao njezin tadašnji partner Woody Allen, bilo dovoljno "nervoze-parajuće". Situacija je postala još bizarnija kada je tijekom jedne probe podigao pogled i ugledao Farrowinog bivšeg supruga, Andréa Previna, kako ih promatra s druge strane sobe, došavši u posjet djeci.
Unatoč tim nelagodnim trenucima, Caine je Allena smatrao sjajnim redateljem koji, budući da je i sam glumac, razumije njihove probleme. Zanimljivo je da je Caine odlučio igrati Elliota kao još jedan Allenov alter ego, čak je nosio i njegove prepoznatljive naočale s crnim okvirima, što se pokazalo kao pun pogodak. S druge strane, Allen je navodno koristio neobične metode kako bi izvukao željenu izvedbu; Caine je primijetio da je redatelj davao "teške trenutke" Dianne Wiest, tjerajući je da scene ponavlja unedogled, te je zaključio da je to činio jer je glumica, sretna zbog dobivene uloge, imala problema prikazati neurotičnost lika, pa joj je Allen to "sredio".
Allen je poznat po tome da svoje filmove oblikuje u montaži, a "Hannah i njezine sestre" nije bila iznimka. Procjenjuje se da je samo oko 20 posto originalnog scenarija završilo u konačnoj verziji. Čak je i prepoznatljiva struktura s tri proslave Dana zahvalnosti dodana naknadno, u ponovljenim snimanjima, kako bi se priči dao čvršći okvir. Međutim, najveća promjena dogodila se s krajem filma. Izvorna verzija bila je znatno mračnija: Elliot je ostao zarobljen u braku s Hannah, nesretan i još uvijek zaljubljen u Lee koja se udala za drugoga. Allenov lik, Mickey, nije pronašao svoje iskupljenje.
No, nakon probnih projekcija, redatelj je zaključio da je takav kraj bio preveliko razočaranje za publiku. "Bilo je negativno, depresivno", izjavio je kasnije. Instinktivno je promijenio završetak u nekarakteristično optimističan, gdje se većina sukoba razrješava i likovi pronalaze svojevrsnu sreću. Iako je film postigao ogroman uspjeh, Allen je uvijek žalio zbog te odluke, smatrajući da je imao dirljivu ideju koju na kraju "nije uspio dovesti do cilja" i da je sretan kraj bio kompromis. Bez obzira na redateljevo kajanje, "Hannah i njezine sestre" ostaje remek-djelo koje svojom toplinom, inteligencijom i nježnošću i danas osvaja publiku.
Otvori KEKS Pay
