Naslovnica Kultura Knjige

Prevoditelji su zadnji na platnoj listi

Dok izdavači uzimaju neiskusne prevoditelje ili preuzimaju srpske prijevode koje lektori pohrvate, vrsni prevoditelji jedva preživljavaju
24. lipnja 2012. u 12:30 12 komentara 2074 prikaza
PXL_120523_2364
Foto: PIXSELL

Kakva je kvaliteta hrvatskih književnih prijevoda, vjerojatno je pitanje na koje ima raznih odgovora. Upravo je otvorena oštra polemika o knjizi Izabrane pjesme Marine Cvetajeve u prijevodu i izboru Ludwiga Bauera. U sjećanju javnosti su brojne kritike na hrvatski prijevod uspješnice Dana Browna “Da Vincijev kod”, a tu su i optužbe usmjerene na prevoditelje iz susjednih zemalja koji su prisvojili rad hrvatskog prevoditelja i sveučilišnog profesora Ekrema Čauševića koji je prevodio Orhana Pamuka. No, može li se od književnog prevođenja u nas živjeti?

Čitaju se e-knjige na engleskom

– Od književnog prevođenja možete živjeti, skromno, ako imate neprekinuti priljev posla za izdavače koji redovito plaćaju. Budući da je knjižna industrija kod nas u velikim poteškoćama, iz raznih razloga, rijetki ostvaruju taj osnovni preduvjet. Koliko znam, ima tridesetak književnih prevodilaca koji su samostalni umjetnici, određeni broj živi isključivo od raznih oblika prevođenja, ali mnogi književni prevodioci zapravo su sveučilišni profesori, nastavnici u školama, zaposlenici na raznim drugim mjestima i umirovljenici – kaže dojučerašnja predsjednica Društva hrvatskih književnih prevodilaca Lara Hölbling Matković.

Društvo je izradilo i cjenik, ali i Heksalog, tj. popis pravila uzornog poslovanja u kojem piše da naknada za naručeno djelo treba biti odgovarajuća, takva da prevoditelju/ici omogući pristojan život i stvaranje prijevoda visoke književne kvalitete.

– Naš se cjenik oduvijek smatra uputom, ne obvezom. DHKP je umjetnička udruga, nije agencija, tako da ne može svojim članovima određivati za koji će honorar raditi, ali smo taj cjenik objavili zato da izdavačima i na taj način osvijestimo koliko je to zapravo zahtjevan posao i kakve kategorije tekstova postoje – kaže Lara Hölbling Matković.

Ugledni književni prevoditelj Marko Kovačić, koji se tim poslom bavi desetak godina, kaže da je u početku prevodio knjigu-dvije godišnje, imao mentore i slab honorar, no da je s vremenom honorar rastao.

– Stvari su se promijenile. Intelektualni i umjetnički rad postali su opće dobro, stvar hobija, nešto što se ne treba plaćati ili barem ne odmah. Pojavila se neka nova nepismenost. Umijemo čitati slova dovoljno da pročitamo reklame, poruke na mobitelu, podnaslove na filmu i sve što ne traži previše vremena i truda, ali čitanje knjiga opet se počelo smatrati gubljenjem vremena. Dio čitateljstva prešao je na elektronička izdanja, a kako ih u prijevodu gotovo i nema, neki knjige čitaju u izvorniku ili u engleskom prijevodu. Tako nastaju i novi prevoditelji jer čitajući u izvorniku, vjeruju da mogu knjigu pretočiti u materinski jezik, u čemu se neki pokažu i dobri – kaže Kovačić i dodaje da je, kada je prije sedam godina za Algoritam preveo “Godinu zmaja”, naklada bila pet tisuća primjeraka, a sada su naklade rijetko veće od tisuću primjeraka pa knjige bez državne potpore ne mogu više pokriti ni troškove svoje proizvodnje.

– Najvažnija stavka u tom procesu je prevoditelj, kao što je pisac najvažnija stavka u procesu pisanja knjige. Pisac i prevoditelj nisu ujedno najskuplja stavka, nego se čini da im primat po važnosti preuzimaju grafičari, urednici i promotori, a po cijeni svi zaposlenici u izdavačkoj kući. Zadnji je na platnoj listi prevoditelj – kaže Kovačić i iznosi konkretnu računicu.

– U prvom desetljeću ovog stoljeća prevoditelj je u Hrvatskoj mogao zaraditi i pet tisuća kuna mjesečno uzme li se da je za prijevod sto kartica uz nekoliko čitanja i lekturu potrebno oko mjesec dana. Dakle, moglo se dobiti 10.000 kuna neto za knjigu od kvalitetno prevedenih 200 stranica, a to znači da prijevod nije odbijen zbog prevelikog broja grešaka i da nije bilo potrebno zaposliti honorarnog redaktora, dakle da je korektan i da se može kvalificirati kao umjetničko djelo. Dok honorari nisu kasnili, prevoditelji su mogli preživjeti s tri knjige godišnje, mogli su čak birati naslove jer kvalitetan naslov znači veći ugled, njime se konkurira za članstvo u DHKP-u, može se dobiti neka simbolična nagrada ili sudjelovati na izložbi. No, danas se od prevođenja ne može živjeti. Moglo bi se kad bi se ugovori poštovali i kad bi honorari stizali na vrijeme, ali prije nekoliko godina isplate su počele kaskati za prijevodima pa bi izdavač prevoditelju dugovao honorar za prošlu knjigu, a već bi objavio novu knjigu istog prevoditelja koji već radi na sljedećoj. Izdavač je tako s plaćanjem u zaostatku dvije, tri knjige, nakon čega više nije imalo smisla prevoditi – ističe Kovačić.

Da se prevoditeljski rad dostatno ne plaća, misli i ugledna prevoditeljica, ali i nagrađivana urednica Irena Lukšić.

– Kao urednica poštujem svoje prevoditelje i znam da bez njihova rada mnogih knjiga ne bi bilo na našim policama. Vjerujem im kao stručnjacima, slušam ih i nakon svake knjige naučim nešto novo o književnosti, autorima i jezicima. Te spoznaje, kao i trud koji su uložili u prenošenje jedne jezične zbilje u drugu, nastojim maksimalno platiti. I dok računam sve stavke koje ulaze u cijenu knjige – počesto mislim da je nepravedan raspored troškova, da više dobiju oni koji ulažu manje znanja, talenta i vremena, ali ne mogu puno učiniti na ispravljanju nečega što je zadano negdje drugdje, iz druge vizure. Prevoditelji to uglavnom razumiju. Jasno im je, naime, da prvo treba platiti materijal i tisak da bi se njihovo djelo uopće pojavilo. Kod elektroničkih knjiga postoji druga vrsta troškova, uglavnom, ništa nije jeftino ili besplatno – kaže Irena Lukšić koja misli da cjenik DHKP-a valja gledati u kontekstu vremena u kojemu je nastao.

problematičan uvoz iz Srbije

– Bile su to godine kad se još vjerovalo da kultura nešto znači u ovome društvu i da valja visoko vrednovati profesionalni rad. Novine, radio i televizija redovito su pratili novitete iz domaće i strane književnosti, knjige su se kupovale kao nekakva vrijednost, naposljetku, one su se i čitale. Danas se sve relativizira. Sve je postalo zabavno i potrošno. U takvim okolnostima uopće nije važno tko i kako interpretira stvarnost ili nestvarnost – kaže Irena Lukšić.

A što je s krađom prijevoda, bilo u zemlji bilo u regiji?

– Prijevodi se znaju krasti u oba smjera, nemojte misliti da je to kod nas neviđeno. DHKP nema pravnu službu, tako da mi ne možemo poduzeti ništa osim toga da savjetujemo svoje članove. No, sudstvo je kod nas i u zemljama bivše Jugoslavije tako sporo i pokazuje takvo nerazumijevanje materije da je očevidno kako ima puno prostora za napredak – kaže Lara Hölbling Matković.

U vezi s tim problemom, Marko Kovačić čak misli da u Hrvatsku ne treba uvoziti knjige iz Srbije, jer bi se to brzo proširilo i na uvoz prijevoda iz Srbije.

– Nakladnici zaobilaze članove DHKP-a ako ih ne uspiju nagovoriti na niske cijene, i uzimaju mlade i neiskusne prevoditelje koji su voljni volontirati ili raditi za niske honorare, a čije nedostatke nakladnici nastoje izgladiti u lekturi ili za sitan honorar zaposle priučene prevoditelje iz redova studenata ili preuzimaju srpske prijevode i plate lektoru da ih pohrvati – kaže Kovačić, po kojemu članstvo u DHKP-u nije isključivo jamstvo kvalitete, ali smanjuje mogućnost katastrofalnosti prisutne u jeftinim prijevodima.

– Zacijelo bi i zgradu bilo jeftinije izgraditi uz pomoć neiskusnih arhitekata i graditelja ako makar vizualno izgleda dobro, ali jasan je rizik koji time nastaje. Rizik od lošeg jezika nije opasan za život, ali je opasan za kulturu – kaže Kovačić.

Navodno će (navodnim) ulaskom Hrvatske u Europsku uniju i prevoditelji morati plaćati PDV. Hoće li to dodatno ugroziti njihovu egzistenciju?

– Naši su članovi samostalni umjetnici, zaposlenici, obrtnici i u slobodnim profesijama. U Društvu mogu dobiti sve informacije, a surađujemo i s krovnom europskom udrugom književnoprevodilačkih udruga CEATL-om – kaže Lara Hölbling Matković.

A Marko Kovačić misli da će plaćanje PDV-a uz ulazak u EU podići cijenu knjige, ali da će utjecati na sređivanje odnosa između nakladnika i prevoditelja.

– U nekim članicama EU pola honorara isplati se odmah nakon zaprimanja rukopisa, a druga polovica kad se knjiga objavi. Kod nas se honorar dobivao tek nakon što je knjiga objavljena, ali unutar razumnog roka. Sada je rok postao nerazuman. Još je važnije da su u EU autorska prava sređena slično kao kod nas autorska prava za glazbu, a to znači da ih plaćaju i knjižare i knjižnici i fotokopiraonice i elektronički mediji, pri čemu prevoditelji i pisci imaju jednak status i ubiru godišnju naknadu za autorska prava. Već sad se iz EU fondova kod nas za neke prijevode mogu dobiti veći honorari za odabrane naslove – kaže Kovačić. Izlaz, znači, postoji.

Ugled smo općenito donekle zadržali, kao

Ugled smo općenito donekle zadržali, kao i pravo na umjetnički status, ako nemamo neki “pravi” posao, a s tim statusom i pravo na onu minimalnu svotu koja nam se uplaćuje za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. No, iako prevoditeljima postaje sve teže naći knjige koje će prevesti a da im se to i plati prema cjeniku predloženom na stranicama DHKP-a, knjige i dalje izlaze. Naime, nakladnici se utječu drugim rješenjima, uzimaju mlade i neiskusne prevoditelje, preuzimaju srpske prijevode i plate lektoru da ih pohrvati...

Sigurnost na hrvatskim cestama
OSIGURANJE
Stanje na hrvatskim cestama - godišnje u prometu stradava grad veličine Samobora

A1 izdvaja za Vas

  • TheBan:

    Treba spomenuti i katastrofalne prijevode video sadržaja sa satelitskih TV postaja, u kojima se izostavljaju ponekad i cijele rečenice, termini se prevode bez veze s kontekstom itd. Vjerujem da je ovdje problem "pritisak" da se prijevod napravi što prije, po ... prikaži još! što manjoj cijeni, no to često rezultira filozofijom "samo neka stoji neki titl dok se miču usnice". To što time trpe gledatelji (osobito kod dokumentarnih i informativnih emisija9 koji ne vladaju engleskim (ili nekim drugim) jezikom - manje važno...

  • Avatar aurora97
    aurora97:

    Jako mi smeta kad se gotovo uvijek ne spomene ime prevoditelja ili prevoditeljice novog romana sa stranog jezika, al se uvijek svima probijaju uši imenima izdavača. Kao da su prevoditelji nevidljivi, a prijevod je na hrvatski došao uz pomoć "Malih zelenih".

  • Milkica:

    Nisu zadnji prevoditelji, nego lektori. A zgodno je spomenuti i to da se knjige (jezični i ini priručnici), koje su prevoditeljima i lektorima neophodne, ne smatraju poreznom olakšicom. Svi imaju pravo na sredstva za rad i porezne olakšice osim prevoditelja i lektora.