Asocijativni niz na pojam košnice započeo bi s pčelama, nastavio bi se preko meda i završio na slatkom. Međutim, u „Košnici“ kosovske redateljice Blerte Basholli apsolutno ništa nije slatko. Umjesto toga, njezin asocijativni niz bi započeo s pčelama kao sinonimom za radišno, nastavio bi se preko meda koji bi stajao kao ekvivalent za nagradu za trud, ali bi onda došao netko i, baš kao u „Medenoj zemlji“, iz čiste obijesti sve to uništio. No pčele iz „Košnice“, koja je prikazana u programu „U fokusu” ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala, a koja je inače osvojila čak tri nagrade na Sundance Film Festivalu (Velika nagrada žirija, nagrada publike i nagrada za najbolju režiju), ne daju se omesti. A njihovo nastojanje u radišnosti vrijedno je svakog divljenja, posebice zato što je film inspiriran stvarnim događajima.
Dirljiva je ovo i važna priča o kosovskim ženama koja je ispričana kroz prizmu Fahrije, jedne od žena iz sela Velika Kruša koja je izgubila muža u ratu. Fahrije je razapeta u balansiranju između življenja gdje su pravila određena stoljetnim patrijarhatom i želje za životom u kojem će biti u stanju djeci osigurati osnovnu egzistencijalnu sigurnost. Pored svega toga, ona se krajnje posvećeno brine o ocu pokojnog supruga koji je u kolicima, a koji još uvijek čeka kada će mu se sin pojaviti na kućnom pragu. Fahrije je u toj kući sve: i majka, i otac, i kći, i majstor, i kuharica, i osoba koja donosi kruh na stol brinući se o košnicama svoga pokojnog supruga. No teško je donositi kruh na stol u sredini koja ne vidi žene kao osobe koje su sposobne privređivati, a još je teže realizirati poslovnu ideju koja bi pomogla i njoj i brojnim drugim ženama. No Fahrije ne odustaje. Ona zajedno sa ženama iz seoske udruge pokreće pravi mali pogon za proizvodnju ajvara. Ni provale u njihove prostorije, ni pokušaj napastovanja, ni prijezirni pogledi seljana, ni negodovanje svekra ne sprečavaju je u njezinu poduzetničkom naumu.
Vrlo važan i, zahvaljujući protagonistici Yllki Gashi, vrlo lijepo, a u istom trenutku i bolno i nježno prikazan sloj “Košnice” je i tema nade. Scene u kojima Fahrije odlazi identificirati možebitne posmrtne ostatke supruga su čista poezija, i to ona cvijetićevska iz pjesme “Zakopavanje sestre”. “Košnica” pokazuje kako je nada itekako dualna: približavajući se muzejski posloženim ostacima odjeće, osobnih stvari i kostiju, miješaju se nada da to ipak neće biti on, ali i nada da će, kako je to moćno portretirano u samom finišu “Quo vadis, Aida”, to napokon biti on.
“Košnica” je i opomena i hommage ženama jedne kulture. Opomena koja govori da ne pristaju na kompromise sa sredinom koja ne zna ništa drugo doli ugušiti i posveta svim onim ženama koje je upravo ta i takva sredina stvorila osobama od kojih nitko ne zna ljepše i posvećenije voljeti.
2. Tabija
Bezbrižan život u zlatnoj dolini i dvoje zaljubljenih. Što može poći po zlu? Pa, siromaštvo, loše društvo i prerana odraslost. Ovdje je sve to: tinejdžerska ljubav u kojoj je Faruk prerano odrastao i preživljava tako što s ujakom skuplja željezo, dok je Mona dijete bogatih roditelja, nesretna zbog lažnog obiteljskog zajedništva. Unatoč slaboj razradi, ovo je topla i vrijedna priča.
Drama, BiH, Kanada, 88 min.
Režija: Igor Drljača
Glumci: Izudin Bajrović, Hasija Borić
3. Bebia, jedina čežnja moje duše
Mlada manekenka odlazi u rodnu Gruziju gdje se, osim s disfunkcionalnom obitelji, bori i sama sa sobom, svojim korijenima i ispraznošću koju joj je stvorio život na Zapadu. Nenadani skokovi u prošlost šokiraju i presijecaju osnovni narativ, no zapravo su tu kako bi ga spretno upotpunili. Kontemplativan film kojem je uspjelo monokromatskim svijetom obojiti unutarnji svijet likova.
Drama, Velika Britanija, Gruzija, 113 min.
Režija: Juja Dobrachkous
Glumci: Anastasia Davidson, Ana Chiradze
4. Što vidimo kada gledamo u nebo
Lisa i Giorgi nakon prvog slučajnog susreta i očite kemije dogovaraju sastanak. No, zbog kletve će se umjesto romantičnog druženja probuditi u novim tijelima i pitanje je kako će se ponovno prepoznati. U ovom je filmu sve živo – od ljudi do vjetra i vinskih čaša. Neobična, pomalo pomaknuta i avangardna bajka portretira ono što je čovjeku u istom trenutku i najbitnije i najkrhkije – ljubav.
Drama, Njemačka, Gruzija, 150 min.
Režija: Aleksandre Koberidze
Glumci: Giorgi Ambroladze, Irina Chelidze
