Spakirali smo prtljagu, nekoliko škrinja, uvijek se toga nakupi. Glavninu smo već i otpravili na brod. Isplovljavamo sutra ujutro. Kažu da će biti lijepo vrijeme. Moji su mi poštovatelji, hvala Bogu, rezervirali vrlo udobnu, čak raskošnu kabinu. Znaju koliko ne volim putovati brodom. Strašim se oceana, kao da je ponovno Česma mojega djetinjstva izlila iz korita dubokim, crnim vodama. Uvijek dobijem neugodnu morsku bolest. Sve se teže oporavljam i zato se ovaj put vjerojatno zauvijek opraštam od Amerike. Od Bostona, Albanyja, Baltimorea, Philadelphije, Chicaga, St. Louisa, New Orleansa, Memphisa, Denvera, Pittsburgha, Detroita, Cincinnatija i, dakako, New Yorka. Od svih mjesta gdje sam pjevala. Prvi put prije gotovo dvadeset godina. Nisam im imala srca to reći, nego da sam se poslije toliko godina malo zaželjela Europe, naročito svog Agrama. Tko zna kako će sve to tamo ispasti. Čak me i odande odgovaraju da ne dolazim, da još malo pričekam. Hoće li 1914. biti išta bolja od ove, 1913.?
Sinoć sam se oprostila i s Misterom Teslom, velikim svojim prijateljem, također i zemljakom, rođenim Ličaninom, nekoliko godina starijim od mene. Za razliku od mene, uz državljanstvo Kraljevine Hrvatske i Slavonije, uzeo je i američko. Tu smo se u teatru i upoznali. Samo u Metropolitanu nastupila sam čak 79 puta! Imao je u Operi abonoman i iz svoje je lože odgledao valjda sve moje predstave. Tvrdi kako je moj veliki poštovatelj bio i prije nego što smo zaprijateljevali. Kao i ja, obožava glazbu, samo je on sluša iz drugih razloga. Nagovarao me je i da snimimo moj glas. Da ostane za buduća vremena. Stalno me je nagovarao, a ja sam mislila da ne bih još, da ćemo kad se reprodukcija poboljša. I na kraju više nismo imali što snimiti. Nema više moga krasnog glasa. A kako li je samo uživao u mojim arijama! Možda koliko i u toj svojoj struji, izmjeničnoj kakvoj li. Sve je on to meni objašnjavao, ali malo sam od toga razumjela. Svejedno mi je draga čast biti pozivana čak i u njegov laboratorij, na Manhattanu. Nije on onamo zvao svakoga. Vrlo je osjetljiv, nekima čak čudan taj naš, kako za sebe kaže, samo otkrivač stvari koje postoje u prirodi. Sudeći po njemu, izumitelji su hiroviti poput nas umjetnika. Sve daju za svoju umjetnost.
Kad me nagovaraju Miss Ternina, stay, don't go, mogla bih ostati tu do kraja života. Da još pjevam, možda bih stvarno i ostala. Ali ne raduje me više ni poučavanje. Ovdje u Ameriki angažirali su me još 1909. i pune sam četiri godine, donedavno, tu u College of Music, odgajala mlade talentirane djevojke. Odabrane. Kakav su mi samo oproštaj one priredile! Bilo je krasno uz njihove mlade glasove sjećati se vlastite mladosti, i vlastitih uspjeha, ponavljanja arija i na najvećim binama nekoliko puta, pljeska, ovacija, partnera...
Katkad se baš ražalostim što više ne mogu zapjevati. Nikad više izaći na binu. Isprva su mi liječnici govorili: Miss Ternina, samo budite strpljivi, nikad se ne zna što će Bog odabrati. Sad mislim da sam dobro i prošla, jer sam mogla ostati i posve unakažena. Da nisam odustala i onda kad jesam. Ovako se oduzetost jedva nešto vidi. Nije meni toliko stalo što mi je desna strana lica izobličena, i ne vidi se mnogo kad stavim šešir, šal, kao da prikrivan gušu. Ili se za slikanje okrenem drugim profilom. Ali ne mogu, kako bih htjela, usnama oblikovati, kontrolirati glas, koji je, kako ovi kritičari pišu, izazivao toliko divljenja. Kako da mladim gospodičnama objasnim koliko umjetnost zahtijeva samodiscipline, odricanja i kako ništa ne jamči uspjeh, a pogotovo njegovu postojanost? Koliko sam samo puta pjevala s anginom – tako sam i zaradila upalu ličnoga živca – a kritičari jedva dočekaju da ti nađu nečist ton. Sve je to meni u arhivi. Imala sam i svoju press cut agenciju i svog fotografa. Neće mi više trebati.
Znam da se ne smijem prepustiti melankoliji. Kako ne bih znala!? Pa Bog je meni dao da najljepši dio života budem prvakinja, primadona. Godinama. Gdje li sve i što sve nisam pjevala? Imam se čega sjećati. Posvuda su me voljeli. A kakve sam počasti doživjela!? Koliko se samo prepričavalo kako mi je car Nikolaj Drugi, kad sam mu pjevala na krunidbi, darovao broš u obliku zvijezde. Kakva raskoš! Baš su me i nedavno fotografirali s njime za neki newspaper. Kad me je u Londonu čula kao Isoldu u Tristanu i Isoldi, Cosima Wagner odmah me je pozvala u Bayreuth da pjevam Kundry, u Parsifalu. To su teške role, ali krasne, krasne. A kakvu mi je samo posvetu napisao maestro Puccini uz prvu izvedbe Tosce u Royal Opera Houseu!? Najprije je poludio čuvši da mi Anderson za drugi i treći čin dizajnira crnu haljinu i dao je, za svaki slučaj, izraditi i bijelu. Ali kad me je vidio u crnoj svili, puno je to metara najbolje svile, u mojoj elegantnoj empir klajdi s tirkiznim zrncima i zlatovezom, toliko se oduševio da je crni kostim zadržao u svim kasnijim inscenacijama Tosce. U Metropolitanu sam s tom Toscom poslije doživjela trijumf. A i Caruso je bio vrhunski. Imam tu kritike, zapravo mislim da su već u sanduku na brodu, gdje me uspoređuju s najvećim tragetkinjama, Bernhardt i Duse.
Ali ostale su mi uspomene. Čak 65 uloga u više od 1200 nastupa. Nitko mi te lijepe trenutke ne može oduzeti. Napjevala sam se, iako mi ništa ne bi bilo milije nego da opet mogu zapjevati na pozornici. Da me nije dograbio facialis, ima već punih šest godina. Pisali su kako je to užasna tragedija, na vrhuncu karijere još tako mlade žene. Četrdeset tri su mi bile. Kad se to dogodilo, skrivali su novine da ne vidim što pišu, ali koliko išta možeš skriti? Ne možeš cijeli život zakloniti lijepim šalom. Kad mi kažu: "Sva sreća da to ne boli", pomislim samo barem ne boli najviše od svega što me boli.
Moram biti zahvalna, jer što da me kao djevojčicu nisu otpeljali iz mlina na Česmi? Kako se ono kaže, svako zlo za neko dobro. Naputovala sam se, napjevala divnih uloga. Oh, koliko samo klajdi imam šivanih za svaku premijeru, za svaku novu ulogu, od kakvih materijala, s kakvim uresima! Darovat ću to Hrvatskome narodnom kazalištu, pa ondje sam debitirala, i muzeju. Isto u Zagrebu. Malen je to grad. Moj ujak i tetica jako bi se ponosili. Oni su, znate, uvijek bili veliki Hrvati, a kad sam ono zapjevala na hrvatskome!? Svi su tada još pjevali na njemačkom, samo sam ja, početnica, iako najradije pjevam u originalu, svoju ulogu izvela na hrvatskom! To je bio pljesak!
A brak, ljubav? Ne, nisam se udavala. Ne bih mogla udovoljiti i svojoj umjetnosti, koja je jako zahtjevna, i bračnim obvezama. Ili savršeno ili nikako. Ne želim ništa raditi polovično, perfekcionist sam. A kad nisam prije, što bih onda sad? Prosili su mene, nije da nisu. I o tome su novine pisale! Prosila su me i gospoda koja bi sigurno imala razumijevanja za moju umjetnost, ali odabrala sam samoću. Cijeli život. Mislite da mi može biti? Pa shvatite to i kao luksuz koji si Miss Primadonna može priuštiti. Možda da sam voljela poput opernih heroina koje sam pjevala...
Nakon pročitanih podataka o Milki Trninoj, što na Wikipediji što u monografiji Općine Križ (kod Novoselca), gospođa Brkan je osjetila potrebu da nam pročitano prepriča svojim riječima. Problem je što uz sva nepotrebna nabrajanja broja nastupa, godina, imena osoba i gradova gdje je pjevala, nema baš nikakve radnje; vjerujem da je sve nabrojano puno bolje opisano u spomenutoj monografiji. Gospođo Brkan, kratka priča ima glavnog lika (osobu), radnju (koliko toliko zanimljivu i intrigantnu) te zaplet i nekakav kraj, po mogućnosti zanimljiv i neočekivan. Samo ime neke slavne povijesne osobe nije dovoljno. Recimo, niste spomenuli podatak da je njen veliki obožavatelj bio vlasnik tvornice čokolade Švicarac Carl Russ-Suchard, pa je u njenu čast svoju najbolju čokoladu nazove po njenom imenu. Niste znali? Eto, sad znate :)