Poznati novinar, a u posljednje vrijeme i savjetnik za odnose s javnošću, Milan Majerović Stilinović objavio je proznu knjigu s dnevničkim i kontemplativnim zapisima “Što sam naučio na planini”. Knjigu mu je objavio ugledni nakladnik specijaliziran za putopisne knjige o planinama i pustolovinama Libricon, a uredio ju je poznati književnik i stručnjak za kratku priču Roman Simić. Knjiga ima i podnaslov “Priče u hodu” koji može sugerirati da je riječ o nekoj usputnoj literaturi, ali to nije slučaj. Majerović Stilinović nije napisao dokumentarističku putopisnu knjigu niti je napisao kratki vodič kroz hrvatske planine kojima je dosad najviše i hodao i tako ih upoznao.
“Što sam naučio na planini” nije ni skup dnevničkih zapisa, nego zbirka kraćih i dužih priča u kojoj autor čitateljima pruža saznanja do kojih je došao krstareći sam ili u društvu zanimljivim hrvatskim planinskim visovima. I da. Nisu planine (ili brda) jedina tema ove knjige. Riječ je o prvenstveno autobiografskoj knjizi u kojoj autor progovara o sebi, nekada i pomoću reperske mantre, u duhovitim stihovima šaleći se i na vlastiti račun, što i nije najčešća pojava u puritanskom hrvatskom društvu. Majerović Stilinović je planine i izabrao zato da u njima bude u najboljem društvu i da dopre do najdubljih spoznaja o pravim vrijednostima ljudskoga života. Života bez predrasuda, bez klišeja, bez pretjerane patetike, bez agresivne malograđanštine, bez biznismenske uštogljenosti, bez milenijskog brzopoteznog fašizma prepunog lažne političke korektnosti i bez raspojasanog hedonizma koji je postao drugo ime za tupi snobizam. Netko će reći da je to utopija.
Ali nije. Jer planine nisu izmišljene. One su tu, čak i u naoko nizinskoj Hrvatskoj, posvuda su oko nas i čekaju na inicijaciju koja je krajnje, pa čak i ekstremno individualna. U “komunističkom” planinskom bratstvu i jedinstvu čovjeka i prirode, o kojem u Hrvatskoj posljednjih godina najljepše piše veliki pisac Edo Popović, i Majerović Stilinović je svojom knjigom osvojio barem jedan vrh. I onaj literarni, a onda i onaj ljudski, a to je još teži posao jer je teže biti dobar čovjek nego dobar pisac. U Majerovićevoj proznoj simpatično razbarušenoj zbirci ima emotivnih posveta maminim kolačima, preživjelim planinarskim domovima na zagrebačkoj Medvednici (koja je još uvijek budni čuvar maksimalno uključive zagrebačke autohtone agramerštine), ali i biljnim i životinjskim vrstama koje su u opasnosti od izumiranja.
Majerović Stilinović se iskreno divi (mahom muškim) društvima koja i dalje odlaze na planinske putove kako bi pod skromnim brdskim krovom pjevali vječne pjesme iz svih mogućih mladosti dijeleći nostalgiju i s najboljim prijateljima i s putnicima namjernicima. Divi se i ljudima koji žele podići kuću na temeljima starog, obiteljskog velebitskog zdanja kako bi ostavili svoj “trag u beskraju”. A onda i šarmantno i nenametljivo savjetuje čitatelje da je danas sve bitnije poštovati vrijeme i njegove ograničenosti, da se treba manje hvaliti i kočoperiti, da trebaju biti zadovoljni i sa sekundom poklonjene im ljepote te da se nikako ne trebaju natjecati s prirodom jer su u tom natjecanju osuđeni na poraz i razočaranje. A dodatne frustracije nikome ne trebaju u ovom našem suvremenom društvu koje se tako brzo kretalo i razvijalo da ga je u nekoliko poteza uspio nadvladati jedan anonimni virus i pretvoriti cijelo čovječanstvo u gomilu preplašenih zečeva koji su visoko digli uši, ali ništa ne čuju.
A na planinama na kojima Majerović Stilinović pronalazi i utočište i kapelicu za ispovijedanje i mjesto hedonističkih strasti uvijek se nešto čuje, uvijek nešto prolazi, uvijek se nešto zbiva i uvijek se može nešto naučiti. Planina je mudra dinamika unatoč samoći u koju su ponekad uronjeni planinarski samotnjaci koji hodočaste svaki svojim bogovima i svojem iskonu dosežući točku spoznaje i istine baš u trenucima kada moraju donositi važne odluke koje ih mogu odvesti i u nepovrat.
