Ni u literaturi pravda nije nedostižna, iako može biti spora, kao u najnovijem slučaju francuskog pisca Georgesa Bernanosa (1888.-1948.) i njegove posmrtne knjige „La revolte de l’esprit“ (Pobuna duha) u kojoj su skupljeni njegovi „zapisi iz borbe 1938.-1945.“, gotovo 70 godina poslije piščeve smrti.
Toliko su godina njegove književno-političke minijature bile razasute poput perja poslije vjetra po različitim brazilskim novinama, gdje ih je, napokon, skupio jedan od sinova, Gilles; dao je očevu ostavštinu na korištenje generaciji koja je živjela – i umirala – s njime i dijelila, ili osporavala, uvjerenje da Rat opravdava žrtve, da Revolucije s pravom jedu vlastitu djecu i da diktatori nisu sami krivi za svoju diktaturu. Opčinjen traženjem „univerzalnog duha“ (ne apsolutnog, nije bio filozof), ostavio je (pre)bogato duhovno naslijeđe, koje je Brazilu, gdje je proveo rat, bilo nezanimljivo, a Francuskoj nedostižno. Iako nikad nije bio na čelu top-liste prodanih knjiga, iako nije dobio nijednu od 10 Nobelovih nagrada, iako nije bio osobiti miljenik kritike, Bernanos je u literaturi 20. stoljeća zauzimao posebno mjesto zato što nije bio nikome sličan. Ni drugi njemu.
Dok su se u politiziranoj književnosti pisci i previše lijepili na različite „izme“, od anarhizma i socijalizma do nacionalizma i demokratizma, on nije nikad oblačio političko odijelo, nije se kopčao ni na lijevu ni na desnu stranu. Bio je katolik po uvjerenju, školovan kod jezuita, ali mu to nije bilo zanimanje koje bi ga odvraćalo da se toliko puta ne izjasni protiv „biskupa koji blagoslivljaju fašizam“, kao u Francovoj Španjolskoj; u susjedstvu se skrasio prvi put u bijegu od rastuće opasnosti u vlastitoj zemlji. Izvukao je iz toga prvu veliku pouku – da politici ne treba vjerovati ni kad darove nosi i da „nije dovoljno trpjeti za Crkvu, treba također trpjeti od Crkve“. S prtljagom (pre)natrpanom raznoraznim razočaranjima, i zbog desne i zbog lijeve „terorističke revolucije“, otišao je na drugu i dulju emigraciju, da u miru kontemplira o sudbini Europe i o nesreći svoje domovine. U Brazilu je sa ženom i šestero djece živio na jednoj farmi, više od pomoći tamošnjih dobročinitelja nego od skupljanja blagodati prirode, u kojoj je nastavio samotnički život duhovnoga pobunjenika. Tamo su nastala njegova „vizionarska razmišljanja koja navješćuju 21. stoljeće“, kako današnja kritika doživljava njegovo posmrtno monumentalno djelo. Malo je, doista, takvih pisanih dokaza o moralnoj staturi i strukturi jednog pisca koji je između ljubavi prema domovini i prijezira prema njezinim izdajnicima izabrao emigraciju da bi mogao slobodno govoriti što misli i o jednima i o drugima. O svima, ustvari.
Emigrantska sudbina Georgesa Bernanosa usporediva je jedino sa sudbinama Stefana Zweiga i Thomasa Manna, iako se od njih u bitnome razlikuje: francuski pisac nije nosio teret židovstva, da bi bio izravno, fizički ne samo politički, na meti antisemita, izdržao je psihološki teret emigracije, za razliku od austrijskog kolege, i vratio se u domovinu, za razliku od slavnog njemačkog nobelovca. Išao je na drugi kraj svijeta da ne bi morao šutjeti, jer je šutnji također pripisivao rizik, a još manje da bi govorio ili pisao ono što ne misli. „Ako govorim danas, to je zato što mi nije dopušteno da šutim“, tumačio je svoju borbenost pred brazilskim studentima, kad je za to imao rijetku priliku. Zapravo, sam je sebi zabranio šutnju, da ne bi bio odgovoran za rat kad računi dođu na naplatu.
Sve je stavljao na jednu kartu, i obitelj, i vlastiti život, i budućnost, i domovinu; zauzvrat je mogao uživati slobodu u siromaštvu i patiti od siromaštva u slobodi. Ali, zato je u uvjetima „univerzalne konfuzije“ mogao braniti nešto do čega mu je bilo posebno stalo – „dostojanstvo duha“. U izolaciji koju je sam izabrao bio je siguran da u ruci neće imati ni „nož koji ubija“ ni „pero koje opravdava nož“. „Kad se piše, nije tinta ta koja može ostaviti mrlje na prstima, nego krv“! Tako može pisati čovjek koji je načistu da „francuski genij nije stvoren za mržnju“. Prije nego što je rat i počeo, Bernanos misli na pomirenje i ograničava ga na pomirenje ljudi; interesi su ionako nepomirljivi. Dosljedno je, i doslovno, izbjegavao svaku ideološku poziciju, nije vjerovao u demokraciju, a politiku je doživljavao kao „ekonomsku diktaturu koja izbore pretvara u cirkus“.
Izražavao je revolt; nije zastupao revoluciju. Svaku temperaturu nije doživljavao kao bolest, iako je znao da većina bolesti ima taj simptom. No, kako ima i bolesti bez temperature, pazio je da ne ruši imunosni sistem zapadne demokracije, neotporan na viruse fašizma. U jeku borbe Dobra i Zla, opominje na vrijeme da se ne može sve sačuvati, jer time čuva i princip zla koje će jednoga dana pretvoriti u ruševine. „Nisam stvoren da rušim, ali ni da sve čuvam“, govorio je o sebi i za sebe. „Nisam spreman sjediti na bilo kojim jajima, čak ni kad su jaja od zmije“. Moralist i pisac u istoj osobi, i u punome skladu, to je prava rijetkost. Nema kalupa u koji bi se mogao bez ostatka staviti književnik, romanopisac i polemičar koji je u književnost ušao kasno, u dobi od skoro 40 godina, kad kod drugih pisaca nastupa zrelost ili čak „zamor materijala“. Njegov prvijenac „Sous le soleil de Satan“ (Pod suncem Sotone) nagovijestio je da je književnom tržištu otvorena nova radionica iz koje je izlazila svježina novih romana „Le journal d’un cure de campagne“ (Dnevnik seoskog župnika), „Grands cimetieres sous la lune“ (Velika groblja na mjesečini), „Le chemin de la Croix-des-Ames“ (Križni put duše). Kritika je bila zbunjena: bi li u njemu prije pozdravila Balzaca, zbog mistične strane njegova djela, ili samoga Dostojevskog, zbog borbe između Boga i Sotone, koja je opčinjavala Bernanosa; vjernika kao što je bio i veliki ruski uzor. U emigraciju je otišao kao formirani i priznati pisac; u emigraciji je stekao slavu književnog moralista, kakvu su pisci u emigraciji obično gubili suočeni s malim milijunom praktičnih problema s kojima ljudi (od) duha po naravi teško izlaze na kraj.
Vratio se u zemlju kao pobjednik kojeg je general De Gaulle primio prije nego Andrea Malrauxa, svojeg budućeg ministra, ili Francoisa Mauriaca, prijatelja i biografa. Na sva udvaranja – hoće li mjesto u vladi, u Senatu ili u velikom veleposlanstvu po izboru, Bernanos je bio neosjetljiv. Više je držao do savjesti nego do „fotelje, komfora i sigurnosti stražnjice“. Odbio je čak i Legiju časti, s obrazloženjem koje potvrđuje da je mislio (i) na sebe kad je pisao: „Prva zadaća jednog pisca je da uvijek drži skromno mjesto, gdje mu je lakše slobodno pisati“. Pisac koji je proživio dvije emigrantske škole bio je spreman i na treću, za slučaj da mu njegova zemlja ne omogući da piše „sve što mislim“. Išao bi u najudaljeniji kutak na svijetu da može i dalje „služiti stvari kojoj sam posvetio svoj život“.
Između više poznatih mogućnosti – da bude kurtizan, kao P. Valery, P. Claudel ili P. Morand, ili ideolog, kao M. Barres, Ch. Maurrasa ili R. Roland – za Bernanosa je najtočnije reći da je bio blizu treće grupacije angažiranih pisaca, poput V. Hugoa, E. Zole ili J. P. Sartrea, ali ni njoj nije sasvim pripadao. Za razliku od njih, nije imao svoju „političku stranu“; pokazalo se da je državnik i novinar Georges Clemenceau krivo procijenio kad ga je opisao, točnije: optužio, za „bijeli anarhizam“; ne „crveni“, što bi bila teža optužba, mada su se (s)lomila mnoga koplja u promašenom dokazivanju je li bliži komunizmu ili reakcionarnoj politici i literaturi. Da je htio biti oportunist, prihvatio bi komfor koji je između velikih ratova pružala pozicija oko Charlesa Maurrasa, predvodnika nacionalističke desnice „Action francaise“; da je htio ideološku borbu prsa o prsa, priklonio bi se Andreu Gideu, i njegovoj „kapeli“ koja je na vrijeme prepoznavala opasnosti (od) fašizma, ali je i sami Gide kasno, a ostali pripadnici komunističke ljevice prekasno, ili nikad, prepoznao i prihvatio opasnosti staljinizma. Kad je, sa stanovitim žrtvama, dokazao nadmoć svojih ideja i nad fašizmom i nad komunizmom, nije skrivao osjećaj osobne pobjede: „Ako svi danas misle kao ja – (za)pisao je na kraju rata – to je zato što sam ja jučer mislio kao svi, samo sam bio jedini koji je to govorio“.
Njegova je pozicija u duhovnom pogledu, koji ga jedini zanima, elitistička: biti na vrhu piramide morala i moralnosti; u pukom materijalnom smislu, on živi sasvim na dnu, u poziciji autsajdera koji nema ni za povratnu kartu iz Brazila. Sirotinjski položaj stvarao mu je svakodnevne teškoće oca na čelu brojne obitelji i proizveo stanoviti socijalni kompleks, s kojim se vratio u zemlju: „Uspijmo tamo gdje Franjo Asiški nije uspio“! Bunio se protiv „diktature novca“ i osobito protiv „veze novca i fašizma“, koji je omogućio „generalima da kapituliraju“ i primorao narod da „padne na koljena“.
Primirje s nacističkom Njemačkom i za njega je, isto kao i za De Gaullea, značilo kapitulaciju zemlje na koju nitko nije imao pravo, ni zakonsko, a pogotovo moralno. „Prvi put sam – priznaje u zapisima – posumnjao u Francusku“, kad je „stari diktator“ (kako je, ne spominjući mu ime, mislio o maršalu Petainu) pristao na Hitlerove uvjete „primirja“. Ni u najtežim trenucima nije vjerovao da Hitler ima budućnosti u Europi. „Da se sretne nada, treba biti iza beznađa“, hrabrio je sebe i sasvim malobrojne zemljake koji su imali doticaja s njegovom borbom.
Suprotno nemalom dijelu Francuza, koji su tražili modus vivendi u situaciji kad od dvije države ustvari nisu imali nijednu, režim iz Vichyja ovisio je o vlasti u Parizu, a vlast u Parizu o Nijemcima, on ne pristaje na „svršeni čin“. Predmnijevao je, poslije kapitulacije u Münchenu, da će i književnost kapitulirati pa je bježao pred cunamijem koji piscima nije ostavljao mnogo mogućnosti – ili da se pokore ili da se priklone. Otvorena borba nije bila moguća. Neko lukavstvo u borbi za opstanak na kontroliranom tržištu – da, ali ne puno više od toga da okupacijske vlasti pokažu da Potemkinova sela mogu podizati i u literaturi. Obuzet čuvanjem dostojanstva i traženjem istine, Georges Bernanos nije u njima želio, ni htio, stanovati. Kad istina nema vojnika, u pomoć poziva mučenike, piše na jednoj strani njegova moralnog katekizma. A na drugoj ista misao, samo drukčije formulirana: Bog neće biti počašćen, ni Crkva poslužena lažima!
Teško je i pretpostaviti kako bi se istinoljubivi karakter Georgesa Bernanosa nosio s grubim restrikcijama nacističkih vlasti. Dosta se prikriva da je Jean-Paul Sartre u ratu, pod okupacijom, surađivao u časopisu Comoedia, s nešto umjerenijom uređivačkom linijom, da su kazališta u Parizu postavila njegove „Les Mouches“ (Muhe) i „Huis clos“ (Tajna sjednica), ili da je njegova družica Simone de Beauvoir surađivala u Radio-Vichyju. „Dobar pisac – branio se, neuvjerljivo, poslije rata – ne može biti reakcionar ili kolaboracionist“. I njemačke je vlasti netko pitao što će se sve igrati; njihov namjesnik Otto Abetz znao je kakav glas uživa umjetnički i kulturni Pariz, i nije gasio svaku slobodu u zamračenom „gradu svjetlosti“. I Albert Camus, najveći – uz Francoisa Mauriaca – politički protivnik nacizma među svim piscima tiskao je usred rata svoj roman „L’etranger“ (Stranac) i pisao ilegalne članke u listu Le Combat (Borba) protiv nacizma. Svatko je tražio svoje granice angažmana. Dok je literatura krajnje desnice prolazila zlatni period, a ilegalna, domoljubna literatura, poput Vercorsova „Le silence de la mer“ (Tišina mora) ili Eluardova „Liberte“ (Sloboda), probijala se uz smrtne opasnosti, ostatak se kretao u sivoj zoni koju književni povjesničari uspoređuju s tenisačem koji gađa crtu. Georges Bernanos mogao je slobodnije gađati sve nebranjene prostore na protivničkom terenu, najmanje rubne crte koje su mogle značiti rizike promašaja.
S tim se nije opterećivao: za to je otišao tako daleko da bi sa što veće distance mogao bolje vidjeti što se sve događa u zemlji, pogođenoj kometom fašizma. Rat mu je izdaleka naličio na Crnu misu; kako je ljudima s oltara, ili s trona, obećavano da će vidjeti vraga, bili su razočarani što ga nisu vidjeli! Kod modernog čovjeka halucinacija je zamijenila vjerovanje, a tjeskoba vjeru. To je bio njegov opis stanja svijesti, pojačan ratom.
Izgrađeni stilist, birao je riječi i pronalazio uglavnom teške, ili najteže. Sebi je zadao da „nikad ne govori teško o teškim stvarima“, da „tešku zadaću ne bi činio nemogućom“. Nije sasvim izvjesno da mu je njegov polemički karakter dopuštao da zaobilazi teškoće, osobito kad bi namirisao nečasne ljude koji govore o časti i poltrone koji govore o karakteru. „Svaki imbecil, gledajući zasebno, (samo) je imbecil. Ali, kad se iskustvo imbecila (na)gomila, pritišće svijet golemom težinom“. Bernanos je među prvim piscima koji je vidio dvije imbecilne, i utoliko opasnije, diktature, nacističku i staljinističku; nijednoj nije davao nikakvu perspektivu. Njihov taktički sporazum o nenapadanju nije smatrao valjanim ključem za razumijevanje rata; progonio ga je više „duh Münchena“, u kojem je vidio trijumf Hitlera i kapitulaciju zapadnih demokracija. „Nije sramota što je Francuska doživjela vojni poraz, sramota je da ga opravdava. Rješenje nije u vojnoj pobjedi, rješenje je u obnovi, slobode i svijesti, prije svega drugoga“.
Bježeći od politike, Georges Bernanos nije uspio umaći sudbini francuskog pisca, kako ju je još Stendhal opisao u svoje vrijeme – da nose politiku kao „kamen svezan za vrat svakog književnika“. Kod njega je sve trajalo kratko: 60 godina života, 20 godina književne karijere. Samo je emigracija bila duga, skoro deset godina, a da, poslije svega, nije bila neplodna da se ni on ne bi uklapao u književne standarde o vremenu – da ne djeluje kao fiksir, nego kao razrjeđivač. U njegovoj emigrantskoj ostavštini dominira misao koja je dosegla razmjere univerzalnosti, toliko drage Francuzima: „Budite razumni! Razum umiruje slabe, izaziva heroje, ojačava mučenike i plaši tirane“.
