Među romanima nagrađenima novopečenim regionalnim priznanjem Štefica Cvek udruženja kritičarki Pobunjene čitateljke našla su se čak četiri hrvatska djela. Jedno od njih je i Frakturin roman "Zemlja bez sutona" autorice Marije Andrijašević, koju smo davne 2007. godine upoznali kao pjesnikinju. Ipak, roman je to izrazito pjesničkog stila, smješten u živopisnu Cetinsku krajinu koju, čitajući kroz oči pripovjedačice Glorije, kao da možemo vidjeti, čuti i namirisati.
Gotovo petnaest godina prošlo je od vaše posljednje knjige, zbirke poezije "Davide, svašta su mi radili". Kako ste s poezije odlučili prijeći na prozu i što ste radili u međuvremenu?
S poezije na prozu prešla sam više nekako instinktivno nego racionalno i promišljeno. Da mogu, dandanas bih bila pjesnikinja, ali evo, dugi niz godina nisam pisala poeziju. Nešto mi se dogodilo iznutra zbog čega sam počela naginjati prozi, a mislim da je to zbog toga što sam imala želju napisati nekakvu priču koju poezijom ne bih nužno mogla ispričati. I tako se taj proces nekako prirodno događao, a meni je trebalo dugo vremena da ga prihvatim, jako sam mu se odupirala, vjerujući da ću čitav život pisati isključivo pjesme. A što sam radila u međuvremenu? Redom, završila sam večernju školu, upisala Filozofski fakultet u Zagrebu, diplomirala, počela pisati roman i na njemu intenzivno radila nekih četiri i pol godine te usto radila kao vanjska suradnica za uglavnom svakoga tko je trebao vanjskog suradnika za pisanje tekstova! Dakle, čitavo sam vrijeme pisala, ali nisam objavljivala.
Zanimljiva mi je vaša izjava "da mogu, i danas bih bila pjesnikinja".
To je neka moja unutarnja borba jer poeziju nisam pisala već sedam godina. Ne želim pritom mistificirati pisanje poezije – da sada sjednem pisati poeziju, vjerojatno bi mi trebalo nekoliko mjeseci dok se ti mehanizmi ponovno ne zagriju, mašina pokrene... Međutim, ili nemam vremena ili me strah pristupiti tome, jer naravno da će prve pjesme uvijek biti najgore, a ja sam sama sebi najgora kritičarka. Da bih se vratila pisanju poezije, morala bih nekako biti na miru sama sa sobom i prihvatiti da sve što napišem neće iz prve biti najbolje na svijetu – barem meni.
Ali i vaš roman obilježava izrazito poetski način pripovijedanja.
Tako je. Taj roman naraciju ne treba – iako je ima. A sva se njegova naracija lijepo zatvara na kraju i roman nije opterećen svojom strukturom zato što ga nosi jezik. To je bila jedna od najpromišljenijih odluka koje sam donijela dok sam ga pisala, jer sam znala da roman može nositi ili forma, struktura, sadržaj ili jezik. Ja sam izabrala formu i jezik kao dvije stvari na kojima sam inzistirala.
Je li dio toga bila i odluka da većinu romana napišete na dijalektu?
Većina romana zapravo je napisana književnim jezikom, ali ono što radim je da dozvoljavam junacima, posebno svojoj pripovjedačici, da koriste jezik koji im je poznat. Ne mogu govor osobe koja je živjela u Splitu, Zagrebu i putovala po svijetu svesti na jednu verziju hrvatskog jezika. Iznimno mi je drago i što se sve više autora i autorica odvažuje pisati na dijalektu jer hrvatskom jeziku i književnosti to treba. Čitatelji moraju poznavati i dijalekte, toga se ne trebamo bojati, zato što to širi i čitateljske horizonte, širi spisateljske horizonte i u trenutku u kojem se svi međusobno bolje znamo svi i bolje radimo svoj posao.
Velik i važan dio romana čini i vrlo specifičan prostor Dalmatinske zagore, izmaštano mjesto Vrj i njegova nevjerojatna flora i fauna. Ima li taj izbor osobno, autobiografsko polazište?
Kada pišeš, dio, naravno, uvijek iskoristiš od svojih osobnih biografija i mislim da se ne treba toga bojati. Da je nešto autobiografski, ne znači da je to ispisivanje neke intimne, osobne i sto posto autobiografske priče, svatko ima neko polazište. Prostor sam tako bazirala na selu Ugljane pokraj Trilja, koje je jedno od najživljih prirodnih područja koje sam u životu vidjela. Možda sam tu malo i pristrana, zato što ga s jedne strane okružuje Sinjsko, a s druge Imotsko polje, koja su florom i faunom i plodnija i bogatija, ali meni je taj prostor zanimljiv jer se u njemu zaista ispremiješalo sve. Tu su biljke, kanjon Cetine koja proizvodi taj huk, zvukovi raznih vrsta ptica koje su tamo naseljene, a dominantni su kos i žuna koji jednostavno zaokružuju neku tu priču o tom kraju. Koji ne samo da izgleda zeleno već i zvuči jako vibrantno.
Prva nagrada koju je vaš roman novo je priznanje Štefica Cvek. Pobunjene čitateljke pokušale su osnivanjem te nagrade odgovoriti na potrebu da se vrednuju knjige koje u fokusu u imaju queer, ženske i manjinske teme. Kako se u taj koncept uklapa "Zemlja bez sutona"?
Prvo što bih htjela reći jest da pozdravljam uopće koncept nagrade Štefica Cvek koji vrednuje ne samo jedan roman ili rad jednog autora ili autorice nego više njih. To je nekako odličan pokazatelj kojim smjerom bi nagrade i sustav književnih nagrada kakav je danas još uvijek dominantan u našem i zapadnom književnom polju trebali ići. Nikad jedno pismo ili jedna poetika ne odražavaju političko, društveno, kulturno, klasno, rodno i druga pitanja vremena u kojem živimo i optike su drugačije, što dokazuje i raznovrsnost tekstova koji su uz "Zemlju bez sutona" nagrađeni. A "Zemlja bez sutona" se u taj koncept, po meni, uklapa zbog toga što je relevantna u kontekstu kritike kapitalizma i kapitalističkog odnosa prema prirodi/zemlji, kritike patrijarhata i njegovih štetnih obrazaca ne samo za žene nego i muškarce i društvo u cjelini, kao tekst koji progovara o važnosti života koji nije sputan sumornim i neprohodnim prošlostima i nasljeđima, nego daje nadu u bolju budućnost. Pogotovo kroz lik biologinje koja za zadatak ima očuvati sjemenke i tako pogurati taj novi život i bolju budućnost.
Je li nužno, i zašto, da imamo takvu nagradu – pogotovo znajući da i dalje, iako su u većini finala velikih književnih nagrada finalistice žene, dobivaju ih muškarci? Uzmimo za primjer i nedavnu dodjelu nagrade Fric te interesantan status autorice Ivane Bodrožić po tom pitanju...
Nužno je da imamo nagradu poput Štefice Cvek baš zbog spomenute raznovrsnosti koja se ne svodi na jednog autora ili autoricu, jednu poetiku, pa onda i na jednu moguću stvarnost ili priču, nego na više njih, a sve su te priče progresivne, relevantne i bliske čitateljima i čitateljicama kojima želimo približiti, pojasniti, razjasniti njihove i naše živote. Također, ta je nagrada regionalnog karaktera i daje na vidljivosti i čitanosti tekstova koji bi se, potencijalno, teže probijali kroz naša zasebna književna polja, a važni su i relevantni za društvo u cjelini. To me onda dovodi i do Ivanina statusa i toga da su žene često u finalima književnih nagrada, a malokad dobitnice: podržavam svaku borbu koja u fokus stavlja upravo relevantnost i kvalitetu rada naših spisateljica koje sporo i tromo književno polje, pogotovo u kontekstu književnih nagrada, iz tko zna kakvih razloga, ne može ili nije sposobno prepoznati. Iz nekog osobnog okulara i čitateljske perspektive, za mene su najvažnije romane, knjige kratkih priča i pjesama pisale većinom spisateljice i dijelom sam zbog njih nakon duge pauze i izašla u to književno polje. Živo me zanima kakvi će mi biti dojmovi s terena za jedno dvije, tri, pet godina..
