Za osječki HNK ovo je bio vikend iz snova, ne samo zbog uspjeha Drame, nego i zbog trijumfa u petak predstavljene nove produkcije Nikole Šubića Zrinjskog. Redateljica Nina Kleflin operi je pristupila tradicionalno, ali s dubokim razumijevanjem svih glazbenih i dramskih akcenata koje je minimalnim sredstvima lijepo uskladila. Iz Sarajeva su posuđeni uspjeli kostimi Amele Vilić, a scenograf Osman Arslanagić po starinski je, s izvjesnom dozom neizbježnog kiča, oblikovao turske slike. Ali, dramu sigetskih junaka stavio je u jednostavan i čist okvir, nadoknađujući oskudicu maštovitošću, naročito bajkovito lijepim prizorom Jeleninog sna i potresne završne slike u dubini pozornice. Predstava ja lako prenosiva i savršena za gostovanja.
Nakon početne kolebljivosti, u orkestru pod vodstvom Mladena Tutavca probudilo se lavlje srce već u prvoj slici, kad i Sulejmanu, kojeg je moćno tumačio bas Saša Čano, povratnik na osječku pozornicu. S plesnom skupinom, pred čijim se balerinama može sakriti i televizijski Sulejmanov harem, ali i s razigranim ženskim zborom, pravo malo čudo stvorio je i koreograf Dinko Bogdanić.
Kako i priliči stjegonoši Juraniću, među probranim solistima prednjačio je Domagoj Dorotić, danas najveće tenorsko blago hrvatskih pozornica, s Valentinom Fijačko kao dostojnom partnericom u ulozi Jelene.
Baritonu Daliju Moru u naslovnoj ulozi srećom nisu stavljali masku, jer on je mladost nadoknadio ozbiljnošću i predanošću. Još samo da obuzda mjestimice pretjerane scenske geste, potpuno povjeruje u svoj veliki potencijal i prepusti se više glazbi, a manje prečestim skretanjem pogleda prema dirigentu. Svi spomenuti, s izvrsnim epizodistima, zaslužni su što je ovo najsrčanije i najdirljivije uprizorenje Zrinjskog na hrvatskim pozornicama. A sve njih na poseban je način svojim još uvijek odlično kontroliranim i pouzdanim sopranom te rijetko dostojanstvenim i uzvišenim scenskim nastupom u ulozi Eve obasjala osječka umjetnica Katalin Brunjai-Hihlik.
Bravo Osjecani!