Makedonski redatelj Aleksandar Popovski čest je gost hrvatskih kazališta, a večeras u Gavelli ima premijeru Anouilhove “Antigone”.
:: Zašto ste odabrali baš ovaj komad za treću režiju u Gavelli?
Zaokupljen sam pitanjem tko su moji heroji i tko su heroji današnjeg vremena. Nedavno sam istraživao Odiseja, koji je za moj ukus čak i previše točan heroj. A Antigona je još potrebnija današnjici. Ona je čovjek koji djeluje izvan sistema, a danas su nam potrebni takvi ljudi kako bi poremetili dobro uhodani sistem. Za mene su najnovije Antigone one tri ruske djevojke koje su izvele fantastičan performans u crkvi, a vidite kakvu su žestoku reakciju izazvale. Takvu reakciju ne bi izazvao ni jedan kriminalac koji je ukrao novac ili nekoga ubio. Ni njih ne bi tako osudio režim jer su kriminalci danas dio sistema. To pokazuje da nam trebaju Antigone jer djeluju u suglasnosti sa svojom prirodom.
:: Gdje je tu Kreont?
Kreont je, po Anouilhu, drugi čovjek na dvoru. Igrom slučaja došao je na vlast jer je Edip mrtav, a dva su se njegova sina poubijala. Prije toga je volio umjetnost i lijepe knjige. Meni se Anouilhova “Antigona” i sviđa zato što opisuje niz poteza koje je Kreont morao poduzeti da bi vladao. Veći dio tih poteza opravdavam. Kreont je neka vrsta prosvijećenog apsolutista.
:: Prosvijećeni apsolutizam za vas ima prednost?
Ne bih imao ništa protiv, promjene radi. Kreont se barem deklarira kao apsolutist. Danas vladaju demokrati koji negiraju apsolutiste, a vladaju poput njih. Kočnice demokracije su odavno izlizane, sistem slabo koči i lako upada u neku vrstu totalitarizma. Kad vidim kako se po svijetu bahate ljudi koji na računima imaju goleme svote novca za koji nije poznato kako su ga zaradili niti što rade s njim, poželim da se pojavi prosvijećeni Apsolut da im sve to uzme i podijeli svima. Ne razumijem zašto bi danas netko trebao gladovati dok drugi ima svotu koja može sve te ljude nahraniti. Znam da to zvuči kao robinhudovska budalaština, ali meni se ne čini pravedno da malo ljudi ima sve, a puno ljudi nema ništa. Veliki dio novonastalih bogataša s početka devedesetih posebno na ovim prostorima do novca je došao na specifičan način. Mislim da je red da im to sad uzmemo natrag.
:: Ali danas baš burzovni mešetari, poput Sorosa, podržavaju umjetnost. Je li moralno kada umjetnici od njih uzimaju novac?
Apsolutno. Umjetnost ima pravo uzimati novac od bilo koga jer taj novac ionako pripada nama. Mecene danas daju puno manje nego mecene nekad. Gledam seriju o Tudorima gdje se francuski kralj ponosi muzičarima, filozofima, slikarima. Danas su mecene ili političari ponosni na svoje jahte, vile i automobile. Nema razloga ne uzimati od njih novac jer je umjetnost bogatstvo ovog svijeta.
:: Ima li u Makedoniji mecena i dvorskih umjetnika?
Što podrazumijevate pod tim dvorski umjetnici? Ni oni nisu loši kad bi kao Superhik uzimali od bogatih i davali siromašnima. Ali to su ljudi koji sebe realiziraju kroz politiku. Politika je omogućila da jedan krug ljudi koji realno nije uspio u svojoj profesiji kroz politiku dođe natrag i uspije.
:: Jesu li vam kao redatelju važniji glumci ili autori teksta?
Govorio bih o glumcima i tekstu. Autora teksta ne doživljavam kao personifikaciju teksta. Kao mlađi redatelj bio sam buntovan u odnosu na tekst. Onda sam shvatio da je to vrsta nasilja nad tekstom i, zahvaljujući profesoru Slobodanu Unkovskom, počeo sam uživati u tekstu. Volim kazalište koje počiva na tekstu. To je kanon, kao što opera ima kanone koje poštujem. Glumac mi je u procesu rada na prvom mjestu, a to je i prokletstvo i radost. Ne imati glumca na strani projekta i teksta izgubljena je bitka.
:: Je li vam lakše raditi sa slobodnjacima ili sa stalnim ansamblom?
Bolje je raditi sa stalnom glumačkom postavom. Kada imate dobro uvježban ansambl, to je pravo zadovoljstvo. Tu je primjer ljubljanske Drame u kojoj uživam, kao u Gavelli. Kod “Antigone” nisam počeo od početka, nego se pozivam na odrađene stvari. Ne moram stalno otkrivati toplu vodu. Mogu ići dalje.
:: U Makedoniji ste i vodili teatre?
Bio sam šest mjeseci umjetnički direktor Makedonskog narodnog teatra. Onda je došla promjena vlasti i postavila svoje ljude. To se događa svuda. To je proces koji mi umjetnici nismo uspjeli spriječiti pa nam politika postavlja ravnatelje. Utopist sam po uvjerenju, nisam mislio da će se više cijeniti nečija pripadnost od kvalitete. No sada tražim mjesto gdje bih mogao raditi jer imam dovoljno iskustava u kuferu. Mogu raditi predstave, ali imam informaciju više i htio bi se upustiti u vođenje ansambla. Samo jedna predstava ne može promijeniti stvari. Treba kontinuitet. Najbolji je primjer rad Janeza Pipana u ljubljanskoj Drami, koji je devedesetih tamo bio dvanaest godina i napravio brend. Takav ansambl nije postojao na ovim prostorima.
:: U HNK radite Shakespearea, a mislite da niste mainstream redatelj?
Moram se polako priviknuti na to da sam mainstream redatelj jer to i jesam. Moram se i početi tako ponašati. Patetično izgledaju ljudi koji imaju četrdeset i nešto godina kao ja, a ponašaju se kao punkeri. Punk treba pretočiti u nešto drugo. Imao sam čast upoznati Mitka Goceva, po podrijetlu bugarskog redatelja koji djeluje u Njemačkoj i u sebi nosi buntovništvo, ali se ponaša suglasno Berliner ansamblu, kojem pripada. Ja sam mainstream i sve više ulazim u te vode. Ako slušaš Bowieja, vidiš kako mudro mijenja svoje godine. Ne možeš stalno raditi predstave za ljude koji imaju šesnaest godina.
:: Kako ćete brijunskog “Odiseja” prilagoditi koproducentskim kazalištima?
On je na Brijunima bio unikatan zbog prostora koji je čaroban. Brijuni su mi bili inspiracija za stvaranje “Odiseja”. Dugo sam se mučio s idejom Odiseja, heroja koji se vraća kući. Numenovci su izvrsno napravili golemu Homerovu glavu koja je metafora toga da političari nisu bitni jer je Homer opjevao cijelu priču. Odisej, Kirka, Posejdon ni bogovi ne bi postojali da nije bilo Homera. Homere treba čuvati. Ne treba se s njima poigravati. Krleža nije slučajno obilježio cijeli period. Što biste dali da imate još jednog Krležu. Njega nikad nisam režirao, a htio sam. Volim obiteljske drame, tako i makedonsko “Divlje meso” i „Glembajeve“, ali za to je ovdje prošao vlak. No, sa Stazićem sam razgovarao i o tekstovima koji nisu dramski.
:: Zašto je kazalište kod vas pobijedilo film?
Radio sam filmove, serije, spotove. No, onda me taj proces umorio. U produkciji filma krije se velika prijevara koja mi uzima puno snage. Stalno je tu neki novac u pitanju, stalno neki poluprevaranti. No, ostala je priča koju sam htio ispričati na filmu, tekst Dejana Dukovskog “Balkan is not dead”. Taj sam scenarij vukao šest, sedam godina. U Bitoli je 21. rujna premijera tog filma na nacionalnom festivalu Makedonije. Film je rađen nerealistički, Numen je radio scenografiju pa su kreirali svijet iz Otomanskog Carstva. Glume i Dijana Vidušin, Rade Šerbedžija, Nada Pintar je bila skripterica. Film “Zbogom, 20. stoljeće“ imao je čudnu putanju. Pojavio se u blesavo vrijeme. Osvojili smo nagrade u Helsinkiju, Rimu, Bruxellesu... Ovdje nikad nije bilo producenta koji bi ga uzeo, bio je netipičan i u Makedoniji je proglašen za najgori film. Volim ga jer u sebi ima naivnost.
:: Kolekcionar ste stripova i ploča. Nalazite li ih u Zagrebu?
Zagreb je jedan od rijetkih gradova u kojem popunjavam svoju kolekciju. Dugo sam nabavljao stripove u Neboderu. Zagreb ima strip-kulturu na koju imate pravo biti ponosni. Strip nosi u sebi humor. Čak i onaj najozbiljniji, a ljudi koji imaju u sebi humor jako su dragocjeni ljudi.
