Ne treba velika kritičarska pamet da bi se procijenilo što domaća publika želi od glazbe, ili barem što njezini protagonisti misle da joj treba isporučiti. Još otkako je televizijska emisija “A-strana” medijski ozakonila stalne prerade starih hitova umjesto jače potpore novima – dodajmo, vrhunski profesionalno realizirana emisija – uljuljkanost široke domaće publike u nostalgične žice bolje estradne prošlosti uzela je maha.
Stoga ne čudi da sasvim različita imena poput Leta 3 i 4 asa novim albumima nude obrade tuđih ili različitih pjesama poput 4 asa, ili svojih kao u slučaju Leta 3. No, koliko god se nude naizgled različitoj publici – jer i Let 3 je sad vlasništvo najšire publike, tema dana i hit godine s “Mamom ŠČ!” – mehanizam ostaje isti; u nedostatku novih materijala nudi se drugačiji pogled na stare provjerene “numere”, taj vječni “bunar želja” u koji je samo trebalo ponovno zahvatiti i iskoristiti ga.
Nije to ništa protuzakonito, a bogami je i jednostavniji put, znajući da domaća publika oduvijek više voli provjereno nego novo. Događalo se to i u svijetu kad su neki snimali svoje stare pjesme, neki i zato da postanu vlasnici novih snimaka starih pjesama, čije su originalne izvedbe bile u vlasništvu diskografskih kuća s kojima su se u međuvremenu posvađali. Dakako, radilo se tu i o financijskoj koristi koju su imali od novih verzija, ali to nije slučaj u ova dva domaća slučaja, tu se radi samo o nedostatku inspiracije.
Dapače, i Let 3 s Dallas Recordsom i 4 asa s Croatia Recordsom imaju, rekli bismo, dugu i plodnu suradnju pa se ovaj “stop gap” koristiti prvenstveno kako bi se ispunilo diskografsku “rupu” prije nekog novog pothvata. Na stranu koliko vam se sviđaju ili ne sviđaju nove zamisli i izvedbe starih pjesama koje su im bile na lageru, put do publike ipak se čini lakšim nego da su probali napisati i snimiti neke nove.
Za imena s višegodišnjim radom iza sebe to je i razumljivo, no kako je mladima/mlađima koji se stalno iznova moraju dokazivati? Oni jednostavno moraju napisati tih prokletih deset pjesama godišnje, najbolje što mogu i čekati kako će reagirati publika i mediji. Dakle, ima i suprotnih primjera. Matija Cvek prvim albumom “Izbirljivo i slučajno” nametnuo se kao jedini novi domaći pjevač koji može rasprodati malu dvoranu Doma sportova, a s debitantskog albuma skinuo je seriju hitova koji su slušanošću potvrdili da ima podloge za status nove domaće pop-zvijezde. Radilo se o tržišno provjerenoj potvrdi dosegnutog statusa, a ne subjektivnim naklapanjima koliko netko može “prodati ulaznica” i koliko mu se pjesme slušaju. Radi li se o iznimci od pravila po kojima funkcionira domaća estrada, ostaje vidjeti, ali drugim, novim albumom “Vile se ovdje igraju” (Menart), Cvek je krenuo korak dalje i spram obrada Leta 3 i 4 asa nudi novu kreativnu “peticu”.
Zapravo, krenuo je korak bliže prema samom sebi, što je hrabar potez, ali dalje od mehanizama koje obično povezujemo s nečijim estradnim uspjehom kod nas. Umjesto da snimi zbirku obrada poput prethodno navedenih – a kao odličan pjevač za to bi imao itekakve predispozicije – ili album na tragu komercijalnog prvijenca, Cvek se odlučio za potpuni obrat situacije. Snimio je deset pjesama po vlastitom guštu, deset introspektivnih tema prigušene intonacije, svirke uživo i aranžmana te se na tragu mladog Stevieja Wondera odlučio pozabaviti soulom i ritmom, tj. rhythm and bluesom.
Ima i promjena. Umjesto producenta i koautora pjesama s prvijenca Alena Dovića, Cvek je promijenio ekipu, producent je Ivan Pešut, a sam Cvek autor je (ili koautor) svih pjesama. Nekadašnja popističnost i hitoidnost zamijenjene su svojevrsnim koncept-albumom koji priča čujno osobniju priču, s pjesmama koje zahtijevaju veći broj slušanja kako bi se “otkrile”, a na kraju opet otkrivate Cveka kao sposobnog pjevača koji čini hrabar potez uvijek riskantnim drugim albumom.
Čak ako i ne ubere onoliko hitova kao s prvijenca i ne osvoji nagrada kao nakon njega – a bila su tu dva Porina u kategorijama pop-albuma godine i najbolje muške vokalne izvedbe, te nagrada za hit godine na dodjeli Cesarica za “Trebaš li me” s Eni Jurišić – moći će sam sebi reći da je napravio najlogičniji potez koji je mogao; nije podlegao euforiji i nastojao je ostati prvo glazbenik, pa potom sve ostalo, uključujući i status mlade zvijezde za široku upotrebu.
Za nekoga tko je bio jedno od rijetkih domaćih imena koja su se uspjela uvrstiti na famoznu Billboardovu top listu najslušanijih pjesama u Hrvatskoj “Croatia Song” – matematički vrlo konkretan dokaz slušanosti kod široke publike, na kojoj su se, osim njega, našla još samo tri-četiri domaća imena u čitavih godinu dana – radi se o hrabroj promjeni. Iako sam nakon albuma “Izbirljivo i slučajno” napisao da Cvek ima šansu nakon Gibonnija postati najveće novo ime iduće generacije na domaćoj pop-sceni, pitanje je kako će to ići bez spomenutog tadašnjeg koautora većine pjesama, producenta i aranžera Alana Dovića.
Ali drugačijim novim albumom “Vile se ovdje igraju” Cvek je opet podigao vlastitu ljestvicu i kvalitativni prag domaće pop-glazbe, odlučivši se za neuobičajen potez izmjene tima koji dobiva. Ako sam tada intuitivno napisao da se radi o završetku jedne faze karijere, možda sam i slučajno pogodio jer albumom “Vile se ovdje igraju” Cvek sasvim jasno otvara novo poglavlje karijere.
Trljam oči. Ne vjerujem. 4 asa, Let 3,Cvek i Wonder u istom članku ?? Šteta talenta i kapaciteta nekoć obećavajućeg rock kritičara.