Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura

Kiklopa u Gavelli zaista je pratila nesreća

Iz mnogo je razloga Marinkovićev “Kiklop” veliki kazališni ‘zalogaj’; najbolji hrvatski roman 20. stoljeća
25. veljače 2019. u 11:22 0 komentara 885 prikaza
Premijera predstave Kiklop u režiji Saše Anočića
Foto: Filip Kos/PIXSELL

Iz mnogo je razloga Marinkovićev “Kiklop” veliki kazališni ‘zalogaj’; najbolji hrvatski roman 20. stoljeća uz sve teme koje pokreće nevjerojatna je freska likova, zadivljujuća slika društva u trenutku kada bombe već padaju po Londonu, a Hitler sa svim svojim užasima kuca na vrata Balkana. On je i slika vrhunskih intelektualaca izgubljenih u tom vremenu kada pametni i knjiški ljudi shvaćaju da u krvoproliću koje dolazi pamet i pročitane knjige postaju ništa, slika dijela društva koje boemštinom pokušava prikriti istinski užas. Stranice romana nabijene su snovima, mislima, razgovorima, raspravama, pijankama, erotikom, ljubavlju koja želi doseći uzvišeni ideal i nikada to ne uspijeva. Marinkovićevi junaci ljudi su od krvi, mesa, misli i libida.

Šalabahter za lektiru

Takav se “Kiklop” svim silama opire umjetničkim čitanjima, traži vrhunske autore, nevjerojatnu kreativnost. Pamti se “Kiklop” Koste Spaića iz 1976. na sceni HNK Zagreb, kada je taj redatelj stvorio remek-djelo koje spada u pet najvećih kazališnih predstava ikada izvedenih na hrvatskoj kazališnoj sceni. Slijedilo je 1982. podjednako intrigantno čitanje “Kiklopa” koje je za film i TV seriju napravio Antun Vrdoljak. Nakon toga muk je potrajao desetljećima. Veliko izbjegavanje. Zbog svega toga hrabar je bio potez novog ravnatelja Gavelle Dražena Ferenčine da baš “Kiklop” bude prva premijera njegova mandata, a po nevoljama koje su ga zadesile, počevši od promjene redatelja otprilike dva mjeseca prije premijere, možda bi bilo bolje da je radio “Macbetha”.

Premijera predstave Kiklop u režiji Saše Anočića Premijera Kiklopa Novo scensko čitanje najvećeg hrvatskog romana 20. stoljeća Predstava Saša Anočić Siguran sam: Melkior je Marinković

“Kiklopa” je režirao (a kao autor potpisuje i dramatizaciju i scenografiju) Saša Anočić, dramaturginja je Petra Mrduljaš. Treba im pošteno priznati da su imali malo vremena, kao i to da zbog već odmaklog rada na predstavi Anočić nije mogao mijenjati glumce u glavnim ulogama, a izabrao ih je prvi redatelj Zlatko Sviben. Krenuo je stoga linijom manjeg otpora i odlučio “ispričati priču”. Ali previše je te priče u “Kiklopu”, tako da je ono što smo u konačnici vidjeli na sceni jedna lektirna verzija romana; nek’ se djeca ne muče čitanjem, a nakon više od tri sata u kazalištu barem će znati prepričati o čemu se tu radi. Za iole zahtjevnijeg gledatelja ovo je “Kiklop” bez strasti, bez straha, bez erotike, ljubavi... Čak je i pijanka stišana, a gotovo je nemoguće objasniti zašto se od dvije ljubavne scene, ona druga odvija u potpunom mraku. No ono što možda i najviše smeta (čak i boli one koji su imali prilike u toj ulozi gledati Jovana Ličinu) jest mjera na koju je svedena uloga Maestra. On je ovdje uglavnom lišen svojih velikih monologa i rasprava, svoje ludosti utopljene u alkohol, svoje grozničave pameti, autodestrukcije... sveden je gotovo na epizodu, a njegova legendarna smrt uriniranjem na dalekovod ovdje je (sasvim neobjašnjivo) postavljena totalno šeprtljavo, gotovo amaterski. Kako drukčije opisati scenu u kojoj glumac odlazi sa scene lijevo, da bi lutka odnosno njegovo tijelo sprženo strujom pala na scenu desno?! Tu ni Dražen Kühn ne može ništa.

Teško pronaći mjeru

Od ostalih autorskih dijelova predstave kao ono što funkcionira treba istaknuti kostime Marite Ćopo i glazbu Matije Antolića. Tu je i velika većina glumaca Gavelle koji ovdje tumače bezbroj malih uloga, složenih bez karakterizacije tek da tvore okvir za glavne junake, a iz te koncepcije uspjeli su se izdvojiti samo Janko Rakoš i Nenad Cvetko, baš kao što i od glavnih uloga tek Živko Anočić (Ugo) i Filip Šovagović (Atma) ostavljaju dojam da njihovim likovima teku krv, alkohol, sperma, ljubomora, bjesovi... Dijana Vidušin Vivijanu igra previše infantilno, teško je tu vidjeti fatalnu ženu iz muških snova, te je Martina Čvek mnogo uvjerljivija kao na tijelo svedena Enka. Franjo Dijak dao je mnogo svom Melkioru, izuzetno teškoj ulozi. Melkior je hrvatski Hamlet, nije ga lako razumjeti, probiti mu mentalne šifre i svakom je glumcu teško naći pravu mjeru tog lika, a protiv Dijaka ovdje je bilo mnogo toga. Ono što je pokazao bilo bi mnogo više u drukčije postavljenoj predstavi.

Dubrovnik: Građani izašli na lokalne izbore
REZULTATI IZBORA
Doznajte kako se glasovalo u vašem selu, gradu, općini
Digitalizacija zdravstva
Hrvatsko zdravstvo
Moderna rješenja našeg zdravstva: Donosimo vam priču o naprednim tehnologijama hrvatskog zdravstva
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.