Kažu da je književnost stoljećima oslonjena na tri ključna stupa: ljubav, život i smrt. No kada se ti stupovi isprepletu u priči o vezi koja nadilazi granice ljudske vrste, nastaje djelo koje ne samo da dira u srce već i iz korijena mijenja način na koji promatramo svijet. Upravo to pošlo je za rukom francuskom piscu Cédricu Sapin-Defouru, profesoru i strastvenom alpinistu, čija je knjiga "Njegov miris poslije kiše" postala apsolutni izdavački megahit preveden na dvadesetak jezika. Ova topla, duboka i nevjerojatno emotivna oda posvećena je trinaestogodišnjem prijateljstvu s njegovim bernskim planinskim psom Ubacom.
No kako i sam autor voli istaknuti – ovo nije klasična priča o psu i njegovu gospodaru, već filozofsko i poetično svjedočanstvo o nevidljivoj niti ikoja je spojila dva bića. Da je riječ o knjizi koja je duboko taknula i hrvatsku publiku, dokazuje nevjerojatna euforija uoči njegova današnjega gostovanja u Zagrebu. Ulaznice za predavanje u Uraniji razgrabljene su u svega nekoliko sati, a mi smo dobili priliku uhvatiti ga i nasamo.
Je li ovo vaš prvi posjet Zagrebu i Hrvatskoj i kakva su očekivanja od susreta s hrvatskom publikom?
Da, ovo je moj prvi posjet Hrvatskoj. Mnogo sam putovao kombijem diljem Europe, ali dosad još nisam bio u Hrvatskoj i sigurno ću se jednom vratiti i na dulje. A očekivanja... Nikad nemam posebna očekivanja kada nekamo odlazim, draže mi je biti otvoren za iznenađenja. Kad previše planiramo, zatvaramo se u sebe. Ipak, jako mi je drago što me ovdje željno očekuju. Zapravo, najviše očekuju Ubaca, a to me još više veseli!
Što ste znali o Hrvatskoj prije ovog posjeta i što vas, kao strastvenog planinara i alpinista, najviše zanima u našoj zemlji?
Ne znam mnogo, ali u mojoj predodžbi o Hrvatskoj važno mjesto zauzimaju priroda i slavljenje prirode. Znam da ima krasno more, planine i ravnice, a raznolikost je bogatstvo. Jednog sam se ljeta u Francuskoj penjao s jednim hrvatskim parom i imali smo dojam da imamo zajednički identitet: bili smo ljudi od planine. Pričali su mi o hrvatskim planinskim masivima i jako me zainteresirali. Katkad se osjećam bližim ljudima čiji jezik ne govorim, ali naša srca kucaju za istim strastima.
Knjiga "Njegov miris poslije kiše" potpuno je osvojila hrvatske čitatelje. Kako objašnjavate to što je priča o vašem psu premostila jezične i zemljopisne granice i tako snažno dirnula ljude?
To je zato što vjerujem da postoji univerzalni jezik, poput esperanta, a to je jezik srca. Pisao sam o svojoj osobnoj, intimnoj priči, ali to je priča koju svi možemo dijeliti: o ljubavi, vjernosti, odanosti i golemoj tuzi kada ljubavi dođe kraj. A taj dugi, nježni i opasni put ljubavi univerzalan je svima. Vjerujem i da se mnogi ljudi koji žive ili su živjeli sa psima nisu usuđivali govoriti o snazi svoje ljubavi, možda im se takvo iskazivanje osjećaja činilo smiješnim, tako da sam ja postao svojevrsni glasnogovornik i tih ljudi. Vjerujem da sam pomogao da se svi usuđuju danas viknuti, na bilo kojem jeziku: "Volim svog psa!"
Koliko vam spoznaja da se čitatelji u Hrvatskoj simbolično "brinu o vašem čoporu" pomaže da se nosite s trajnim gubitkom?
Jedina namjera koju sam imao kada sam počeo pisati "Njegov miris poslije kiše" bila je priuštiti si luksuz da ponovno provedem vrijeme s Ubacom i našim drugim psima. Jer pisanje ima tu čarobnu moć: omogućuje nam da još jednom proživimo ono što smo već doživjeli. Tijekom dugih mjeseci pisanja bilo je kao da mi se Ubac vratio u posjet. Kao da smo sebi darovali još jednu, posljednju zajedničku šetnju. Zato, kada knjiga, gotovo četiri godine poslije, i dalje živi posvuda zahvaljujući čitateljicama i čitateljima, od srca im zahvaljujem jer mi produljuju tu beskrajnu šetnju.
Knjiga počinje opisom odabira šteneta i objašnjenjem njegova imena – Ubac, koje označava sjenovitu, manje osunčanu stranu alpske doline. Mislite li da je to ime nesvjesno nagovijestilo melankoliju i tugu o kojoj pišete u drugom dijelu knjige?
Ne. Jako sam želio da taj pas nosi ime povezano s planinama. A bila je godina slova U (u Francuskoj to nije obavezno, ali svakoj godini rođenja pripada jedno početno slovo; 2003. bilo je to slovo U). Ubac! Bilo je savršeno. Ponajprije zato što je to moja omiljena strana planine: skrovita, tajanstvena, prilično surova, ona na kojoj se zadržavaju led i snijeg. A kada pogledam unatrag, mislim da mu je to ime savršeno pristajalo jer bio je nenametljiv pas, pritajen, samotnjak, ali obasjavao je naše živote!
Kao profesor tjelesnog odgoja, alpinist i pisac neprestano ste u dodiru s prirodom. Na koje vam je najvažnije životno pitanje život sa životinjom dao odgovor?
Zašto je čovjek preuzeo vlast? Jer nisam siguran da je među svim životinjama najbolji. Ja, koji najveći dio vremena provodim na velikim prostranstvima, okružen životinjskim svijetom mnogo izdržljivijim i gracioznijim od mene, zapravo ne nalazim objektivne razloge koji bi upućivali na to da sam ja nadmoćno biće…
Mislite li da je u današnjem, često ciničnom svijetu pisanje o čistoj, bezuvjetnoj ljubavi postalo oblik hrabrosti i otpora?
Apsolutno! Hvala vam na tom pitanju, to je tema koja me neprestano zaokuplja. Danas se čuju samo govori puni mržnje, podjela i cinizama. Čim izrazite neko povjerenje u ljepotu svijeta i dobrotu ljudi, sumnjiče vas za bedastoću, pretjeranu sentimentalnost i naivnost. A za vjeru i nadu potrebna je moralna snaga! To ne znači da nismo svjesni pogubnih promjena u našim društvima, da smo kapitulirali. Naprotiv, to je otpor jer radost, osjećajnost i pažnja prema drugima najveće su snage i vjerujem da su zarazne.
U knjizi otvoreno pišete o odnosima u kući kada je u vaš život ušla supruga Mathilde, kao i o Ubacovoj početnoj ljubomori i "osvetoljubivom" ponašanju. Koliko je bilo intimno i teško pred stotinama tisuća nepoznatih čitatelja razotkriti te male, nesavršene trenutke?
To je pitanje koje sam si i sam postavljao, kao i u sljedećoj knjizi, u kojoj govorim o planinskoj nesreći svoje supruge Mathilde. Gdje je granica između intimnog i besramnog, između pripovijedanja osobnog iskustva i ekshibicionizma? Da bismo razriješili to pitanje i ostali uspravni na tom uskom grebenu, postoji samo jedno uporište: iskrenost. I poštovanje prema ljudima.
Dok ste dovršavali ovu knjigu, vaša supruga, kao što ste spomenuli, doživjela je tešku nesreću u Dolomitima i pala u komu. Rekli ste da vjerujete kako je to što su čitatelji tako snažno prihvatili vašu priču zapravo pomoglo njezinu oporavku.
Kada je Mathilde doživjela nesreću, još nisam dovršio "Njegov miris poslije kiše". Bila je u dubokoj komi. Poslao sam poruku svojim izdavačima u Francuskoj i rekao im da sve prekidam, da nastaviti pisati više nema nikakva smisla. Kada se Mathilde probudila, iako joj je sve bilo vrlo zbrkano (nije se sjećala ni imena svoje majke), zamolila me da nastavim pisati. Eto, to su bile njezine prve riječi! Znala je koliko je to važno i ova knjiga postoji zahvaljujući njoj. Kada je knjiga postigla uspjeh, ona je još bila u bolnici, ondje je provela godinu dana. Posvuda je viđala Ubaca, na televiziji i u časopisima, slušala o njemu na radiju. Kada je prvi put ponovno prošetala ulicama Grenoblea, vidjela je knjigu u izlozima knjižara i u rukama ljudi, govorila je: "Sve to zbog mog Ubaca!" I to joj je dalo dodatne razloge da nastavi živjeti.
Danas dom dijelite sa psom lutalicom Lulu, kojeg ste udomili u Rumunjskoj. Može li se srce ikada potpuno oporaviti i otvoriti novoj ljubavi?
To je druga priča. Ne dolazi u obzir da Luluov život opterećujemo uspomenama na druge pse. On ima pravo na vlastit, sretan život. Na njega ne projiciramo ništa od svojih uspomena. I znam da se naši bivši psi Ïko, Ubac, Cordée i Frison, gdje god bili, ne osjećaju izdanima zbog ljubavi koju pružamo Luluu. Naprotiv, to je najveća počast koju smo im mogli odati: poručiti im da i dalje vjerujemo u ljubav prema drugom živom biću, a ne samo prema sebi. Jer upravo su nas oni tome naučili.
Na čemu trenutačno radite i što pripremate?
U Francuskoj je 2025. objavljena knjiga "Gdje padaju zvijezde". To je priča o Mathildeinoj nesreći, a glavna vodilja u pisanju bila mi je slavljenje života. I ta je knjiga postigla određen uspjeh i nadam se da će biti prevedena i u Hrvatskoj. Trenutačno pišem roman čija se radnja odvija u planinama i u kojem je priroda, to čudo koje čovjek zanemaruje, itekako prisutna. Bit će to prilika da se opet vratim u Zagreb!
Otvori KEKS Pay
