Izdavačka kuća Znanje nedavno je, u svojoj Hit biblioteci, objavila triler “Pitijina istina” (urednica Nataša Pejić, prijevod Danilo Brozović, 99 kuna). Završni je to dio trilogije “Tko je Victoria Bergman” (prvi dio “Soba zla” i drugi “Plamen gladi”, izašlo također u Hitu) dvojice švedskih autora Jerkera Erikssona i Hakana Axlandera Sundquista, koji pišu pod zajedničkim autorskim imenom Erik Axl Sund. Završetak je to jedne od najbrutalnijih kriminalističkih priča koje smo imali prilike čitati u posljednjih nekoliko godina, kraj serijala koji počinje ubojstvom dječaka, a u središte cijele priče o monstruoznim zločinima stavlja upravo djecu. To cijeli serijal i čini toliko jezivim jer nezaštićena djeca (i to izgubljeni, maleni emigranti) ovdje su plijen pedofila, ali onih s najnastranijim namjerama. Cilj nije samo seksualno iskoristiti djecu nego ih i mučiti (i ubiti) na najokrutniji način.
Tako su se ova dvojica Šveđana – zanimljivih osobnih biografija – proslavila pišući knjige koje se ne čitaju lako, ni “iz cuga”. Treba ih, naime, odložiti s vremena na vrijeme, doslovno pobjeći od njih. I treba skupiti mentalne snage za povratak, ali naravno, pošteno priznati da je priča toliko uzbudljiva da sama mami natrag. Djeca su samo jedan dio ove uzbudljive priče, ali i početak onog što autore najviše zanima. Oni se u ova tri kriminalistička romana zapravo bave čudovištima u koja odrastaju djeca koja su na počecima svojih života obilježena kao žrtve najgorih mogućih zločina. Ta i takva djeca odrastanjem, naravno, i sama postaju okrutni zlostavljači, ali i podvojene ličnosti. Upravo su dijelovi “Pitijine istine” koji rasvjetljavaju taj dio zagonetke postavljene još u prvom nastavku serija i najuzbudljiviji. To je dio priče koji govori o struji svijesti osobe koja zna da u njoj “stanuje” još netko, onaj koji ujedno pruža i mogući uvid u to kako se otkrivaju i liječe takvi psihički poremećaji. Stoga je razgovor s ostarjelom psihoterapeutkinjom, koja broji svoje zadnje dane u staračkom domu, boreći se protiv bolesti, ali i naleta demencije, zapravo istinski trag koji čitatelja vodi prema mogućem rješenju zagonetke.
Ukratko, cijela je trilogija mračan psihološki triler u kojem je upravo “Pitijina istina” vrhunac, i to ne samo zbog raspleta i radnje koja vodi prema njemu nego i zbog dubine zla u koje ono uranja. Autorima treba priznati da su dosljedno proveli jedan od glavnih postulata žanra: oni su, naime, tu da ispričaju priču, a ne da sude ili moraliziraju nad nečijim djelima. Pravda na kraju nije svedostižna, ali ni potpuno pravedna. Kako u životu, tako i u ovoj trilogiji!
