Priča ide ovako. Zaigrale su se "Smiješne igre" Michaela Hanekea i "Očnjak" Yorgosa Lanthimosa. U igru su pozvale i "Razmišljam o završetku stvari" Charlieja Kaufmana. Tek toliko da se doda blago nadrealna blagdanska atmosfera čiji kolorit može poslužiti i za dodatno naglašavanje neobičnosti i nekonvencionalnosti. Ta, u najmanju ruku čudna igra izrodila je još čudniju filmsku stvarnost. Rodio se "Stric". Nakon svjetske premijere na Međunarodnom filmskom festivalu u Karlovim Varima, na kojem je dobio posebno priznanje, prvijenac autorskog dvojca Andrije Mardešića i Davida Kapca predstavljen je i domaćoj publici na ovogodišnjem Pula Film Festivalu. "Stric" je zasigurno jedan od najbizarnijih (ako ne i najbizarniji) novijih hrvatskih filmova, koji će se ili obožavati ili mrziti, ali sigurno se neće tako lako zaboraviti.
Filmsku obitelj čine supružnici koje tumače Goran Bogdan i Ivana Roščić te njihov sin, čija je uloga pripala Roku Sikavici. Oni, u kičastom interijeru uobičajenom za jugoslavenska domaćinstva 80-ih, obučeni u jedne od onih džempera koji se vade iz ormara samo za najsvečanije prilike, pomalo nervozno, nestrpljivo i sa strepnjom je li sve spremno i bez ijedne mane dočekuju voljenog strica iz Njemačke. Kada iz famoznog Mercedesa "jumbaša" (a iz čega drugo da se dolazi iz Njemačke?!) izađe stric (Miki Manojlović), veliko platno biva preplavljeno strahopoštovanjem. Slijedi klasičan obiteljski hrvatski božićni ručak, koji jest čudnjikav, ali još uvijek u granicama normale. Točka u kojoj se događa kulminacija čudnosti, bizarnosti i groteske, a koja od tog trenutka pa sve do kraja filma ne gubi intenzitet, jest točka u kojoj ručak prekida zvuk modernog pametnog telefona. Nakon te se scene malo očekuje neki rez, prekid, objašnjenje… Međutim, boravak strica kod obitelji nastavlja se u revijalnom tonu 80-ih (koje to očito nisu), a nastavak priče postaje intenzivno anksiozan, ali na neki jako uvrnut način izrazito privlačan. Stric postaje vladar ne samo atmosfere filma nego i života svih članova obitelji njegova brata, zbog čega napeti triler polako postaje opako uznemirujući psihološki horor, u kojem se čini kao da se osjećaji mučnine, straha, gađenja i jezivosti međusobno natječu koji će biti dominantniji. S druge strane, u filmu je dosta ponavljajućih elemenata – svaki dan isti ručak, ista pjesma, ista napetost i čini se jedan te isti dan koji nikad neće završiti – koji ne da ne odvode u monotonost ili potencijalnu dosadu, nego upravo zahvaljujući ubijajućoj repetitivnosti služe kao dodatni alat za mučenje, i obitelji i gledatelja.
Krajnje intrigantan, "Stric" do kraja neće odgovoriti na sva pitanja. No to i nije njegova poanta pa se najbolje jednostavno prepustiti ovoj audiovizualnoj zgrčenosti koja je donijela vrijedno osvježenje hrvatskom filmu.
