Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 154
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
drago bahun

I kad im je prodavao nevidljive elektronske ribice Drago Bahun je radio za ‘obične ljude’

Drago Bahun
Foto: Fotografije iz albuma obitelji Bahun
1/5
27.06.2018.
u 17:35

Navršava se 85. obljetnica rođenja i četvrt stoljeća smrti suautora prvog serijala skrivene kamere na ovim prostorima, scenarista, glumca i pravog Petrice Kerempuha.

Prolaznici šeću ulicom i ispred njih, iz kanalizacijskog šahta, izlazi uglađeni gospodin u smokingu koji na glavi nosi cilindar, a na ruci bijele rukavice. Svi, bez iznimke, u čovjeka iz kanalizacije gledaju u potpunom šoku, a onda ih on još na lošem hrvatskom s engleskim naglaskom pita za put do Preradovićeve. Ili pak druga situacija u kojoj taj isti gospodin drži šešir rukom pritisnut na zidu i tvrdi svakom koji prolazi da se pritiješnjen između šešira i zida nalazi njegova papiga pa ih on lijepo moli da samo malo pritisnu dok se on ne vrati s krletkom. A on se, naravno, ne vraća. No, nisu se prolaznici mogli odmoriti od njega. Treći je put u dugim gaćama i bos od jednog do drugog išao ispitivati mogu li mu posuditi hlače. Naime, ljubavnica ga je potjeral iz stana, muž joj je iznenada stigao kući. Iz prikrajka, gdje se to nije vidjelo, te je prolaznike i tog čovjeka snimala kamera, naravno skrivena. Bio je to Drago Bahun Čarli, jedan od onih svestranih umjetnika koje je gotovo nemoguće smjestiti u neku ladicu, opisati jednom riječi ili rečenicom.

Bio je prije svega i na početku glumac, najčešće pomoćnik režije, voditelj manifestacija, autor, scenarist. I bio je suautor i glumac u serijalu “Čovječe, ne ljuti se”, prvoj emisiji skrivene kamere na tadašnjoj jugoslavenskoj televiziji koja je zauvijek obilježila rad ovog majstora. Onima u publici ostao je najpoznatiji kao glumac, onima iza kamere kao vjerni i ustrajni profesionalac. Drago Bahun umro je 25. lipnja 1993. godine i ovog se ponedjeljka obilježava četvrt stoljeća otkad ga nema. Isto tako, 1. srpnja je i 85. godišnjica rođenja popularnog Čarlija.

Pogled pun sjete

Bahun je rođen u Velikom Ravnu, naselju nedaleko od Križevaca, s kojim su ga vezale brojne niti do kraja života. Od 1970. do 1989. bio je i umjetnički direktor i redatelj Križevačkog spravišća, manifestacije koja se u tom gradu održava svakog lipnja posljednjih 50 godina. No, faca je postao u Zagrebu. Najprije kao tumač uloge Petrice Kerempuha u tadašnjem kazalištu Jazavac, a onda i kao sukreator skrivene kamere.

Najsnažniju uspomenu na njega čuva njegova supruga, Irena Kersan Bahun, koja četvrt stoljeća nakon njegove smrti i dalje osjeća njegovu ljubav u svemiru. Da bi to rekla, bilo joj je potrebno manje od minute razgovora. Odmah se vidjelo koliko joj uspomena na njega znači.

– Bio je brižan otac i nježan suprug. K njemu me privukao njegov osebujan pogled koji je stvarao dojam sjete i neke vrste tuge. Kad su nam se pogledi “dodirnuli”, i dogodila se za mene vječna ljubav – slikovita je ona. Upoznali su se krajem 1970-ih, a vjenčali su se 1980. Bila je 13 godina mlađa od njega, i zajedno su dobili sina Sinišu koji je jedno od troje njegove djece.

Kad bi svog supruga I. Kersan Bahun morala opisati u jednoj riječi, rekla bi da je bio kontradiktoran.

– Znao je biti izuzetno lijen ispijajući svoje dnevne doze kave, ali mozak mu je radio kao Baltazarov stroj. S druge je strane bio radoholičar, odgovoran, discipliniran, savjestan. Kad je radio, spavao bi dva ili tri sata dnevno. Bio je izuzetno duhovit, ali samozatajan, zbog čega su ga često opisivali kao umišljenog i bahatog, što je bio totalno krivi dojam. On je jednostavno bio svoj – opisuje svog pokojnog Čarlija Irena Kersan Bahun.

Foto: Fotografije iz albuma obitelji Bahun

Glumački mu počeci sežu u 1950., a sredinom tog desetljeća Bahun je bio među osnivačima Studentskog eksperimentalnog kazališta (SEK), koje se odvojilo od dramske sekcije društva Ivan Goran Kovačić. Uz njega, novom se kazalištu pridružuju Vanja Drach, Špiro Guberina, Saša Zalepugin… Iz tih ga dana poznaje i novinar Vojo Šiljak koji je bio nekoliko godina mlađi od njega.

– Dosta smo se družili, bio je, uz strah da se moje riječi ne protumače kao fraze, druželjubiv i human čovjek. Bio je dobričina i nisam ga nikada vidio ljutitog ili osornog – opisuje ga Šiljak čije se pohvale Bahunova rada natječu s ocjenama njegova karaktera.

– On je zapravo bio nešto što bismo danas nazvali stand up komičarom. Nenadmašnog nastupa, a jednako dobar kao autor skečeva iza skrivene kamere. Koliko je samo godina prošlo, a sjećam se kako mu se na jednoj epizodi “Čovječe ne ljuti se” ugasio auto. I on okupi ljude oko njega, a unutra – nema motora – smije se Šiljak prisjećajući se Čarlija.

No, on ga posebno pamti po još jednoj ulozi. Uvijek kad negdje pročita ime Petrice Kerempuha, kaže Šiljak, padne mu na pamet Bahun. Jer u 1960-ima on je bio najpoznatiji upravo po toj kazališnoj ulozi kojoj je udahnuo dušu i jezik svog, križevačkog kraja. Kazalište koje danas nosi ime po liku koji je on igrao 1964. otvorilo je vrata za ljude željne satire, a sedam je sezona noćni klub Jazavca vodio Bahun. Ta ga je glavna uloga obilježila među publikom koja ga je već znala i prije nego je postao televizijska zvijezda u sedamdesetima.

Sam je Bahun u intervjuu magazinu Svijet 1975. godine opisao koliko je srastao s tom ulogom.

– Sad je prošlo 11 godina otkad se moj Petrica rodio u Jazavcu. Samo ime Jazavac asociralo je na Kočića i te krajeve. Trebao je tom jazavcu neki domaćin, Zagrepčanin, pa je Petrica rođen iz određene potrebe. Poslije tih 11 godina ne znam više tko je Petrica, a tko Drago Bahun – rekao je tada Bahun.

Foto: Fotografije iz albuma obitelji Bahun

Njegova supruga Irena Kersan-Bahun tu njegovu ulogu danas opisuje kao kritičara tadašnjih vlasti.

– Rugao im se i kritizirao ih, ali kroz smijeh i satiru. Nije ih prozivao, bio je to specifičan humor, uvijek s ciljem zaštite običnih, slabijih ljudi. Bio je pravi narodni tribun – kaže, ne skrivajući emocije.

U spomenutom intervjuu Svijetu Bahun kao da potvrđuje da je lik Petrice Kerempuha živio. I htio otplesati na rubu dozvoljenog.

– Uvijek je pokušavao u publici izazvati reakcije, koje inače publika kao pojedinac ili kolektiv možda ne bi htjela ispoljiti. Zato je, ako hoćete, slika Petrice s ispruženim kažiprstom karakteristična. Jer ona govori “dragi moji, nemojte se praviti važni, svi smo mi pod kožom krvavi” – govorio je Bahun prije nešto više od 40 godina.

Suradnja s Golikom

Njegovi su ga kolege najviše pamtili s filmskih setova gdje je radio kao pomoćnik režije. Od “Gruntovčana”, preko “Imam dvije mame i dva tate”, do “Tko pjeva, zlo ne misli”. I upravo je u posljednjem od njih dobio malu ulogu kojom se otvara film. Tadašnja zvijezda “Čovječe, ne ljuti se” u kariranoj je košulji i s gitarom u rukama, kao dio dvojca, odsvirala i otpjevala ljubavnu baladu “Marijana”. Iako nije bio formalno školovan, dobro se snalazio čitajući stručnu literaturu i upijajući u praksi. Odlično je zato surađivao s Krešom Golikom. Njemu je posebno puno pomogao u legendarnim “Gruntovčanima” jer mu je prenosio ono što je znao o selu i osobinama seljaka. Rezultati zajedničkog napora znaju se.

Ostaje mali žal što se ovaj svestrani umjetnik nije sam okušao na režiji bilo filmova, bilo serija, ali njegova je samozatajnost tu odigrala svoje.

I onda je došla skrivena kamera. Dubravko Pitzko, tada vrlo mladi redatelj, iz Velike je Britanije donio ideju o skrivenoj kameri i ponudio je Čarliju da surađuju skupa. Upoznali su se, naravno, u Jazavcu. Bahun se oduševio. U samo dvije godine njih su dvojica, Pitzko kao scenarist i redatelj, a Bahun kao glavni protagonist, okrenuli način snimanja naglavačke. Jer, ako ništa drugo, nakon serijala “Čovječe, ne ljuti se” ljudi su nešto manje vjerovali televiziji.

Vjesnik je 1993., desetak dana nakon Čarlijeve smrti, donio i njegov zadnji tekst koji je napisao upravo Pitzku koji je tada pripremao knjigu. Tekst koji je Bahun predao svom prijatelju i vjenčanom kumu zvao se “Biti TV zvijezda sedamdesetih”, a napisao ga je tek pet dana prije svoje prerane smrti, u 60. godini. Bahuna skrivena kamera, opisuje u tekstu, više nigdje nije napuštala, a kad mu se jednom u Ilici zaista pokvario auto, svi su pobjegli. “Nećete nas nasamariti, Bahun!”, vikali su mu prolaznici.

“Najsimpatičniji mi je bio poslovođa trgovine u koju sam često zalazio. Kad god bih ušao, on bi na trenutak nestao… vjerojatno u skladište i vraćao se u odijelu s kravatom! Taj se ritual ponavljao godinama… Vjerojatno se poslovođa nadao da će jednog dana vidjeti sebe na televiziji u odijelu s kravatom u svojoj trgovini i u društvu sa mnom. I što je bilo najsmješnije od svega: u odijelu s kravatom uvijek je glumio – da se ne poznajemo”, opisuje Bahun “nevolje” koje su ga zbog emisije pratile.

– On se uopće nije rugao ljudima, iako su to neki tako doživljavali. Mogao je vrlo dobro prepoznati koga može “nasamariti”, a koga ne, i to mu je sjajno polazilo za rukom – otkriva njegova supruga Irena Kersan Bahun. Ona opisuje kako je na svom poslu, na sudu, jednom otvorila vrata i ispred nje je stajao oronuli starac u baloneru. Najprije je rekla “izvolite”, a zatim ga kroz smijeh opsovala kad je shvatila da se radi o Čarliju.

U posljednjih četvrt stoljeća, zbog razvoja tehnologije, i poplave sličnih emisija, a i ne baš čestih prisjećanja na Bahuna, bilo na HRT-u, bilo u Kerempuhu, sjaj je njegova imena postupno izblijedio. Prije pet je godina postavljena spomen-ploča na njegovoj rodnoj kući u mjestu Veliki Raven kraj Križevaca. Srećom pa je tu YouTube koji može bolje od njegovih matičnih kuća sačuvati dio Čarlijeve ostavštine.

‘A kaj će vam bez ženske?!’

A i pitanje je koliko bi on mario. Jednom je Bahun ispred skrivene kamere prodavao nevidljive elektronske ribice koje se mogu vidjeti samo između 23 sata i ponoći. Najprije bi pogurnuo mrkvu u vodu da “ribice” privuče i onda bi zagrabio šefarku bistre vode, u kojoj naravno nikakvih ribica nije bilo, i ubacio u vrećicu. Nisu Zagrepčani svaki dan vidjeli elektronsku ribicu koja se upali pred ponoć pa nisu bili rijetki koji bi ih kupili. Jedan je gospodin poželio imati doma mužjaka. A Bahun mu je iz topa ispalio “A kaj će vam mužjak bez ženske?” To pitanje savršeno opisuje Dragu Bahuna Čarlija, umjetnika kojem nije bilo dovoljno prodati tek jednu nepostojeću elektronsku ribicu. Jer uvaliti nekome par još je smješnije.

Drago Bahun
1/7

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije