– S gospodom Tomislavom Štrigom i Borisom Kovačevićem imam dogovor da za kazalište KNAP napišem trilogiju, tri komada o suvremenim junacima iz naših gradova, o ljudima koji su znali i za bolje dane, samo što su, kao i ja, loše odgajani jer nas se učilo poštenju, nenasilju, a onda se 'najemput vse spremenilo' – kaže Borivoj Radaković prema čijem je tekstu nastala predstava „Grupa“ koja će imati večeras premijeru u zagrebačkom KNAP-u. Komad koji režirao Mario Kovač, a glume Iva Visković, Ranko Zidarić, Sreten Mokrović i Ivica Zadro, svojevrsni je duhovni nastavak prethodne Radakovićeve predstave „Amateri“, a i ova će u budućnosti dobiti svoj nastavak:
– Nakon što smo uspješno apsolvirali „Amatere“, došao je na red razgovor o drugom komadu i tada smo se odlučili da tema bude rock and roll – kaže Radaković. – U „Amaterima“ su junaci besposličar, vodoinstalater, prostitutka i blagajnik u supermarketu, u „Grupi“ činovnik u ministarstvu kulture, vlasnik sitnog kvartovskog dućana, aktivist i borac za ljudska prava te djevojka bez posla. Što će biti treća – ne znam u ovom trenutku.
Junaci „Grupe“ ljudi su u četrdesetim godinama koji osnivaju bend u sjećanju na novi val koji ih je sve oblikovao, a kroz tu vizuru Radaković rekapitulira odnos prema najplodnijem razdoblju domaće rock-glazbe. Igrom slučaja, ovih se dana pojavila još jedna kazališna predstava čiji junaci osnivaju rock-grupu, „Nemirne noge“ Saše Anočića, ali upravo odnos prema novom valu Radaković ističe kao njihove osnovne razlike.
– Anočićevu predstavu još nisam vidio, a vjerujem da smo nekako komplementarni. Njegova predstava, kako sam čitao, govori o mladim ljudima koji se okupljaju u bend, moja govori o nekadašnjim novovalcima koji bi ponovno svirali. Moja je predstava mala rekapitulacija novog vala, zagrebačke ulice, ali i vremena ondašnjeg i sadašnjeg. Nije u pitanju nostalgija, premda prošlost sustiže, ponekad i prestiže i moje junake i nas građane uopće. Zanima me, dakle, što je danas i gdje su ljudi koji su prije tridesetak godina onako sjajno artikulirali naše vrijeme.
Koliko je Radaković izvlačio stvarnih priča iz vlastitog života, svojih druženja s rokerima, pa i iskustava s bendovima u kojima je svirao, među kojima je jedan (Mračni predmet želja), nota bene, dijelio i s autorom ovoga teksta?
– Od osnovne sam škole bio po bendovima – više sam ja to htio, a manje sam znao svirati – pa se neko iskustvo skupilo. A ostalo – da, knjige, filmovi, ljudi iz rockerskog kruga... Rodio sam se u vrijeme kad se rodio i rock and roll, uostalom, htio ili ne, život mi je obilježen rockom. Punkom naročito. Naš bend (Zvučni zid, pa potom Mračni predmet želja) nije baš bio luzerski bend. Samo, mi smo svi ljudi iz drugih branši, nitko od nas nije svakodnevno držao gitaru po osam sati i vježbao, kao što rade pravi muzičari.
Za kraj, Borini najdraži filmovi ili knjige na temu rocka?
– Uh, sad bi to bio poduži popis. Ali, hajde – Rude Boy o Clash i Great Rock and Roll Swindle Sex Pistolsa. Možda to nije i najbolje, ali je meni bilo veoma važno.
novi val je trebao ostati tamo gdje je i bio-u dalekoj prošlosti! prestanite nas daviti s štulićima, stublićima i sličnim spodobama