Listopad je 2026., a život hrvatskih kazališta obilježile su dvije žene. Prva koja je svijet ugledala 1929., dakle zamalo stogodišnjakinja, i druga iz 1875. godine. Obje i danas žive – i sjaje – na pozornicama pod teškim teretom koji su im na leđa stavili njihovi tvorci, naravno, muškarci.
Heroine su to koje još nisu dočekale 'milost', barem ne u teatarskom značenju te riječi, jer iako danas konačno živimo u vremenima kad se jasno oblikuju i sve više jačaju ženski redateljski rukopisi, njih dvije još nisu dočekale neki drugačiji – barem malo blaži – scenski život. Baš kao i gotovo sve velike junakinje dramskog pisma. Ofelija je tako lutka kojom manipuliraju svi muškarci prisutni u njezinu životu, Medeja ljubomorna vještica koja iz osvete muškarcu koji ju je zamijenio mlađom, bogatijom i utjecajnijom ženom ubije vlastitu djecu, Jokasta žena udana za vlastitog sina s kojim očito ima vrlo dobar seksualni život, Lady Macbeth pomahnitala vještica čije se ime u kazalištu ne izgovara kako se ne bi navukla zla kob...
Moglo bi se tako do kraja ovog teksta nabrajati sve junakinje drama od antike do naših dana koje kao da žive samo u dva izvedbena obrasca: ili su seksualno ugrožene žderačice muškaraca ili su 'lude babe' stvorene da unište svoje muškarce i sve oko njih. Kada se na okup stave sve te velike junakinje, ženske uloge za koje se otimaju glumice cijelog svijeta, čini se kao da svi (isto tako veliki) kazališni autori još žive po biblijskom modelu, onom u kojemu je siroti Adam istjeran iz raja samo zato što ga je zavela Eva, žena željna spoznaje. I sve ovo vrijeme, od antike naovamo, kao da se nitko od redatelja i inih kazališnih stvaratelja nije zapitao: tko su, zaboga, njihovi muškarci? Imaju li oni mozak? Mogu li postojati izvan svoje požude? I kako je uopće moguće da ih tako lako u svoje krevete, "među svoja koljena" kako je to rekao i napisao Krleža, smotaju – "obične žene"?
Možda dvije dame s početke ove priče mogu barem donekle objasniti ovu priču. Prva od njih je barunica Castelli, slavna negativka iz drame "Gospoda Glembajevi" Miroslava Krleže, najveći ženski lik hrvatskog dramskog pisma i uloga koju priželjkuju sve glumice. Trebalo je proći gotovo sto godina da bi ta nesretnica koja u život kreće kao djevojčica, s ofucanom i moljcima izjedenom lisicom oko vrata, dočekala osobu koja će stati u njezinu obranu. Ženu koja će reći: nije to baš tako kao što svi vjerujemo svih ovih godina, jer Krleža pišući o toj zlokobnoj femme fatale sam sebi skače u usta, gađa je drvljem i kamenjem iako dobro zna da bez tog ženskog lika nema drame u obitelji Glembaj ni sukoba oca i sina.
Anja Šovagović Despot, barunica Castelli s Dubrovačkih ljetnih igara, u romanu "Ja, barunica Castelli" postavlja mnoga pitanja i pokazuje koliko je olako Krleža oblatio svoju junakinju, kako je dozvolio svim muškim likovima da je tračaju kao da su oni babe s nekog od onodobnim purgerskih placeva. Ona je ponudila novu interpretaciju ovog lika, počevši od temeljne postavke da žene tog vremena jednostavno nisu bile slobodne. Ovise o muškom novcu (očevi, braća, muževi, sinovi...), a to znači da je njihova sloboda svedena u vrlo uske granice. Ako nisu rođene bogate, tj. kao kćeri bogatih muškaraca, i ako nisu mlade postale udovice isto toliko bogatih muževa, postojao je jedan jedini način da se domognu novca, tj. slobode. To je način u kojem se igra jedino na kartu vlastite seksualnosti, a u toj "igri" žene ne pobjeđuju ni danas, u tom našem 21. stoljeću. Zbog svega toga bit će posebno zanimljivo vidjeti kakva će biti nova barunica Castelli. Naime, u novim "Glembajevima", čiju je premijeru Drama HNK Zagreb najavila za ožujak 2027., ovu će mitsku ulogu tumačiti Nina Violić. I lik i glumica u rukama su redatelja koji je odavno dokazao da zna riješiti žensku enigmu, a riječ je o Paolu Magelliju.
Doslovno ista sudbina neshvaćenosti stoljećima muči i Carmen, slavnu junakinju najpopularnije i jedne od najizvođenijih opera svijeta. Francuski skladatelj Georges Bizet stvorio je ovu operu i taj magičan ženski lik na temelju libreta Henrija Meilhaca i Ludovica Halévyja, prema istoimenoj noveli Prospera Mériméea. 'Dečki' su se ozbiljno poigrali stereotipovima, pa su tako ne samo svijetu dali teatarsku sliku Cigana koji su krijumčari i kriminalci, nego su i naslovnu junakinju odredili kao zlu, seksualno slobodnu ženu koja muškarce troši kao maramice.
Jedini Bizetov alibi jest to što joj je podario genijalnu glazbu, počevši od slavne arije u kojoj pjeva: "Ljubav je neukrotiva ptica…" Jasno je što je u toj neukrotivosti, no svijet i danas ženama uskraćuje pravo da budu upravo takve – neukrotive. Kao da najveću prijetnju opstanku tog istog svijeta predstavljaju žene koje si dopuste slobodu, o kojoj Carmen pjeva u svojoj ariji, da se ponašaju poput muškaraca u svemu, pa tako i u seksualnosti. Vjerovali ili ne, to je bio i razlog zbog kojeg velika (vjerojatno i najveća) mezzosopranistica svih vremena Maria Callas nikada nije nastupila u ovoj operi. Da, postoje snimke u kojima pjeva Habaneru (popularni naziv za čuvenu ariju o ljubavi), ali ona je odbila sve ponude da otpjeva ovu operu rekavši da ne razumije tu ženu koja se ponaša kao muškarac.
U obranu Carmen stale su žene – redateljica Zana Hoxhe i dramaturginja Urška Brodar – u predstavi "Ne Carmen!" Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane, koju smo, baš uoči premijere opere, vidjeli u sklopu ciklusa HNK2EU. Tu smo konačno čuli i vidjeli da je Don José jedan od onih muškaraca koji ljubav izjednačavaju s posjedovanjem, ili kako bismo to rekli našim modernim jezikom 21. stoljeća, sposoban je samo za krajnje toksičnu ljubavnu vezu. Onu u kojoj zlostavlja partnericu, pa se pljuske pretope u ubod nožem, a ljubav u ubojstvo. Sve ono što se, nažalost, susreće svuda oko nas.
Otvori KEKS Pay
