Biografska drama o slavnom rumunjskom kompozitoru Sergiuu Celibidacheu – "Žuta kravata" (The Yellow Tie) premijerno je prikazana u Bukureštu u studenom 2025. godine. Također će se prikazati i u Hrvatskoj, na jubilarnom dvadesetom Vukovar Film Festivalu, koji se održava od 2. do 5. rujna. Film je režirao Serge Ioan Celibidachi – sin slavnog rumunjskog dirigenta, koji je ujedno i koscenarist filma. Budući da je sudjelovao u pisanju scenarija, priča se uvelike temelji na godinama istraživanja osobnih obiteljskih arhiva te stvarnih sjećanja i uspomena na Celibidacheov život.
Glavnu glumačku postavu čine John Malkovich, Ben Schnetzer, Kate Phillips, Olivia Popica, Sean Bean, Miranda Richardson, Tamzin Merchant i Charlie Rowe.
Dakle, "Žuta kravata" prati Sergiua Celibidachea – upornog i ambicioznog skladatelja iz židovske obitelji koji gaji strastvenu ljubav prema glazbi, no prezire modernu tehnologiju pa tako ima i vrlo negativno mišljenje o snimkama i fotografijama koje upravo služe tome da balzamiraju vrijeme i očuvaju ga od truljenja. Tumači ga američki glumac hrvatskog, škotskog i njemačkog podrijetla – John Malkovich, dok ga u mladosti utjelovljuje Ben Schnetzer.
Istaknuo bih i činjenicu da je Schnetzer glumio Sergiua i u njegovim tridesetima i šezdesetima. Prema tome, trebalo bi dodati mnogo šminke da bi glumac izgledao starije. Stoga su ga posijedili i napravili mu nekoliko bora oko obraza, no i dalje izgleda dosta mladoliko. Vjerujem da je redatelju vjerojatno bilo lakše našminkati mladog glumca nego angažirati još jednog nešto starijeg koji bi glumio Sergiua u srednjim godinama. No ipak bih naglasio da su i Schnetzer i Malkovich iznimno uvjerljivo utjelovili lik ovog dirigenta.
Film počinje scenom iz 1991. godine koja upoznaje gledatelje sa Sergiuovim dinamičnim i ekscentričnim karakterom koji je Malkovich iznio na vrlo interesantan, strastven i pomalo komičan način. Sergiu, zajedno sa ženom Ioanom i sinom Mikijem, ima poslovni ručak sa šefom diskografske kuće iz Japana – gospodinom Tanakom (Charles Nishikawa), koji ga vrlo brzo izbaci iz takta spominjući kamere i digitalne mikrofone. Maestro reagira iznimno burno te optužuje Tanaku i njegove partnere da su "ubili klasičnu glazbu", a potom ih istjera iz svoje kuće nahuškavši čak i svoje opasne pse na prepadnute producente. Izviče se, nazove ih kriminalcima i valjda postaje jasno da je veoma osjetljiv na tehnološke uređaje i općenito tehnološki napredak te da svi ljudi koji će surađivati ili bi željeli poslovati s njim moraju hodati po ljuskama jaja. U suprotnome, ovaj će genijalni dirigent napraviti darmar. Sve u svemu, ova kaotična scena definitivno ne može gledatelje ostaviti ravnodušnima.
Film paralelno prati dvije narativne linije: Sergiuovo djetinjstvo i odrastanje za vrijeme dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, mladost i uspon te život u starosti. Gledatelji mogu usporediti flashback dijelove u filmu sa sadašnjosti i jasno vidjeti da se protagonist kroz sve te godine nije nimalo promijenio, nego je ostao tvrdoglav i ustrajan te zadržao sve svoje stavove i ideje.
Sergiu je veliki protivnik bilo kakvih instrumenata za snimanje poput kamere i gramofonskih ploča jer smatra da se njegove skladbe, kao i koncerti, ne mogu pohraniti kao videozapis. Prema njegovu mišljenju, snimke jednostavno nisu dovoljno dobre, emotivne i autentične kao nastupi uživo. Dakle, Sergiu teži savršenstvu, a ovakav stav ga često stavlja u neugodne situacije te ga ponekad čak košta i karijere. Vrlo je odlučan i svadljiv ako osjeti da netko radi kontra njegovih zamisli i ideala. Ovu osobinu također vidimo kad se odluči suprotstaviti svom strogom i autoritarnom ocu Demosteneu (Sean Bean) te izjavi da planira postati ozbiljan glazbenik. Premda otac Demosten ne podržava odluku svoga sina, Sergiu ne trati vrijeme, već krene pratiti svoje snove. Dakako, naići će na mnogo prepreka na putu. Jedna od barijera su i nacisti, koji su bili aktivni baš u periodu kad je putovao u Berlin. Međutim, ni burne tridesete i četrdesete nisu ga slomile.
Jedan jako važan motiv koji se proteže kroz film je žuta kravata. Ona simbolizira očevu ljubav… Ili odbijanje. Kravata je očev poklon koji mu je ubrzo uskraćen nakon što mu se Sergiu suprotstavi pa se tim činom automatski narušava i njihova bliskost. Iako, ne može se reći da su njih dvojica ikada imala zdrav i stabilan odnos. Čini mi se da ni sam Sergiu nije siguran je li ga otac uistinu volio ili ga se odrekao jer nije htio postati ministar i političar. Dakle, Sergiu je proveo većinu života ne znajući što otac misli o njemu. Tek poslije njegove smrti Sergiu će na to dobiti odgovor.
Jedna od važnih osoba u Sergiuovu životu je njegova sestra Sonia, koja se trudi održavati odnos s njime dok je udaljen od svoje obitelji. Sonia mu redovito piše i obavještava ga što se događa i u svemu ga podržava. Da nema nje, možda bi veza s obitelji pukla.
Iako je Sergiu bio uvelike sličan svome ocu jer su obojica bila nepopustljiva u svojim stavovima, Sergiu je ipak malo blaži te više cijeni i poštuje odluke svoga sina Mikija (Charlie Rowe). Moglo bi se zaključiti da je dirigent ipak naučio nešto na greškama svoga emotivno nepristupačnog oca. Ili je redatelj možda odnos između Sergiua i Mikija htio uljepšati?
Ironično je da Sergiu nikako nije htio da se njegovi koncerti snimaju, a na kraju je njegov sin Serge Ioan snimio cijeli film posvećen samo njemu i time ga učinio vječnim.
Otvori KEKS Pay
