Što je stariji, to je vitalniji i strastveniji kada govori o umjetnosti u kojoj je odrastao, u kojoj živi i aktivno radi već šest desetljeća. Glasoviti operni režiser Giancarlo del Monaco nedavno je proslavio osamdeseti rođendan, a u ljetu 2025. navršit će se 60 godina od njegova redateljskog debija u antičkom teatru u Sirakuzi, na Siciliji, gdje je dobio priliku postaviti operu "Samson i Dalila" u kojoj je pjevao njegov otac Mario del Monaco, jedan od najvećih i najslavnijih tenora 20. stoljeća.
Ta snaga i strast zračili su i na daljinu, preko telefona, iz Bologne, odakle mi je del Monaco odgovarao na pitanja. Njegov boravak u Italiji, gdje počinje novu seriju majstorskih tečajeva u velikim svjetskim kulturnim metropolama, bio je neposredan povod za razgovor o mnogo tema, od Puccinijeve godine, pa sve do teškoća koje muče operu danas i zašto bi gubitak te pet stoljeća stare umjetnosti bio katastrofalan za cijeli svijet. Naravno, razgovarali smo i o njegovim planovima u Hrvatskoj u kojoj je, uz Lanu Kos, našu sopranisticu velike međunarodne karijere, našao novi dom.
Što radite u Bologni?
Ovdje sam zato što Lana pjeva "Manon Lescaut". Ovo je Puccinijeva godina koja se obilježava posvuda u Italiji i u svijetu. Tim povodom je nastala i ova nova produkcija Puccinijeve "Manon Lescaut" u Bologni. Ona se vraća u Zagreb, a ja ću u Rim gdje držim majstorski tečaj.
Dosta vremena posvećujete pedagogiji održavajući takve majstorske tečajeve?
Radio sam ih već mnogo; u Njemačkoj u Kölnu, na festivalu u Verbieru, u Livornu, mnogo njih u Madridu...
Ali ovim u Rimu počinjete jedan čitav ciklus...
Da, nakon Rima idem u Madrid, onda se vraćam u Italiju u Bari i Palermo, a nakon toga slijede New York i Berlin.
Kako izgledaju majstorski tečajevi iz operne režije?
Oni nisu samo za operne redatelje, zapravo se mnogo više bavim pjevanjem i pjevačima jer imam veliko iskustvo i dobro poznajem pjevačku tehniku.
Zapravo vas nikad nisam pitao kako to da uz takvog oca niste postali pjevač?
Pet sam godina s ocem studirao pjevanje i on mi je rekao da bih mogao napraviti lijepu karijeru, da imam dobar i snažan glas dramskog tenora, izgled, inteligenciju, muzikalnost. Ali, ja sam mu rekao da želim naučiti sve što mogu o pjevanju ne zato da bih pjevao, nego da bih razumio pjevače. Mnogi operni režiseri nemaju pojma o pjevanju i što pjevači, dok pjevaju, mogu, a što ne mogu raditi sa svojim tijelom. Zato ja podučavam studente i pjevanju i glumi. U Rimu me čeka 28 studenata iz raznih zemalja, a tečaj će se moći pratiti i online.
Znači, većina polaznika bit će studenti pjevanja?
Mnogi smatraju da bi gornja dobna granica za polaznike majstorskih tečajeva trebala biti maksimalno 35 godina. Ja se s tim nimalo ne slažem. Franco Corelli je s 33 godine tek debitirao u operi. Moji su tečajevi otvoreni za sve. Jedna od najvećih tenorskih zvijezda u Italiji posljednjih je godina Angelo Villari koji je debitirao kad su mu bile 42 godine. Do tada je bio član zbora u Palermu. Ne dijelim pjevače na mlade i stare. Bitno je da imaju osobnost i glas. Pa makar imali i 50 godina. Ne bih imao ništa protiv da otkrijem nekog sjajnog pjevača te dobi.
Slažete li se da u operni zborovi puni sjajnih pjevača koji samo nikada nisu dobili priliku da se probiju na pozornicu kao solisti?
To je i moj otac uvijek govorio. Rekao bi mi: "Giancarlo, upamti da u gotovo svakom opernom zboru ima pjevača s potencijalom da budu jednako dobri kao i ja, ali mnogi od njih su u zboru zato što nemaju dovoljno dobre živce". A da biste solirali u operi doista vam trebaju jaki živci i zato se mnogi sjajni pjevači radije "skrivaju" u zborovima u kojima nesumnjivo ima puno talenata.
Ne znam jeste li čuli, ali HNK Split je ovu svoju sezonu otvorio "Čarobnom frulom" u kojoj su gotovo svi solisti bili zborski pjevači. Što mislite o tome?
Zašto ne!? Očekivati samo razvikana imena na pozornici za mene je snobizam koji je potpuno pogrešan i promašen. Moramo biti otvoreni za sve. Druga stvar koju ne razumijem je zašto u Hrvatskoj još nema dirigentica.
Ha, možda zato što mladi dirigenti općenito, bilo muškarci ili žene, u Hrvatskoj mnogo teže dolaze do prilika za nastup s orkestrima i u operama, nego drugdje u svijetu.
Meni se čini da je opera u Hrvatskoj generalno još u velikoj mjeri zatvorena u prošlosti i da bi je trebalo demokratizirati. Opere moraju biti otvorene za nove ljude i ideje i umjesto dovođenja pjevačkih zvijezda trebale bi se mnogo više posvetiti tome da ih same stvaraju. Jedno je dovesti zvijezdu izvana, a nešto sasvim drugo izgraditi i stvoriti pjevačku zvijezdu u Hrvatskoj. To je velika razlika. A kad se i pojavi jedna takva zvijezda, događa se nešto vrlo tipično za svijet opere: zavist i ljubomora koji sve zakompliciraju.
Zagreb je već dugi niz godina vaš dom. Mislite li da biste mogli biti više i bolje "iskorišteni" u Hrvatskoj?
Ne mogu to reći. Radio sam "Ernanija" u Splitu, sjećate se, bez ikakve scenografije, u skladu s mogućnostima kazališta. Predstava se u prvom redu oslanjala na glumačke i pjevačke mogućnosti solista. Radio sam i u Dubrovniku, napravio produkciju "Nabucca" za zagrebački HNK.
Vaš "Nabucco" uspješno je otvorio prvu opernu sezonu pod novim vodstvom zagrebačkog HNK. Koji će vam biti sljedeći projekt u toj kući?
Kada me je nova intendantica angažirala da radim "Nabucca", odmah mi je ponudila da u sezoni nakon toga radimo "Otella" i ja sam se odmah počeo i pripremati za taj projekt. Onda sam, nakon šest mjeseci rada, sreo maestra Morandija i započeo s njim razgovor o našoj sljedećoj produkciji, o "Otellu". On me je slušao, a onda mi rekao da je to sve lijepo, ali da sljedeće sezone na programu nije "Otello", nego "Rigoletto". Samo meni je to netko očito zaboravio reći (smijeh). Novi je plan da "Otello" otvori sezonu 2025. godine, tako mi je barem pisala Iva Hraste Sočo, ali nije da me baš puno zovu i sa mnom razgovaraju. Ali, zato naš zagrebački "Nabucco" od 22. do 30. ožujka gostuje u Teatru Verdi u Trstu s potpuno novom pjevačkom postavom i tome se jako veselim.
Stara boljka hrvatskih opera i kazališta: nedostatak ili nemogućnost dugoročnog planiranja. A što ćete raditi drugdje?
Imao sam dva dogovorena projekta koja su otkazana: u Moskvi i u Minsku. Razlog je, naravno, rat u Ukrajini. A to je strašno. Da se mene pita, ratovi nikada ne bi smjeli razlog otkazivanja kulture. Ona je jedini most koji ostaje između neprijatelja. Otkazivanjem kulture i kulturne suradnje otkazujemo posljednju mogućnost razumijevanja onih drugih. U Italiji je u početku rata u Ukrajini izbio skandal zato što je netko izvodio Čajkovskog. To je smiješno i tužno. Zbog toga je u ovom trenutku toliko više mržnje nego razumijevanja u svijetu. Nisam mogao otići ni na pjevačko natjecanju u Moskvu na koje sam bio pozvan. Svi ti moji angažmani su otkazani. Jako bih volio baš sada raditi i u Rusiji, i u Ukrajini. Ali sada nijedan redatelj i umjetnik sa zapada ne smije otići u Rusiju jer bi ovdje – oprostite mi na izrazu, ali biram baš tu riječ – bio sjeban. Stave vas na crnu listu i više nikamo ne možete raditi.
No budući da ne odlazite u Rusiju, ipak imate projekte i drugdje?
Da, u Torinu ću raditi operu "Andrea Chenier" u koprodukciji tri kazališta, dva talijanska i jednog španjolskog. Nakon toga ću ponovno raditi u madridskom teatru specijaliziranom za zarzuele, španjolske komične opere. Jako volim zarzuele, a ovaj ću put raditi operu "Pepita Jiménez" Isaaca Albéniza.
Kada u Španjolskoj radite zarzuele, morate li se uklopiti u tradicionalne okvire tog popularnog žanra?
Ne, naprotiv. Kada su me angažirali, rekli su mi da me uzimaju upravo zato što ne žele recikliranje tradicije, običaja i tipičnih produkcija koji zarzuelu tretiraju kao operetu, već upravo zato da bi gledali nešto novo, svježe i moderno. Nakon toga slijede još neki projekti u Italiji, Španjolskoj i Francuskoj, ali moji agenti bili bi jako ljuti na mene kada bih već sada o njima govorio (smijeh). Ali zato mogu reći da ću ovog ljeta raditi i "Turandot" na festivalu u Taormini koji će biti posvećen Pucciniju.
Što je za vas Puccini?
Film u operi. Dva puta sam radio "Manon Lescaut" s maestrom Chaillyjem, jednom u Leipzigu, drugi put u Münchenu i uvijek sam imao osjećaj da se nastanak filmske umjetnosti nije slučajno dogodio baš u vrijeme kada je živio i komponirao Puccini. Kada sam u New Yorku, u Metropolitanu, i postavljao Puccinijevu operu "La fanciulla del West" odmah mi je bilo jasno da na pozornici moram postaviti film, a ne operu. Svaka Puccinijeva opera u sebi ima filmsku strukturu i ja ih jako volim postavljati.
Kakvo je sada stanje opere u Italiji?
Jednu stvar morate znati: postoji razdoblje prije i poslije COVID-19. Prije smo uvijek imali puna kazališta, a sada smo na novom početku. Moramo ponovno pridobiti publiku i vratiti je u kazališta, jer ljudi su se u međuvremenu odviknuli odlazaka u opere i naviknuli na konzumiranje umjetnosti preko Interneta. Nastao je veliki problem i zadatak kazališnih menadžera i uprava. Drugi problem u Italiji, ali i ne samo u Italiji, jest taj da nam treba potpuna reforma opernih kuća. Produkcije su svake godine sve skuplje i skuplje i ako se tako nastavi sve više i više manjih kazališta morat će odustati i zatvoriti svoja vrata. Za pedesetak godina moglo bi se dogoditi da će postojati Metropolitan, Scala i još nekoliko velikih opernih kazališta, u Italiji možda još Rim, ali nijedna zemlja više neće moći imati četrnaest opernih kuća, kao što ih danas ima Italija. Tih nekoliko preostalih bit će poput velikih muzeja kao što je Louvre. U budućnosti si manji gradovi više neće moći priuštiti vlastita kazališta. Možda će se više kazališta morati udružiti i raditi kao jedna institucija.
Znači li to slabljenje i uništavanje baze te umjetnosti?
Kada mi je bilo 25 godina, svaka operna kuća u Italiji imala je vlastitu sezonu, od juga do sjevera, u svakoj regiji. Como, Palermo, Pizza, Bergamo... kamo god biste došli, našli biste opernu sezonu. Devedeset posto svih tih kazališta već je potpuno nestalo. To je veliki problem osobito za nove generacije mladih umjetnika. Prije su mladi imali priliku okušavati se u provinciji, stjecati iskustvo i onda otići u veća kazališta. Danas mladi idu ravno u Scalu i to je loše i pogrešno. Ravno iz škole dolaze na velike pozornice za koje jednostavno nisu spremni, ni vokalno, ni mentalno. Provincija je imala važnu ulogu za budućnost umjetnika, tamo su mladi mogli eksperimentirati, graditi repertoar, a danas je to većim dijelom zamrlo i nastavlja odumirati.
Isto vrijedi i za mlade redatelje, pa i dirigente, zar ne?
Zato danas više ne postoje veliki dirigenti. Mladići od dvadeset i nešto godina idu ravno u Scalu, a jednostavno u toj dobi jednostavno ne mogu imati dovoljno znanja ni o vokalnim tehnikama, ni o tempima u operi. Postići uravnoteženu produkciju danas je teže nego ikada. Sve se radi u velikoj brzini, svi na najbrži način traže velike senzacije. Kada bi pronašli petogodišnjeg dječaka koji je za to sposoban, dali bi mu da dirigira "Rigoletta". Okružuje nas atmosfera kakva više priliči cirkusu nego opernoj kući. Sve je to vrlo loše, jer iskustvo dirigenta od velike je pomoći pjevačima. Moj otac, Callas, Tebaldi... sve te velike umjetnike otkrili su dirigenti. Mog oca i Mariju Callas otkrio je Tullio Serafin dok su bili mladi i vodio ih je sa sobom u mala kazališta da nastupaju u malim produkcijama. Ravenna, Brescia... to su bila mjesta na kojima su moj otac i Maria Callas zajedno nastupali u "Moći sudbine", u "Aidi"... A ta provincija za operu danas više ne postoji. To je loše i za pjevače i za kazališta. Ali, takav je svijet danas. Sve mora biti brzo, pa se tako i glasovi brzo uništavaju, nitko ne pomaže mladim pjevačima, samo ih tjeraju što prije na pozornicu. Opera postoji već petsto godina i opera zahtijeva strpljenje. Zato je današnje vrijeme za operu jako opasno.
Kako na svojim majstorskim tečajevima pripremate pjevače za takvo vrijeme?
Nastojim im dati što više svog znanja, iskustva i ljubavi. Nastojim ih naučiti ne samo kako će nastupati na pozornici nego i kako će se ponašati na audicijama, kada izlaze sami na pozornicu pred dirigente, intendante, agente, menadžere i čekaju presudu, a između uspjeha i neuspjeha nema ničeg drugog. Na audiciji trebaju predstaviti svoju osobnost, muzikalnost, dikciju, snagu, inteligenciju... to su silno stresne situacije. Karijere sa sjajnim počecima danas znaju potpuno sagorjeti za sedam-osam godina, dok je pjevačka karijera mog oca, na primjer, trajala četrdeset godina. Izgradnja i njegovanje vokalne tehnike zahtijevaju vrijeme, pjevači su nekada tek u svojim četrdesetim godinama postizali punu zrelost i vrhunce svojih mogućnosti.
Vaša karijera je još duža...
Da, 1. srpnja 2025. bit će 60. godišnjica mog redateljskog debija u Sirakuzi.
Kako ćete je proslaviti?
Jedini i najbolji način proslavljanja za mene je raditi još više. Vi me poznajete i znate da sam još uvijek mlad i snažan (smijeh). Slaviti 60. godišnjicu za mene znači nastaviti i raditi dalje. Ne mogu stati, jer kad stanem, onda hrđam.
Je li uzbuđenje izlaska na pozornicu i rada na novoj produkciji za vas danas drukčije nego što je bilo prije 60 godina?
Ne, uzbuđenje je isto. Ali, razlika je u tome što su prije pola stoljeća moji učitelji bili veliki pjevači i veliki redatelji. Tada sam bio učenik starije generacije, a danas sam ja učitelj mladima. Ogledalo se promijenilo. Često više i ne očekujem da mlađi uopće znaju za mene, ali evo sada u Bologni mnogi su mi prilazili, govorili mi da im je drago što me vide na svojoj predstavi i postavljali mi pitanja. Sretan sam što me nova generacija smatra učiteljem...
...i što je vaše iskustvo još uvijek nekome potrebno...
Moje iskustvo također čine desetljeća rada na sebi. Moja "Traviata" danas će biti uvelike drukčija od one prije četrdeset godina. Danas sam puno smireniji, sigurniji u poznavanje repertoara, u materiju ulazim s mnogo više promišljanja i mnogo dublje nego dok sam bio mlad. Pokušavam umjetnicima dati i omogućite što više dubine u interpretaciji svake uloge. Nadam se da im mogu biti od pomoći. Ali, osim što im predajem vlastito iskustvo, ponekad i ja ponešto naučim od mladih umjetnika. Mnogi od njih u svijet opere ulaze potpuno čisti, bijeli kao snijeg, nevini i naivni, ne znajući što ih sve čeka i koliko zlih ljudi ima u ovom poslu. Njihov entuzijazam jači je od njihova straha, a ulaze u posao u kojem ih čekaju ne samo dobri, nego i loši agenti, loši i propali pjevači koji postanu menadžeri i direktori zarobljeni u svojoj zavisti i potrebi za sitnim osvetama i pakostima prema tim mladim ljudima. Većina mladih ljudi ne zna što ih sve čeka u operi i sve to malo po malo nauče na vlastitoj koži. Kazališta su fantastičan i predivan svijet koji bi bio još mnogo bolji i ljepši kada bismo u njemu imali manje biznismena. Previše se razmišlja kroz novac. Smrad novca je strašan i poguban u opernom biznisu.
Susrećete li i one drukčije mlade ljude, koji ne da nisu nevini i naivni, nego su proizvod upravo takvog svijeta?
Naravno. Ali ipak mnogo je više onih koji budu šokirani zbog načina na koji ih se tretira. Vidio sam to svojim očima, vidim to u očima mladih pjevača, asistenata... Mnogi se suoče s mobingom i različitim oblicima zlostavljanja, uključujući i seksualno. Hvala Bogu, to se ne događa posvuda, ali događa se.
Posljednjih je godina svijet opere potresalo nekoliko velikih skandala vezanih za neka velika i slavna imena za koja se otkrivalo da su sudjelovali u takvim zlostavljanjima. Dakle, prema vašem iskustvu, to nisu bila pretjerivanja i preuveličavanja?
U Italiji imamo izreku: gdje ima dima, ima i Indijanaca. Vjerujem da je u nekim slučajevima bilo senzacionalističkog preuveličavanja, ali isto tako znam da u našem poslu ima i jako loših ljudi. Zlostavljanja je bilo, a ima ga i danas.
Događa li vam se da pomislite kako više ne razumijete današnji svijet?
Mislim da ovaj svijet ide prema svom kraju. U vrijeme Verdija opera je bila pop-muzika. Pa čak i još prije sedamdesetak godina. Ljudi su na ulici pjevušili melodije Puccinija i Verdija. Danas je opera muzej. Mnogi se direktori opera po Europi hvale kako su u jednoj godini imali 100 tisuća gledatelja. Ja bih im na to rekao da to samo znači da imaju desetak tisuća gledatelja koji deset puta dođu u kazalište.
A zašto bi popularnost opere trebala biti mjerilo toga kakav je svijet?
Zato što nema boljeg, elegantnijeg, zanimljivijeg, složenijeg i genijalnijeg načina i mogućnosti da se ispriča neka priča od onih koje pruža taj veliki mehanizam koji zovemo operom. Orkestar, balet, scenografija, svjetlo, kostimi, pjevanje, ples, gluma, zbor, solisti... gdje to još postoji na jednom mjestu u službi jedne priče? Dan u kojem ćemo izgubiti operu i staviti je u muzej bit će dan kraja jedne kulture koja traje pet stoljeća, a samim time bit će to kraj jednog svijeta i civilizacije. Sjećam se svojih godina u Bečkoj operi. Odlazio bih svaki tjedan nekoliko puta i u Musikverein, gledao i slušao velike orkestre i dirigente. Karajan, Bernstein... kakvo je to čudo bilo gledati stotine ljudi kako surađuju da bi proizveli umjetnost. To nigdje drugdje ne postoji. I moram još nešto reći. Danas na čelu kazališta imamo previše ljudi koji na ta mjesta dolaze iz politike i u ime politike, a ne umjetnosti. Dok umjetnici dolaze iz genijalnosti umjetnosti. Da biste vodili operu morate imati iskustvo i genijalnost. Previše je opernih kuća koje neprestano vrte nekoliko najpopularnijih naslova, a postoje tisuće opera koje još treba otkriti i s njima upoznati nove naraštaje. To je često posljedica neznanja direktora i intendanata koji jednostavno ne znaju kakva se sve čuda mogu napraviti s operom i koliko je to važan i predivan dio naše kulture.
Odakle taj paradoks da se politika, koja toliko malo mari za kulturu i umjetnost, upravo na tom polju toliko voli nametati?
Pada mi na pamet prizor iz Wagnerova "Ringa" u kojem Wotan kaže Fasoltu: "Was du bist, bist du nur durch Verträge". To što jesi, samo si kroz ugovor, i ništa više od toga. Baš kao mnogi direktori opera koji su to samo zahvaljujući ugovorima koje im daje politika. Političari koji misle da je Monteverdi divan hotel u Arizonu donose najvažnije odluke. Pa i u kulturi, koja jedina može spasiti i promijeniti svijet. Pogledajte lica ljudi u bilo kojem auditoriju dok slušaju glazbu Bacha, Beethovena ili Čajkovskog. To su neki drugi, drudrukčijiji i bolji ljudi. Zato nam je kultura danas potrebnija više nego ikada prije.
