Što rade ljudi kada žive svoje svakodnevne, "male" živote? Peku kolače, jedu jabuke, čekaju bebe, odlaze od roditelja, ostavljaju žene, zaljubljuju se sasvim krivo, shvaćaju da su upali u zamku života,kolotečine koja guta sve pred sobom...
Sve to i mnogo toga više je "Adagio" Lade Kaštelan, duboko istinite priča o ženskim životima koji se, hoćeš - nećeš, vrte oko muškarca. Preklapaju se u toj priči životi dviju žena vezanih jednim muškarcem, koji je ostavljao prije njih, a sasvim sigurno će i poslije. Preklapaju se njihovi stanovi i svjetovi, na iskošenoj – komornoj – sceni u kojoj su glumci i publika stisnuti na samu pozornicu HNK Zagreb.
Sinoć smo vidjeli zagrebačku premijeru drame nastalu u suradnji s Društvenim domom iz Vukovara, gdje je i izvedena lani u studenom u režiji Marine Petković Liker i dramaturškoj obradi Sanje Ivić. U komornoj priči o ženskom svijetu glume Vlasta Ramljak, Olga Pakalović, Katija Zubčić, Mirela Videk i Zijad Gračić. Uigrani su tim, iako je Katja Zubčić na trenutke iritantno tiha. Prigušenost i izgubljenost u životu na sceni se ipak moraju jasno čuti i upravo u tome leži glumačko umijeće.
No, kao glavno pitanje nakon odgledanog "Adagia" nameće se pitanje postojanja noćne, komorne, alternativne (kako vam drago) scene tzv. velikog kazališta. Naime, u njegovu zgusnutom repertoaru, u koju se za svaki termin i svaki trenutak na velikoj sceni, doslovce bore Drama, Opera i Balet, izgleda i više nego nepotrebno "potrošiti" cijelo kazalište da se na njegovu scenu smjesti pet glumaca i pedesetak gledatelja.
