Rođen sam – na žalost – u buržoasko-kapitalističkoj obitelji odmah nakon rata. Moj otac nije bio proleter, bio je sudac županijskog suda u N..., i spadao u poštenu inteligenciju. Jest da je bio sudac u tim teškim vremenima, ali nije sudio u kaznenim predmetima, nego isključivo u građanskopravnim, međe i slično, i očito se nikada nikome nije zamjerio. Bio je dobar čovjek u svakom pogledu. Dolaskom narodne vlasti 1945. mog su oca smijenili, poslali u provinciju gdje je bio savjetnik neukim \"narodnim\" sucima. Bio je sretan zbog toga jer nije izgubio glavu. Neću govoriti o tome što smo mi kao njegova obitelj proživljavali. Bilo kako bilo, uspio je svojim vezama (a svi su ga cijenili kao vrsnog stručnjaka) vratiti se u glavni grad, postati sudac Općinskog suda bez ikakve mogućnosti daljeg napredovanja. Ja nisam bio on, a i otac mi je govorio da se moram uklopiti u sustav, da zaboravimo sve ono što smo bili kao obitelj i što smo mogli biti i da krenem svijetlim putem Partije. On nije u to vjerovao, ali mi je pokušavao osigurati budućnost. Pitanje je li to bilo moralno ili ne, ali sa stajališta preživljavanja bilo je nužno potrebno. Možda sam i ja mogao završiti kao \"narodni neprijatelj\" – tko će to znati. Stoga sam, vjerojatno i olako krenuo na radne akcije, gradio sam našu budućnost, kopao, tačkario, kramp mi je postalo oruđe draže od olovke i još sam pri tome uredno učio, studirao. Ali nije riječ o tome. Na radnim akcijama, koje su se u to doba održavale radi mobilizacije omladine u svrhu izgradnje socijalizma, glavni pretpostavljeni bio mi je čovjek niska rasta, neuredne žute kose, zbrčkanog lica, koji mi je bio susjed u gradu (a njegovi roditelji su se uselili u stan Židova koji su za NDH završili u Jasenovcu), a s kojim sam poslije i studirao, koji nije znao drukčije govoriti nego u partijskim frazama dubokoumno iznoseći neke nerazumljive izričaje. I taj je čovjek poslije postao \"šef Partije\" i neposredno utjecao na moj život.
Uzalud sam se ja trudio na radnim akcijama, tako u jednom trenutku dok sam kopao jarak negdje u nekom parku koji je omladina gradila, prišao mi je Žućo, tako smo ga zvali, u odijelu s rokovnikom u ruci (to je onda bio znak vlasti), upitao me što ja kao desetar brigade tu kopam, to nije moje zaduženje i cipelom zvanoj šimi špičastog vrha gurnuo mi zemlju u lice. \"Nikada ništa od tebe\", rekao je prezirno. I njegove se riječi ostvariše. Jer ja sam bio zauvijek obilježen usudom svoga oca. Ne mogu reći da se nisam trudio, da nisam postizavao zavidne rezultate, postao čak i udarnik, ušao u Partiju, ali meni nisu vjerovali, moje podrijetlo nije bilo podobno. To sam poslije, nakon rata, koje se pogrešno naziva Domovinski, vidio u Državnom arhivu kad sam čitao karakteristike koje su mi pisali ne samo Žućo već i moj prijatelji što su me uporito pratili kroz školovanje. Ali ja sam se i dalje držao onog što mi je otac govorio, nastojao sam se \"uklopiti\", prikazati se revnijim, onim što nisam bio. Međutim, Partiju se nije dalo zavarati. Moji su dometi bili slabi, nikada mi se nije dopustilo bilo kakvo napredovanje, premda su svi pokazatelji ukazivali na to da sam pošten, vrijedan i nadasve odan član društva. \"Ti moraš preživjeti – govorio je moj otac – ostavi ti sva uvjerenja, za ideale ginu samo budale.\" (a tako je glasila pjesma koja se u to vrijeme okretala po radiostanicama)
Činjenica je bila da mu nisam vjerovao, nisam u duši bio partijac, ali po svim vanjskim obilježjima ja sam to bio, imao sam više dana na radnim akcijama od Žuće, bio sam udarnik, uredan učenik i student, društvenopolitički aktivan, ali Partija je bila sumnjičava očekujući moju pogrešku, znajući da jabuka ne pada daleko od stabla. Bilo je, međutim, mojih kolega, prijatelja, dapače, koji su zbog svog proleterskog podrijetla brzo napredovali, jer njihovi su očevi bili \"podobni\", oni nisu na sebi nosili križ onoga što su učinili njihovi roditelji. A moj se Žućo za to vrijeme uspinjao ljestvicama vlasti. Fakultet zapravo nikada nije ni vidio jer je studentske dane provodio u Omladinskom komitetu, pa su mu partijski drugovi donosili potvrđene ocjene u indeksu, poslije je došao do Centralnog komiteta gdje se iskazivao govorima koje nitko nije mogao razumjeti. Ali kako se moja malenkost može uspoređivati s takvom veličinom koja je, na žalost, pokojna i kojoj sada državne delegacije nose vijence na Dušni dan.
Kad čovjek shvati da je obilježen i da nigdje ne može dalje, da ga uvijek označavaju grijesi njegovih predaka, onda se s time pomiri, unatoč tome što on vrlo dobro zna da je sposobniji od onih koji su napredovali, to je čak i uvriježeno mišljenje, ali teret prošlosti leži na njemu.
Došao je rat, prijavih se kao dragovoljac, premda me nisu na početku htjeli primiti, jer imam previše godina. I mislio sam da je sad došao trenutak kad će sposobni napredovati, kad ćemo oblikovati svoju državu tako da više neće biti onih podobnih i nepodobnih. Koje li zablude! Eto, pamtim, ležim ja u plitkom rovu tamo negdje kod Letovanića, očekujemo da ćemo se uskoro naći pod neprijateljskom paljbom kad, gle, dolazi delegacija Sabora na čelu sa Žućom. Žućo – razumije se u odori, s činovima, držeći u rukama, činilo mi se, onaj isti rokovnik uvezan u crnu kožu. Ugledam ga, dignem se iz blata, on me prepozna, priđe mi (ta bili smo zajedno od djetinjstva), potapša me po ramenu izgovori neke riječi koje nisam razabrao, ali bih se mogao kladiti da je rekao, ili se to vidjelo u njegovu pogledu: \"Nikad ništa od tebe.\"
Rat je prošao, vratismo se na svoja radna mjesta, Žućo je vrtoglavo napredovao što mu doista nije bilo teško, a ja sam stalno ostajao tamo gdje sam bio. I u napadu ambicije, u trenutku kada su Žućini osvojili vlast huljski se nadajući da će mi moja dotadašnja revnost pomoći u napredovanju, da će konačno nešto od mene biti, odlučih iskoristiti sve one godine provedene kako na radnim akcijama, tako i na drugim društveno-korisnim radovima, ne bih li se maknuo iz močvare u kojoj sam se nalazio. Bio je to proračunat potez, ali treba reći da ga nikada ne bih poduzeo da me na to nije nagovorila moja supruga. I tako ja, skanjujući se, nazvah druga Žuću, predstavih se tajnici i ona me – začudo spoji s njim. Ne, rekao je, on će me odmah sutra primiti, pa jesmo li mi stari prijatelji i još je izgovorio mnogo fraza koje sam ja prihvatio dobrohotno.
Činjenica, na dogovoreni dan, nađoh se pred njegovim uredom, a ja neću opisivati raskoš tog pokućstva, ulaštene vaze, ni to da su me poslužili kavom dok sam čekao na njega, a njemu se taj sastanak odužio, ali to ni u kom slučaju ne smeta. Konačno evo njega, malenog, žute prorijeđene kose u plavom odijelu s nemarno zavezanom crvenom kravatom, srdačno me pozdravi i uvede u svoje prostorije još bogatije namještene, što je odgovaralo njegovoj funkciji.
Da, počeo je, on se mene sjeća, pa je krenuo s nizom pohvala tako da sam neskromno rastao u svojim očima i tek nakon te tirade koja nije ništa značila jer su mu oči bile mrtve i umorne, upita me po što sam došao. I sjetih se tada Krležine pjesme o mladom pjesniku koji nosi svoje pjesme etabliranom piscu, pa nekako stisnuta grla počeh govoriti kako se, eto, ukazalo neko slobodno radno mjesto za koje sam ja kao izmišljen, a koje je osobito dobro plaćeno, pa očekujem da bi on rekao neku dobru riječ u ime starih vremena, da se prisjeti moje vjernosti Partiji i mog služenja njezinim svijetlim ciljevima. Stidio sam se kad sam to govorio, nije mi to bilo primjereno. Žućo me je promatrao hladnim pogledom, onda se digao, prišao mi, stavio ruku na moje rame i rekao:
\"Mislim, prijatelju, da si pogriješio. Doista cijenim sve što si činio, tvoje zasluge, uvijek si bio dobar i pošten drug, da kažem suputnik Partije, to je neporecivo, ali mi više nismo oni koji smo bili. Mi nismo Partija, pa ti sve ono na što se pozivaš više ništa ne vrijedi. Da je ostao onaj sistem koji je bio, moglo se o tome razgovarati, ali kad je njega nestalo, tvoje se zasluge ne računaju.\" Postidio me je.
Ne sjećam se kako sam se digao iz udobnog naslonjača, pamtim dok sam izlazio kako me je promatrao dubokim hladnim pogledom koji kao da je govorio: \"Nikada ništa od tebe\". I kao i uvijek Žućo je bio u pravu.
R
www.vecernji.hr/kratkaprica
