Dok sam pisala, do desnoga mi je uha segnuo razgovor s radija, radio inače ne slušam dok radim, ali je taj put baš bio upaljen jer sam očekivala vijesti, kako su javne osobe potrebne modnim dizajnerima i medijima, sve jedni drugima, kako bi se bolje prodavale njihove kreacije te kako tri najpopularnija kreatora nosi Severina. Na svome koncertu, na izlasku u restoran ili u kino, u šetnji s djetetom ili za po doma ili za fotosešn za glossy ili kakvu drugu tiskovinu ili teve.
Dok sam pisala pitajući se za što, jer prema financijskom izvješću izdavača moje knjige nitko ne kupuje, a ako i kupuje, oni ionako nemaju novca za isplatu honorara, a časopisi u kojima povremeno uspijevam štogod objaviti ionako se nigdje ne mogu kupiti, jer se izdavačima ne isplate tiskati i prodavati. Na književne večeri ionako još dolaze oni koji nemaju kamo drugamo, koji bi itekako imali kamo da imaju love i koji nisu ciljana publika nikome, jer sve su tržišne niše popunjene, čvrsto zazidane poput onih prozora koji su na kući ucrtani kao da su zazidani poslije zbog praktičnosti ili estetike, a nikamo ne smiju gledati niti što vidjeti.
I onda mi je sinulo, tek tako, da bih mogla zamoliti Severinu, ionako mi je omiljena pjevačica, već ko dijete lijepila sam njezine postere po sobi i išla na njezine koncerte i neprestano lajkam njezine postove na jutjubu, da kad idući put izlazi, ponese moju knjigu. Pa ništa je ne košta. Adrese sam se dokopala preko prijateljičina prijatelja. Bila je jedna od bivših. Već se skrasila na nekoj drugoj adresi. Znala sam da nemam sreće. Onda sam joj se javila preko fejsa fan-kluba i preko menadžerova fejsa. Ma nema veze, apepe ili ako prođe – prođe.
Severina je rekla da nema problema, zna što znači potpora mladim talentima, ali da bi ona htjela najprije knjigu ipak pročitati. Tako su mi odgovorili. Da je pošaljem. Na adresu kluba Severininih fanova.
Ma nemoj me zezati, Severina će čitati knjigu? Moju knjigu? Ma voljela bih da je, da je živ, pročita i Krleža ili bar još živ moj pubertetski ljubimac Arsen, da je živ i da je prevedena na engleski i Larsson recimo, ali prije svih onaj zeznuti kritičar koji mi diže tlak potpisujući tekstove izdavačkih piarova. No dobro, ipak Severina. Možda upali. Knjiga više ili manje, ništa me ne košta, zapravo jedan autorski primjerak. I pošaljem ja knjigu. S posvetom. Nešto zgodno. Lijepo sam se sjetila. I ništa. Prvi tjedan prođe. I drugi tjedan. I još jedan. Pa još jedan. Što ti je vrijeme, što su ti tjedni. Jedna knjiga više ili manje. Kad, javljaju exclusivi, expressi, in i ostali magazini: “Severina zaboravila knjigu i svuda je traži, jer je, kaže, odlična, pa bi je rado pročitala do kraja”. Objavila je na svom fejsu i post da joj oni koju su pročitali “njezinu” knjigu jave kakva je. “Hvala Ti, Severina”, odmah sam joj lajkala. Vidim: raste broj lajkova ko lud. Pa što ljudi stvarno to čitaju? Čitaju fejs, ne moju knjigu. Zove me izdavačev piar i pita tko mi je smislio takvu taktiku. Jako je, kaže, ljubomoran što se on nije sjetio nečega takvoga. Pomislila sam kako bi se on i toga radije sjetio za neke druge knjige. Pa i ja sam mislila da bi Severina radije čitala neke druge knjige. Takve. Uskoro me je ponovno nazvao, nikad me prije nije toliko zvao: «Jesi vidjela da ti je knjiga na top-listi najčitanijih?” Gazda je, govori mi, jako zadovoljan. I ništa drugo. Izdavač je otisnuo i drugo izdanje, ništa me, istina, ne pitavši, ali drugo izdanje je drugo izdanje. I napisao je da je bestseler rasprodan. Bestseler? Petsto primjeraka? Ako! Bitno su, javljaju mi, povećali i nakladu. Kane poslati i aneks ugovora. Navodno čak planiraju izaći i na kioske. Vjerojatno na čak 1000 ili 1500. A hoće li organizirati promociju? Za prvo izdanje nisu. No dobro. Onda me je urednik, koji me nije nikad vidio, nazvao da popijemo kavu, jer da bi me rado primio i glavni urednik. Moju bi knjigu, kaže, trebalo osobito dobro promovirati. Kako bih ja htjela? Sa Severinom? Možda bi ona rado bila moj mecena, zaštitno lice moje knjige, podržala kulturni projekt...? O čemu god hoću.
Prvo sam pomislila: “Što bi Severina stvarno voljela čitati?” Mogla bih joj napisati takvu knjigu. Koju bi zaista voljela pročitati.
Koji su joj omiljeni pisci? Za djecu, valjda. Što čita klincu? Pa slikovnice, valjda. Čita li uopće? Možda mu sama izmišlja priče?
Kad, eto ti vraga, ankete što čitati na ljetovanju spominju – moju knjigu. Ankete, Bože! Nije Severina ni glupa. Gledam intervju i ne mogu vjerovati svojim ušima: citira moju knjigu! Znači, pročitala je žena. Barem odlomak. A oni svi ostali što je uokolo nosaju kao neizostavni trendy modni accessoires? Nisu je pročitali, samo su je kupili, i džepno i tvrdoukoričeno izdanje, i hodali su neko vrijeme uokolo s njome, povremeno bi je negdje i nastavili da se vidi da čitaju. Da čitaju što i Severina.
Vidjela sam je u parku. Bez šminke. Žena bolje izgleda nenašminkana nego s mejkapom. Stvarno. Pomislih kako bih joj mogla ostaviti knjigu na klupi gdje sjedi dok gleda svog sina kako se igra u pješčaniku. Ako ju je izgubila... Ako je stvarno želi pročitati do kraja...
Nije to, uostalom, uopće loša knjiga. Možda ju je stvarno izgubila. Krenem izmisliti neku pametnu posvetu. Ni jedna mi nije bila dobra. Možda... Ne! Ostavih knjigu praznu. Samo jednoj stranici malo zafrknem uho kao da je njezin čitatelj označio gdje je stao ili nešto. Onda, ipak, dodam pisamce:
“Draga Seve...”
Nevjerojatno, i Severina čita knjige! Pa, draga gospođo Brkan, da je ovu priču napisao neki muškarac napali bi ga zbog seksizma, ali vi - žena?! Nije korektno i kolegijalno, u najmanju ruku. Zamislite ljudi: može se biti i lijep i i seksi i pametan. Dokaz - Kiklop u ruci Nives Drpić Zeljković - upravo danas. I zamislite još nešto Božice, i Milana Vlaović je napisala knjigu. Pa kud to ide ovaj svijet...