SUBOTA 16. 2.
Nema
asimilacije, ima disimilacije
Govoreći danas u jednom intervjuu o američkim izborima, dr. Ivo Banac,
na poticaj novinara, o izgledima nekog Srbina na predsjedničkim
izborima u Hrvatskoj kaže da ti izgledi “mogu biti realni
samo ako se takvi kandidati percipiraju kao politički
Hrvati”. Kada je 2002. Vesna Pusić predviđala da će za
desetak godina, dokad manjine kao prijelazno rješenje
trebaju imati dvostruko pravo glasa, svi građani u Hrvatskoj
“biti politički Hrvati”, negativnih reakcija na to
proroštvo nije bilo. Ali kad je lani Mato Arlović,
zauzimajući se za to da se ukine 12. izborna jedinica za manjine,
uporabio istu tezu o svim građanima kao političkim Hrvatim, Milorad
Pupovac i Furio Radin žestoko su mu uzvratili, a Pupovac ga je optužio
da “poziva na političku asimilaciju”.
Što će reći da je Pupovac za obratan politički proces,
dakle, za političku disimilaciju ili raspadanje. Ako, dakle, srpski
političari iz Sanaderove koalicije “disimiliraju” i
Oluju i Domovinski rat, u kojem su neki bili na neprijateljskoj strani,
što bi drugo bio napad mladih Srba na Dom učenika u Vukovaru
nego njihova politika – u praksi!?
NEDJELJA 17. 2.
Srbija
i Kosovo: voće i kolač
Proglašena neovisnost Kosova. Čovjek mora razumjeti
neopisivo veselje kosovskih Albanaca, jer im je život sa Srbima bio
pakao, premda je pakleno bilo i Srbima s Albancima. Ali se mora
razumjeti i ogorčenje Srba, jer su im religijski i povijesni korijeni
duboko u Kosovu, gdje se 1389. godine zbila i najslavnija srpska bitka
– bitka protiv Turaka. Što pokazuje nesloga u EU
oko priznanja Kosova? Prvo, pokazuje kako je Amerika u stanju Europi i
diktirati i razjediniti je. I drugo, koliko su nerealni hrvatski
političari kad nam idealiziraju EU, u kojoj u bar deset država ima
dramatičnih etničko-teritorijalnih prijepora koje nimalo ne ublažava
članstvo u EU. Ali bar su bili relani kad nisu žurili s priznanjem
Kosova premda su davali do znanja da ga drže neupitnom novom europskom
državnom činjenicom, što i jest neporecivo. Ali kraj te
silne ozbiljnosti s kojom je cijeli politički svijet usredotočen na
Kosovo i Srbiju, ima i duhovitih dosjetki, pa vam jednu i prenosim.
Pitanje iz dosjetke glasi: što znači kad Srbija ne priznaje
Kosovo? Znači da banana-država ne prizna baklava-državu!
PONEDJELJAK 18.2.
Dio
desnice uživa u porazu!
Napao me neki Hrvatina junački potpisan M. M. na portalu Hrvatskog
kulturnog vijeća zbog moje prošlotjedne kolumne o skupu na
Trgu maršala Tita u Zagrebu. Na takve niskotiražne napade ne
uzvraćam – bilo bi nekorektno, jer, kad se sve zbroji,
Večernjak čita gotovo milijun ljudi. Ali sad imam poseban razlog
– Hrvatinu M. M. razljutilo je što sam Zdravka
Tomca nazvao “starim komunistom i mladim
domoljubom”, pa hvali silno posjećenu promociju Tomčeve
knjige “Tuđmanizam i mesićizam”. Upravo me ta
posjećenost fascinira kao svojevrstan sindrom! Kad su mu svuda propale
šanse, već ostarjeli, politički beskorisni Tomac
našao je priliku da u dijelu državotvornog i katoličkog
miljea svoje političke neuspjehe pretvori u obraćeničke trijumfe!
Propao je skupa s komunizmom kao autor “crvene
niti” stegnute oko Stepinčeva vrata, u demokraciji je propao
kao kandidat za predsjednika države, propao je u SDP-u, propao je u
Hrvatskom zvonu... Ali ga spomenuti milje obožava iz svoje sklonosti
porazu u kojem se domoljubno jauče i nariče! Dio desnice u Hrvatskoj
nema uspjeha jer sam uživa u svome padu!
UTORAK 19.2.
Je
li propala (Koschnikova) Balkanija?
Da nisu (bili) bezrazložni strahovi od stvaranja balkanskog saveza,
nedvosmisleno je u intervjuu Prvom programu Njemačke televizije u
povodu neovisnosti Kosova potvrdio Hans Koschnik, bivši
EU-upravitelj Mostara, koji je ostao upamćen po izrazitoj
diskriminaciji Hrvata. Napominjući kako je
“rješenje za Balkan mnogo šire od
pitanja odnosa Srbije i Kosova ili Srbije i Crne Gore”, zasad
ožalošćeni Koschnik zaključuje: “Nadao sam se da
ćemo za cijelo područje Balkana naći neko europsko rješenje
kako bismo nakon toga pristupili podjeli na republike. No, to je sve
prošlo. Lanjski snijeg, proliveno mlijeko. Sad ostaje samo
da se nađe jedan put za Kosovo, jedno rješenje: srpsko
(rješenje) ne ide, a kosovsko-albansko pričinjavat će velike
poteškoće. Odlučeno je da se ide putem kosovsko-albanske
strane. Sad se to mora izdržati. Ali se mora stalno postavljati pitanje
nije li time otvorena Pandorina kutija.” Tko zna je li ili
nije s Kosovom otvorena Pandorina kutija, ali je posve sigurno da je i
za Hrvatsku bilo predviđeno gušenje u balkanskoj kutiji.
Koliko su u tome sudjelovale i poslijetuđmanovske vlasti u Hrvatskoj?
SRIJEDA 20.2.
Krleža
nije smislio Goli otok, ali...
Već drugi tjedan odjekuje tvrdnja u jednom tjedniku da je Krleža autor
zamisli o Golom otoku. To kaže negdašnji Rankovićev
pomoćnik, ali kako laže opisujući Goli otok kao gotovo idilično
preodgajalište, zacijelo laže i o Krleži. No ne lažu
činjenice: Krleža je bio apologet socijalizma i Tita, pa, dakle, i
političke represije. Nihilist koji je crnim premazima prelazio preko
cijele povijesti čovječanstva imao je i te kakva razumijevanja za
sićušni isječak te povijesti u kojem je on slavljen kao
nepovrediva i nedodirljiva književna veličina koju je čuvala najstroža
komunistička straža. Nema toga bola i patnje bližnjih koji su jači od
ateističkih taština što su stavile znak
jednakosti između sebe i ideologije, sebe i države, sebe i diktatora.
Ako je, dakle, vjerojatno laž da je Goli otok Krležina zamisao, istina
je da su pretpostavka i za Krležinu književnu diktaturu bili i taj i
drugi politički zatvori.
ČETVRTAK 21.2.
Što
su izgubili mladi naraštaji
U HV-u nema više ročnika, i posljednji su otišli
kući. Hrvatski politički EUnusi pristali su na još jedno
škopljenje Hrvatske. Nema više obveznog služenja
vojske. I domovina i budući naraštaji
20-godišnjaka bit će na gubitku. Mladići će biti zakinuti za
jedan osjećaj dužnosti prema domovini, za test muškosti, za
čeličenje u ranim ustajanjima, uzbunama, marševima,
vježbama, hladnoćama, vrućinama i podnošenju drugih
vojničkih tereta, za priliku da sklope nezaboravna prijateljstva, za
zafrkanciju kakve nigdje drugdje nema, za iskustvo privremene prisile
kao dragocjeno iskustvo pokornosti koja nam je u određenoj mjeri svuda
u životu potrebna, za kušnju svoga “ja”
kad se ono poništava u potpunoj uniformnosti, za disciplinu
i neku vrstu samoopstojnosti koja nas također prati kroz cio život, na
kraju, za jednu “ratničku” crtu privlačnosti koju
muškarci imaju kod žena. Politička je ironija htjela da
posljednje vojne obveznike isprati ministar Vukelić koji je sramno
izbjegao mobilizaciju kad je u Hrvatskoj plamtio rat! Sve čestitke!
PETAK 22.2.
Panika
mijenja Ustav
Već desetak godina političke elite pričaju bajke o Europi, o ulasku
Hrvatske u EU kao najvažnijem strateškom cilju, i uvijek na
način kao da je to interes a i želja svih hrvatskih građana. I onda su
se, kad se, bar po njihovim očekivanjima, ulazak u EU približio, tih
građana političari panično uplašili, toliko da hoće
mijenjati Ustav! Pa bi, kako se vidi po sadašnjem javnom
šeksanju s najvišim zakonom, ustavnu odredbu po
kojoj su za pristupanje Hrvatske državnim savezima na referendumu
potrebni glasovi većine svih birača promijenili tako da bi za EU bila
dovoljna većina izašlih na referendum. Koga su se to
uplašili? Nikoga drugoga doli onih koje su svojom politikom
doveli na rub siromaštva i u siromaštvo samo.
Doista, kad se zbroje motivacije koje za ulazak u EU ima tristo tisuća
nezaposlenih, pola milijuna umirovljenika čije su mirovine jedva
dovoljne za režije i grah, stotine tisuća zaposlenih koji plaću ili ne
primaju ili im je nepodnošljivo mala, zatim podosta građana
koji EU doživljavaju kao negdašnju Jugoslaviju –
ima razloga za veliku zabrinutost. Kad “ne valja”
narod – mijenjaj Ustav!
TJEDNA INVENTURA
