Čovjek stvarno zna napisati priču! To je osnovni i brzopotezni zaključak kada u ruke uzmete omalenu zbirku priča Damira Karakaša “Pukovnik Beethoven” (urednik Robert Perišić). A kada ste s tim istim čovjekom dijelili redakcijske dane, onda kroz redove njegovih priča “hvatate” (i nalazite) sliku i kreativni nerv čovjeka koji je i dio vašeg života. Ova zbirka sadrži tek pet priča i čini svojevrsnu cjelinu s prethodnim zbirkama “Kino Lika” i “Eskimi”. I ovdje Karakaš barata svojim dobro znanim motivima. Tako je “Kuća” zapravo priča o pukovniku Beethovenu, liku koji je dao ime cijeloj zbirci, priča iz Domovinskog rata, “Križevi” su pak priča o uličnom sviraču harmonike u Parizu, a “Ja sam” govori o dolasku neprilagođenog gastarbajtera u stari kraj.
Svaka od priča posebna je po svojoj atmosferi koju autor postiže izuzetno ogoljenim stilom. Kod njega nema ni zareza, a kamoli riječi viška, a upravo ta jezgrovitost osnovni je okidač mašte svakog čitatelja. Tako priča o pukovniku koji je u civilnom životu možda bio dirigent, a možda baletan da bi u ratu postao najpouzdaniji ubojica u glavi čitatelja doslovno “vrti” film i ne bi se trebalo čuditi ako opet netko od redatelja posegne za Karakašem kao pouzdanim filmskim predloškom. No unatoč autorskoj vještini i stilu ono po čemu se dugo pamte ove priče njihovi su začudni obrati. Ne bi bilo fer ovdje ih otkriti pa je dovoljno reći da su oni žanrovski sasvim različiti, od toga da ratna priča završi u mistici, gotovo pa ZF-u, da je ona o neostvarenom životu u tuđini zapravo priča o bratoubojstvu iz nemoći, dok obrat u “Cipelama” poništava tanku granica između mašte i stvarnosti, života i smrti.
