Svakoga utorka navečer Joško Martinović plovi na oblacima. Ukaže se na njima
dok najavljuje priloge svoga "Globalnog sijela" ili dok s gostima
priča u nebeskom studiju. Kako je mnogima, prije svega vjernicima, nebo simbol
onog
drugog ugodnijeg života u koji se, vjeruju oni, jednom neupitno ulazi, onda
bi Joškovu emisiju zbog načina kako je vodi, što u njoj nudi i kakve vibracije
pritom
širi mirne duše mogli nazvati malom rajskom emisijom u kojoj su, naravno (a
kako bi drugačije tamo gore i moglo biti?!), svi jednaki. I u taj se rajski
kutak
HTV-a ovoga tjedna zavirivalo po 200. put. No, Martinović od te činjenice nije
pravio paradu. Skroman kakav je, to je samo spomenuo. Onako u prolazu, tek
toliko da se zabilježi. Mogli bi čak reći, stvaranje boljeg svijeta još uvijek
nije
gotovo, pa on, umjesto izležavanja, slavlja i uživanja, i dalje ima pune ruke
posla.
EKRAN: Znači li to da vas velike brojke ne fasciniraju?
MARTINOVIĆ: Ne. Naprosto, neke druge redakcije opremljenije su za slavlja nego
mi. Ako se netko bavi spektaklima logično je da ih on i organizira. Budući
da se mi najčešće bavimo malim svijetom, ljudima koje sistem ne mazi u životu
mislim,
da bi sad neko razbacivanje tortama i šampanjcima bilo kontraproduktivno. Obične
ljude to bi možda i potjeralo od ekrana. Rekli bi: "A evo sad i ovi rade
neke fešte oko sebe!"
EKRAN: Mazi li čelništvo kuće vas i vašu ekipu?
MARTINOVIĆ: Mene tretiraju jako dobro. Imam neki specijalni ugovor. Nije on toliko
raskošan koliko ljudi misle, ali ja sam s njim sretan. S obzirom na to koliko
radi dobar dio moje ekipe, plaćen je nešto niže nego kolege u drugim programima
i drugim emisiijama. Za njih ne mogu reći da su maženi. No s druge strane, imamo
slobodu raditi što nas volja i Uprava nas potiče u toj našoj kreativnosti i ludosti.
EKRAN: Ovih dana u javnost su izašli iznosi koje dobivaju desetorica HTV-ovih
vlasnika specijalnih ugovora. Smeta li vas to?
MARTINOVIĆ: Ne. Ali mi smo potpisali neku klauzulu prema kojoj bi taj podatak
trebao ostati tajna. Moj ugovor nije najviši, ima puno viših, a ljudi s takvim
jačim ugovorima Upravi su važniji i vredniji. Svi smo na tržištu pa je takva
različitost normalna. Generalno, ti ugovori nisu previsoki s obzirom na dobar
uspjeh koji naš program postiže.
EKRAN: No neki od tih vaših kolega imaju i duplo veći iznos od vas.
Čak veću plaću od vas ima i Branimir Bilić koji je ove godine odradio samo
dva-tri intervjua
u "Dnevniku plus".
MARTINOVIĆ: Život nije torta sa šlagom. Svi ti ljudi koji šljakaju i imaju svoje
projekte zbog toga se dobro namuče i naživciraju jer je to odgovoran posao. Jedna
krivo odvagnuta riječ nekoga može stajati glave. Jedna malo manje odvagnuta reportaža
može napraviti gužvu u Parlamentu, u Upravi kuće... Nije to uvijek lako raditi,
pogotovo onima koji prate politička zbivanja i ozbiljnije društvene poremećaje.
Zbog toga su izloženi prijetnjama i pritiscima pa im je teže raditi. Stoga je
logično da za to budu više plaćeni nego ja koji se zafrkavam. Ne zavidim nikome.
Nezadovoljan nisam, jer sam među 10 do 15 najbolje plaćenih ljudi na HTV-u, a
to je super pozicija. I što bih se ja sad imao žaliti?!
EKRAN: Jednom ste mi rekli kako se ponekad dogodi da u vašim emisijama
ima malo psihopatologije, ali da jamčite da je to puno manje nego što te
iste psihopatologije
ima u Saboru. Možemo li onda očekivati da ćete barem jedno "Sijelo" posvetiti
čudacima iz Sabora?
MARTINOVIĆ: Hm..., ima tamo nekih ljudi koji bi mogli zgodno ući u našu emisiju,
ali nije riječ o samim zastupnicima. Tiče se to nekih zbivanja oko Sabora. No
kolega Bago i cijela informativna ekipa toliko dobro rade da političarima nije
potrebno davati još neke emisije. Imaju oni dovoljno publiciteta.
EKRAN: Kako u vašoj emisiji zna biti i popriličnih čudaka, štite li vas oni od
toga da vam se političari sami nude kao gosti, jer se nekako ne bi rado našli
u istom društvu s nekakvim pacijentima?
MARTINOVIĆ: Pa da. Kroz razne sam prijašnje emisije jako dugo bio u političkom
programu. Od 91. kod nas se događala jedna nenormalna stvar političari su postali
glavne zvijezde. Dogodio se paradoks, ljudi su na ulici prestali prepoznavati
glumce, jer se u kazalište išlo malo ili nikako, filmovi se nisu snimali, estradne
emisije bile su rijetke... Prepoznavali su samo političare koji su svaki dan
bili na raznim sjednicama Sabora, kriznim stožerima i bili su daleko najproslavljeniji
ljudi. Njima se te slave, koju su dostigli devedesetih, jako teško odreći. Zato
i danas, više nego što to zaslužuju, žele zadržati jaču pažnju medija na svojim
likovima, djelima i tijelima. No dogodila nam se konkurencija, snimanje serija
i sapunica pa je logično da političari u jednom takvom šarenilu lagano gube značaj.
EKRAN: Snimate djecu koja drže misu, čitaju unatrag, znaju Kuran napamet... Oni
u tome što rade, vjerojatno, ne vide nešto posebno. Ispada li da vas to njihovi
roditelji zovu kako bi kroz djecu oni zapravo malo izreklamirali i sebe.
MARTINOVIĆ: Zasad u tom pogledu nismo kod roditelja primijetili neku žestoku
psihopatologiju. Kod nas je sve to veselo i bezazleno, ali odete li, primjerice,
na utakmice pionirskih nogometnih momčadi roditelji se tamo znaju potući kišobranima,
psovati... Često netko od tih staraca završi i u traumi.
EKRAN: Ima kod vas i vidovnjaka, onih koji su otkrili čarobne ljekovite vode...
Da vam nešto u životu zapne biste li se obratili istim tim ljudima o kojima
radite priloge?
MARTINOVIĆ: Ne, još uvijek se više uzdam u službenu medicinu, iako je alternativa
zgodna kao njezina nadopuna. Dosad nisam upoznao nekoga tko bi me tako silno
impresionirao da bih mu se obratio i prepustio brigu o svome zdravlju. To ne!
EKRAN: Je li vas itko od vaših gostiju ikada preveslao, tako što se pravio
lud, a zapravo je normalan i obratno?
MARTINOVIĆ: E sad, to je opet pitanje razlike između normalnog i patološkog.
Na Papui Novoj Gvineji normalno je hodati gol, ovdje to nije tako. Mogu u našoj
emisiji biti ljudi koji su malo neobičniji, ali da me netko preveslao... nije.
Zapravo, ne znam kako bi se nas baš dalo preveslati.
EKRAN: Opsjedaju li vas vaši junaci i nakon što prikažete emisije o njima?
MARTINOVIĆ: Zna se dogoditi da nas netko od njih nazove opet nakon nekoliko
godina s ponudom da ponovno dođemo s kamerama, ali to nije često. Više zovu
gledatelji
tražeći brojeve telefona onih koji, recimo, iscjeljuju.
EKRAN: Dogodi li se da gledatelj tako ode nekome koga je vidio u vašoj emisiji,
ali vas onda kasnije nazove i kaže kako se razočarao jer je čovjek kojeg ste
prikazali varalica, gramzljivac...?
MARTINOVIĆ: Dogodilo se to da su ljudi zvali zbog novca. Jer svi alternativci
obično kažu da ljudima pomažu za kutiju keksa ili iznos koji posjetitelj sam
da ili čak za ništa. Međutim, naknadno se ispostavi da oni ipak imaju neke,
i to prilično velike tarife. Recimo, jedan je travar za malu bočicu nekog pripravka
tražio 500 eura. Gledatelj nam se požalio i mi onda svim gledateljima koji
su
nas nakon toga zvali pitajući za toga travara ili nismo dali njegovu adresu
ili smo je dali uz upozorenje da skupo naplaćuje pa je možda bolje da za te
novce
odu tjedan dana u toplice. Isto tako znaju nam ljudi javljati da im je netko
ili nešto što su vidjeli kod nas jako pomoglo.
EKRAN: Iako ste u terminu utorkom u 20 sati starosjedilac, dobili
ste žestoku konkurenciju: Pervana, Knjaza i "Našu malu kliniku".
Knjaz kaže da se svake nedjelje na misi moli za bolji termin. Molite li se
i vi?
MARTINOVIĆ: Ja ne, ali mi laska kada se faca poput Knjaza moli za bolji termin
jer to znači da nekoga vraga vrijedim. Imate vi iste večeri i Ligu prvaka i "Dvornikove".
Sve se nekako koncentriralo na taj šašavi utorak. Zanimljivo je što mi imamo
svoju relativno stalnu publiku, dok su Pervan i Knjaz skinuli malo gledanosti "Klinici".
Usto, nove metode istraživanja gledanosti imaju mogućnost pratiti iz minute u
minutu koliko ljudi napušta gledanje određene emisije, i u biti sve ove druge
emisije imaju više oscilacija. U jednom trenutku gleda ih 27 posto ljudi, a onda
malo kasnije samo 12. Kod mene su te oscilacije samo jedan posto gore-dolje.
Znači, za vrijeme "Sijela" bježi mi jako malo gledatelja.
EKRAN: Nedavno, kada je "Latinica" o Tuđmanovoj ostavštini podigla
veliku prašinu, vi ste bili predsjednik povjerenstva koje je trebalo ocijeniti
je li u toj emisiji bilo profesionalnih propusta ili nije. Isto tako znamo da
ste upravo vi prije 13 godina "Latinici" dali ime postavši joj tako
na neki način kum, pa je li vam tijekom suđenja svome kumčetu bilo teško pri
duši?
MARTINOVIĆ: Bilo je dosta nezgodno. No nakon svega mislim da je sve na kraju
prošlo iznimno dobro. Kako mi je Denis rekao on mi u svemu tome nije imao što
za zamjeriti. Isto je i s Upravom kuće. Izgleda da sam svoj posao odradio relativno
dobro i pošteno. Iako sam svoju ulogu u cijelom tog slučaju prihvatio teška
srca znajući da ona sa sobom donosi živciranje, učinio sam to i zato što sam
znao
da nema puno ljudi koji istodobno mogu donijeti dobru odluku koja će garantirati
dobru budućnost i "Latinici" i kući. Rekao sam sam sebi: "Prihvatit
ću to jer da je na mome mjestu možda netko drugi, tko zna kako bi to na kraju
ispalo". Išao sam logikom da ću ja tu napraviti najmanje štete.
EKRAN: Kada bi se recimo vama dogodilo da se zbog neke emisije na noge dignu
političari i dio javnosti, koliko bi vam značilo da iza vas stanu kolege iz
kuće pokazujući time da vas u tom kriznom trenutku podržavaju? Ili na HTV-u
više vrijedi
ono da su mnogi sretni što se nekome nešto loše dogodilo pa onda čak i otvoreno
likuju?
MARTINOVIĆ: Vrijedi oboje. Meni bi tada bilo stalo do kolegijalne potpore,
ali isto tako znam da bi bilo i onih koji bi se veselili mojoj muci. E sad,
u ovom
slučaju s Denisom, jesam li ja svome kumčetu napravio medvjeđu uslugu ili sam
nekome u toj emisiji spasio glavu, to ostavljam slobodi čitatelja i gledatelja
da sami prosude. Ja mislim da je istina ovo drugo, da sam sačuvao dobru emisiju
i ljude u njoj.
EKRAN: HTV sve češće napadaju da se odriče svoje javne uloge, a da sve više
ide u komercijalizam. Po vama, čega kronično nedostaje u programu, a što se
u njemu
prelijeva i preko ruba?
MARTINOVIĆ: Program HTV-a je odličan! Nedavno je opet došla potvrda da smo
najgledanija javna televizija u Europi. Kod nas su dobro praćeni ne samo komercijalni,
već
i oni javni sadržaji. Primjerice, "Život uživo" koji često pomaže
sirotinji i pokreće lokalne samouprave da se promjene nabolje, ima bolju gledanost
od nekih
licencnih komercijalnih kvizova. Držim da je naša prednost u odnosu na konkurenciju
što tog javnog sadržaja baš dovoljno i imamo. Uostalom, dobro kreiranje programa
nije toliko posljedica poznavanja medijskog profesionalizma i televizije kao
medija već poznavanja zahtjeva i navika publike. E to HTV ima!
EKRAN: Jedan ste od rijetkih urednika emisija koji još uvijek tu i tamo ode
na teren i napravi reportažu. To činite kako vlastitoj taštini ne bi dopustili
da
se previše uznese ili je to još uvijek gušt?
MARTINOVIĆ. To je najljepši posao na svijetu! Kad odem na teren preporodim
se. To mi je neka vrsta relaksacije. Na kraju krajeva to mi pomaže da ostanem
na
zemlji. Naravno, ako radite reportaže o slavnima i poznatima onda možda i vi
postanete slavni i poznati. Kada je netko s običnim luzerima onda je i sam
obični luzer. A tako se ja osjećam.
EKRAN: Može li se iz onih oblaka na kojima plovite u svojoj emisiji zaključiti
da ste vi zaigrani zanesenjak koji mislima često ode u visine?
MARTINOVIĆ: Ti su oblaci plod jednog dugog osmišljavanja. Dobili smo nalog
da radimo u virtualnoj scenografiji, a ta njezina plava boja pozadine često
zna
probijati na ekranu pa smo odlučili taj nedostatak pretvoriti u prednost. No
i u nekim drugim emisijama postoje oblaci, ali oni u njima stoje, a moji se
kreću. Tako i malo dijete, koje još uvijek ništa ne razumije, može s pažnjom
gledati
moju emisiju jer se, i dok netko u studiju sjedi i priča, u njoj nešto miče.
