Hoće li Hrvatska izgubiti priliku za ulazak u Europsku uniju zbog uličnih prosvjeda, kako se jada premijerka Jadranka Kosor? Pa skupovi na Jelcu ili Rivi blijeda su sjena prosvjedničkih masa koje se svako malo valjaju pariškim bulevarima, a nasilje u Basaričekovoj i Radićevoj tek je slabašan odraz onoga u Ateni ili u studentskim nemirima u Londonu!
Hrvatska bi, međutim, izvan EU mogla ostati nastave li premijerka i njezin glasnogovornik Mladen Pavić, koji oporbu optužuje da plaća nasilnike, vrijeđati inteligenciju hrvatske javnosti. Dok zemlja nastavlja tonuti, Vladu, koju sada i poslodavci optužuju da samo priča, a ništa ne radi, ne podupire ni desetina biračkoga tijela. I sva je prilika da će birači jedva dočekati prvu prigodu da joj se za sav nemar osvete. A ta će prigoda biti, ne shvati li premijerka da je krajnji čas za izvanredne izbore, referendum o Pristupnome ugovoru s EU.
Protivnici članstva u međuvremenu su se dobro organizirali, pa preko društvenih mreža te komentara na internetskim portalima i forumima javnost već naveliko zasipaju svojim promidžbenim porukama. Iz do sada jedinstvenoga proeuropskoga bloka parlamentarnih stranaka prva je, HSP, upravo istupila. A protekloga su se vikenda protueuropskim izjavama Vladi suprotstavili i govornici na prosvjednim skupovima dok su se u publici isticale zastave sa sloganom “Ne u EU”.
Stoje li iza tih “euroskeptika” banke, kojima odgovara da Hrvatska ne uđe u EU kako bi od Hrvata na kredit za prosječan stan i dalje izvlačile 45.000 eura više nego od Slovenaca? Ili oni koji bi željeli nastaviti loviti u mutnome? Ili oni kojima odgovara da Hrvatska ostane sama, siromašna i opljačkana, pa da je, kada za desetak godina Srbija postane članicom, kroz Bruxelles stisnu s jedne strane Ljubljana, a s druge Beograd? Odlučimo li ne ući u Uniju, i Amerika će nam okrenuti leđa: Washington zanimamo samo kao pozitivan uzor za susjede i područni vođa, a ne kao autarkični otok u europskome moru.
Poruke “euroskeptika” mirišu na jeftin populizam. Ali mogle bi to biti i jedine poruke koje će Hrvati čuti prije referenduma. Jer, tko će im objasniti prednosti europskoga zajedništva i opasnosti od ostanka u izolaciji? Dok euroskeptici nadiru, Vladina se “komunikacijska strategija” niti vidi, niti čuje.
Više nego Vladu, to je pitanje zabrinulo europarlamentarce, pa su u Rezoluciji o napretku Hrvatske pozvali “hrvatske vlasti i organizacije građanskoga društva da se pokrenu kako bi građane navele da europski projekt dožive kao svoj”. Ključnim za to smatraju “pružiti građanima jasnu i točnu obavijest o posljedicama pristupanja Hrvatske u EU”.
No umjesto da pristupni postupak otvori javnosti, Vlada ga čim dalje, to više zatvara. Niti se o njemu više otvoreno brifira novinare, što se u početku redovito činilo, niti se u njega uključuje organizacije građanskoga društva. A kvalitetna javna rasprava – zahvaljujući revijalizaciji glasila, i tiskanih i elektroničkih, uključujući ona pod javnim nadzorom – u hrvatskome društvu uopće ne postoji.
Nije to samo naša boljka. Kako je na nedavnoj raspravi o budućnosti glasila u bruxelleskoj organizaciji “Prijatelji Europe” rekao njemački europarlamentarac Giorgos Chatzimarkakis, “što su glasila lošija, to su lošiji i političari koje biramo”.
I tako, uzrok na posljedicu, niti hrvatski vlastodršci znaju građanima prenijeti ikakvu jasnu poruku o dobrobitima članstva u EU niti im građani – nakon sveg prtljanja i uporna dokazivanja nesposobnosti, što je ishodilo dugotrajnim koprcanjem u proračunskome minusu i svakoga mjeseca novim desecima tisuća nezaposlenih – više išta vjeruju. A vrijedi li zaista zbog još nekoliko mjeseci dužnosničkih plaća prokockati budućnost Hrvatske?
ugodno sam iznenadjen ovim clankom,dobra analiza Stojane,ponekad natrpas kojesta,ovaj ti je dobar...veliki plus