Kad se iznese podatak da se na dva natječaja za novog glavnog
ravnatelja HRT-a javilo čak 29 kandidata, čovjek bi pomislio
– bit će tu teško izabrati najboljeg jer za čelnu
funkciju najutjecajnijeg medija sigurno su se javili sami
“kapitalci”.
Uh, koja zabluda! Jer, među tih 29 bilo je doista svakakvih, a najmanje
onih za takvo mjesto kao stvorenih. Pa njih 16 nije čak znalo poslati
ni natječajem propisanu dokumentaciju! Nekima je u prijavi nedostajao
je jedan traženi dokument, nekima dva, nekima tri, a nekima gotovo svi.
Ako su se ovi potonji svojim kandidaturama željeli možda samo
našaliti s javnom televizijom, za koju i oni plaćaju
pretplatu, mogli bismo reći – dobar štos. Ali,
prije nam se čini da takvih originalnih šaljivaca ovaj put
nije bilo. Riječ je tu ipak o nekim drugim dijagnozama.
Jednostavno, žalosno je i sramotno da mnogi nisu dovoljno samokritični
(da ne kažemo i pametni) pa da ne znaju gdje su granice njihovih
mogućnosti. Ma i za većinu od one 13-orice koja su zadovoljila sve
natječajne uvjete prvog kruga te su dobili priliku svoje programe
izložiti Vijeću HRT-a i javnosti komotno se može reći - pa ljudi Božji
dajte se urazumite!
Jer, slušajući u prostoriji Vijeća neke od kandidata,
prisutni su se jedva suzdržavali da ne prasnu u smijeh. Bilo je i
zgražanja.
Evo, jedan je kandidat toliko pretjerano hvalio svoju sposobnost
nalaženja sponzora za glazbena događanja i, čudom se čudeći, divio
samome sebi toliko da je to bilo neugodno slušati. On kao da
se prijavio za šefa nekog orkestra, a ne za čelo kuće u
kojoj “stoluju” novinarske zvijezde. Da, nije on
propustio naglasiti kako je bio i u audijenciji kod prethodnog pape.
Drugi je pak u prezentaciji bio toliko uplašen da je
izazivao suosjećanje.
Svako malo bi se taj simpatični čovjek, inače viši
konstruktor plinskih turbina, spleo o vlastite rečenice pa bi izlaz
tražio u poštapalici “i tako...” I tako
bezbroj puta! Treći je došao s namjerom da mimo svakog
zakona uleti u Informativni program HTV-a, isuče mač i tamo napravi
reda. Letjeli bi tad valjda s HTV-a i Rončević, i Stanković,
i Šprajc, i Latin, i Bago... Nije on čak shvatio ni
svojevremenu Stankovićevu ironiju pa optuži Acu da je, prema vlastitom
priznanju, radio za Udbu. Svašta! Četvrti bi želio biti
ravnatelj u 21. stoljeću, ali se teškom mukom odvaja od
stoljeća sedmog. Petom bi, zbog prečesta spominjanja imena Božjeg,
valjda na HRT-u jedino viša sila mogla biti od pomoći...
Onih nekoliko kandidata koji svojom željom, biografijom i programima
mogu služiti na čast sebi i HRT-u, čestitka za pokušaj.
Onima, pak, koji su jezgra ovog teksta, poruka – budite barem
toliko samokritični pa se ubuduće ne kandidirajte za mjesta o kojima
jedino možete – maštati.
U POVODU
