Lada Kos i Lela Margetić prijateljice su iz mladosti. Karijere poznate zagrebačke šansonijerke upečatljiva glasa (male Edith Piaf, kako su je talijanski kritičari prozvali nakon njenih prvih nastupa) i velike hrvatske glumice, isprepletale su se desetljećima u umjetničkim projektima na kojima su zajedno radile. Još davno, šezdestih ili sedamdesetih, Lela je zamijetila da Lada nikada ne spominje svog oca i da ga nema. Pitala ju je: “Gdje ti je otac, šta je s njim?”. “Umro je od neke nepoznate bolesti”, kazala joj je Lada.
Lada je lagala. Već je bila naučila da mora tajiti zašto nema oca. Nije se usuđivala reći da joj je otac odveden iz kuće još 1945. godine, nakon što su u Zagreb ušli partizani.
Ladin otac samo je jedan od mnogobrojnih koje su nazivali jasno i jednostavno: “Nestali”. Nestali nakon vihora rata. Nestali u vihoru mira. Očito, ljudi tada nisu morali biti ustaše da četrdesetpetu ne dožive kao godinu oslobođenja.
Vinko Kos nije bio ustaša, Nije bio ni domobran, niti je bio u ratu. Bio je pjesnik i tajnik Hrvatskog društva književnika, očito u vrijeme kad to nije trebalo. Objavio je niz knjiga ozbiljne i dječje poezije. Objavljivao je i za vrijeme endehazije. Bavio se i brigom o djeci. Rijetko tko zna da je upravo on razvio koncept dječjeg grada s cjelodnevnim odgojno-obrazovnim boravkom u njemu. Navodno je nova vlast preuzela cijeli koncept, prilagodila ga novim ideološkim premisama i prozvala ga Pionirski grad, pojam za koju zna svaki Zagrepčanin koji ima koju više od trideset.
Partizani ili Udba, svakako netko iz nove vlasti, odveli su ga iz Zagreba i nakon toga gubi mu se svaki trag. “Nestao” je. U Teznom ili na križnom putu..., najvjerojatnije na Bleiburgu. Nikada se nije saznalo gdje mu je grob, ali njegova je obitelj bila svjesna da ga nema.
Mala Lada nije baš sve najbolje razumjela, ali znala je, naučili su je, da o tome ne treba govoriti. Da nije pametno. A drugi su znali da nije pametno ni pitati. Tako su svi šutjeli, i oni koji su znali i oni koji nisu. Priča Lade Kos o njezinu ocu, pjesniku Vinku Kosu, samo je jedna od šest životnih priča koje Višnja Starešina pripovijeda u svom novom dokumentarcu “Neprijatelj naroda”. Osamdesetominutni film premijerno je prikazan prije nekoliko dana u zagrebačkom cinestaru Kaptol.
Prof. dr. Ivo Banac u filmu pojašnjava da su jugoslavenski komunisti u vrijeme preuzimanja vlasti samo kopirali sovjetski boljševički obrazac koji sa sastojao u sustavnom, planskom i smišljenom fizičkom progonu i eliminaciji (čak i potencijalnih) političkih neprijatelja. Surove i neumoljive revolucionarne metode partizani su u nekim dijelovima Jugoslavije počeli provoditi još 1941. Najpoznatiji početci likvidacija “klasnog neprijatelja” i “kontrarevolucionara” događali su se u Crnoj Gori odmah nakon podizanja ustanka. Na čelu partizanskog pokreta u Crnoj Gori bio je Milovan Đilas, tada još rigidni staljinist i uvjereni boljševik. I – ustanak je propao. Partizani su protjerani iz Crne Gore sve do pretkraj rata, a Đilasa je Politbiro ukorio zbog neuspjeha.
Komunističkih zločina je bilo i tijekom rata, ali poslijeratna pobjednička historiografija sve ih je zaogrtala plaštom borbe protiv domaćih izdajnika. Pravi obračuni počeli su odmah nakon pobjede u ratu. Banac u filmu spominje represije i ubojstva političkih neprijatelja po cijelom Beogradu odmah nakon ulaska partizana i Rusa u grad. Ista se stvar ponovila u drugim dijelovima tadašnje Jugoslavije, a posebno u Zagrebu. Svi koji su išta radili za vrijeme trajanja ustaške NDH bili su, blago rečeno, sumnjivi. I ljudi su nestajali preko noći. Postajali su “nestali”.
Upravo su sudbine nestalih priča filma “Narodni neprijatelj” Višnje Starešine. O svojim “nestalima” govore njihovi sinovi, braća i kćeri. Ljerka Ognjenovac priča o svom ocu, Zlatku Ognjenovcu, učitelju, zborovođi i prosvjetnom inspektoru. “Nestao” je u svibnju 1945. Trag je vodio u logor Kerestinec kraj Samobora. Prema istraživanjima obitelji, skončao je kao i mnogi u zloglasnoj jami Jazovka.
Ratko Mlinarić govori o svom ocu Jeronimu, državnom službeniku, bilježniku općine Remete. Obitelj zna samo točan datum njegova nestanka – 11. svibnja 1945. Smatra se da je pokopan u još neistraženoj masovnoj grobnici Strmec u zagrebačkim Gračanima. Boris Novak rođen je 1927. u Varaždinu. Godine 1945. bio je maturant dočasničke škole u Zagrebu, ali nakon povlačenja ustaša i domobrana iz Zagreba uspijeva pobjeći u Varaždin. Uhapšen je 1946. kao maturant varaždinske gimnazije i – “nestaje”. Njegov brat Vladimir Novak, istražujući njegovu sudbinu, doznao je da je bio u vojnom zatvoru u Zagrebu i da je strijeljan. Presuda, naravno, ne postoji, a za grob mu se ne zna.
I današnji varaždinski biskup, monsinjor Josip Mrzljak, te 1945. izgubio je oca. Vladimir Mrzljak, rođen 1913. u Krašiću, bio je državni službenik za vrijeme NDH, baš kao što je to bio i za vrijeme kraljevske Jugoslavije. Kao blagajnik “nestao” je 13. travnja 1945. u Vukovaru u koji je bio službeno premješten. Nema mu ni traga, ali biskup Mrzljak i danas posjećuje Vukovar.
Baka biskupa Mrzljaka, rođena Stepinac, bila je sestra zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, Mrzljakova “praujaka”. Upravo je kardinal Stepinac postao simbol progona neprijatelja nove komunističke vlasti o kojima govori prof. Banac. On smatra da samo zbog ogromnog interesa Zapada, Stepinac nije završio ni pred streljačkim vodom, a niti među “nestalima”. Ali, osuđen je kao “neprijatelj naroda”, završio je na robiji u Lepoglavi i kasnije u internaciji, praktički kućnom pritvoru u Krašiću. Kad je kardinal Stepinac umro 1960. godine, zagrebačke novine objavile su samo vijest s naslovom “Umro A. Stepinac”. A jedan New York Times, o smrti svjetski poznatog antikomunističkog kardinala danima je pisao na naslovnici. Upravo zato je Udba pomno pratila zbivanja na Kaptolu i u samoj Zagrebačkoj katedrali za vrijeme Stepinčeva pogreba. Ispred katedrale okupljalo se mnoštvo ljudi, a u samoj katedrali ljudi su se tiskali oko Stepinčeva odra.
Višnja Starešina u svom filmu objavila je fotografije koje je Udba tada tajno snimala na Kaptolu i u katedrali. Na mnogima se mogu jasno prepoznati lica onih koji su imali građanske hrabrosti odati posljednju počast Stepincu. Znalo se da te fotografije postoje, ali nikada nisu objavljivane sve do ovog filma i ove objave u Večernjem listu.
“Nestalima” nisu postajali samo neprijatelji komunističkog režima. Andrija Hebrang (stariji) “nestao” je iako je bio član Politbiroa KPJ, savezni ministar i ratni šef Komunističke partije Hrvatske. Uhićen je 11. lipnja 1949. u Beogradu. Njegov sin, prof. dr. Andrija Hebrang svjestan je da nikada neće saznati gdje je pokopan. Ali zna da nema niti optužnice niti presude.
– Htjela sam napraviti film u kojem će žrtve imati ime, lica i glas jer je upravo to ono čega se svi totalitaristički režimi najviše boje, kaže Višnja Starešina. – Nažalost, i danas više znamo o Staljinovim logorima i represiji nego o Titovim logorima i represiji.
U dokumentarnom filmu “Neprijatelj naroda” nema teških riječi, nema propagandističkog antikomunističkog dociranja niti jeftinog antijugoslavenstva. Ali zato ima dubokih emocija. Ostat će nezaboravne suze ganutog mlađeg Hebranga. Starešina je i bez naratora uspjela definirati kontekst prvih poratnih godina. Najdojmljivije su snimke iz slovenske Hude jame u kojoj su zatrpani, pored ostalih, i mnogoborjni Hrvati.
Nakon ispričanih šest priča o “nestalima”, šokantno djeluje spoznaja da je sasvim moguće da su i neki od njih ostali zazidani u Hudoj jami. Tijela su bila natrpana i posložena u osam slojeva. A zazidani su s jedanaest zidanih pregrada kako ih nitko nikada ne bi mogao naći. Dakle, radilo se temeljito i planski. Na nešto podsjeća?
Sva težina i sav mrak najtežih zločina leži u svjesnoj namjeri, razrađenom planu i odlučnosti da se počine. U jedanaest zidova, koljačkoj kami i plinskoj komori. I zato su svi oni tragično jednaki. Od Auschwitza preko Jasenovca do Hude jame. I zato je dobro što nam je Višnja Starešina ispričala priče o “nestalima”.
>> Povijesna ekskluziva: Nikad objavljene Udbine snimke Stepinčeva pogreba
U Americi ima uzrečica _>Can't fix stupid< Nemožeš ispraviti budalaštinu ,pa tako i izjava ovog ministra ,Niko ne žali NDH već ljude koji su poubijani bez optužbe i suda Ako ministar to ne vidi on ne samo da ne zaslužjeslužje biti ministar već ni mjesto U hrvatskoj državi ,