Prije petnaestak godina Boris Kukurić iz Siska dobio je od djeda neobičnu ostavštinu – prostoriju punu starih stvari. Namještaj, slike i predmeti čiju pravu vrijednost tada nije znao otvorili su mu vrata u svijet antikviteta, a ono što je počelo kao znatiželja s vremenom je preraslo u ozbiljan posao i životnu strast. Danas uz osmijeh za sebe kaže da je profesionalni vozač, ugostitelj, trgovac, ali prije svega – antikvar.
Od kompasa do 'drva života'
Kukurić tada nije znao koliko to vrijedi: – Kada sam vidio da ti predmeti imaju vrijednost, počeo sam se zanimati za starine i antikvitete. Krenuo sam od sitnijih stvari. Eto, prošlo je već 15 godina, a ja se još uvijek time bavim – kaže Kukurić. Što ljude uopće privlači predmetima koji su nekoć imali svakodnevnu funkciju, a danas često završavaju u vitrini, na polici ili u nečijem dnevnom boravku? Za Kukurića odgovor nije samo novac. U kolekcionarstvu ga privlače ljudi koje upoznaje, svakodnevno učenje, putovanja, potraga za zanimljivim predmetima, ali i mogućnost da se od toga živi.
No, taj posao, ističe, nije nimalo lagan. Treba tragati za starinama, putovati, poznavati ljude i odlaziti na sajmove. – Morate biti na cesti, morate dolaziti na sajmove, morate poznavati ljude – kaže Kukurić, koji godišnje prijeđe oko 40 tisuća kilometara. Danas najviše skuplja umjetničke slike i gramofonske ploče, ali njegovu pažnju mogu privući i razni drugi predmeti. Znanje se, kaže, kao i u svakom drugom zanatu, stječe iskustvom, a nakon 15 godina bavljenja antikvitetima već dobro zna prepoznati ono što je zanimljivo i vrijedno. Na sajmu na kojem izlaže dio svoje ponude može se pronaći prava mala zbirka predmeta iz različitih vremena, krajeva i područja života. Među njima je i brodski kompas E. Esdaile iz 1945. godine, nautički instrument iz vremena Drugoga svjetskog rata, koji je proizvodila australska tvrtka E. Esdaile & Sons iz Sydneya. Takvi su predmeti posebno zanimljivi kolekcionarima militarije i antikviteta jer u sebi nose trag vremena u kojem su nastali.
Kukurić ga prodaje za 300 eura. Istu cijenu ima i signalni pištolj za ispaljivanje špage s broda na brod, svojevrsni pomorski alat za spašavanje u teškim uvjetima. Kada brodovi tijekom nevremena ne mogu sigurno prići jedan drugome, iz njega se može ispaliti špaga duga oko 25 metara, koja se potom koristi za njihovo povezivanje i međusobno privlačenje. – Izdvojio bih i afričku figuru plemena Makonde iz Tanzanije, poznatu kao "drvo života". Riječ je o složenoj skulpturi izrađenoj od jednog komada tvrdog drva, rezbarenoj u punom krugu. Ona stoji 150 eura. Tu su još brodski ferali, austrijska truba iz 19. stoljeća, brodski durbin, stari fotoaparati i niz drugih predmeta koji današnjem čovjeku mogu izgledati neobično, ali kolekcionaru predstavljaju komadić prošlosti – objašnjava. Cijene pritom variraju. Brodski durbin može se pronaći za oko 50 eura, austrijska truba za 80 eura, dok cijene zanimljivijih i rjeđih predmeta dosežu nekoliko stotina eura. No, vrijednost se ne mjeri uvijek samo cijenom.
Znanje, nostalgija i znatiželja
Takvi predmeti nalaze svoje kupce. Kolekcionari u njima traže rijetkost, autentičnost, povijesni kontekst i mogućnost da svoju zbirku obogate još jednim zanimljivim primjerkom. Drugi ih kupuju jednostavno zato što im se sviđaju. Stari predmeti tako završavaju kao ukrasi u dnevnim boravcima, sjenicama, vrtovima i okućnicama. A upravo su sajmovi mjesta na kojima se sve to susreće – trgovina, kolekcionarska strast, znanje, nostalgija i znatiželja. Posjetitelj možda dođe bez namjere da išta kupi, a kući se vrati s predmetom koji ga je podsjetio na djetinjstvo, neko prošlo vrijeme ili priču koju je čuo od roditelja i djedova.
Kolekcionari zato u očima mnogih nisu tek trgovci starim predmetima. Dio ljudi u njima vidi strastvene zanesenjake, čuvare povijesti i kulture. Naravno, ima i onih kojima sve to izgleda kao gomilanje starudije i zatrpavanje prostora stvarima koje više nikome ne trebaju. Kukurić takvima poručuje da prije osude pokušaju pogledati svijet iz perspektive kolekcionara. – Neka se stave u naše cipele pa će vidjeti da to nije tako jednostavno kao što oni misle. Ja godišnje prevalim četrdesetak tisuća kilometara i zarađujem za život svojim rukama, ne ležim doma – zaključio je Kukurić.
Otvori KEKS Pay
