U listopadu u Njemačkoj počinje suđenje Josipu Perkoviću za ubojstvo Stjepana Đurekovića. Zacijelo će se s njime spojiti i suđenje Zdravku Mustaču za isti zločin. Kod predaje Mustača Nijemcima, glavnu je ulogu odigrala udovica ubijenoga, Gizela Đureković, odnosno njezin odvjetnički tim. Zahvaljujući njihovoj žalbi, i odluci Vrhovnog suda da se ona prizna kao stranka u postupku, Mustač je predan Nijemcima. Također je i njemački sud nedavno kod potvrđivanja optužnice protiv Perkovića Đurekovićevoj udovici priznao pravo stranke u postupku kao pridružene tužiteljice. Što to sve znači, o tome smo razgovarali sa zagrebačkim odvjetnikom Sinišom Pavlovićem koji u Hrvatskoj zastupa Gizelu Đureković.
:: U slučaju Josipa Perkovića dogodio se veliki obrat baš kad je u pitanju vaša stranka, gđa Gizela Đureković. Visoki zemaljski sud u Münchenu, osim što je potvrdio optužnicu protiv Perkovića, odobrio je i status stranke, odnosno pridruženog tužitelja u ovom kaznenom postupku gđi Đureković?
– Pravno gledano, iako je to možda za hrvatsku javnost neka vrsta iznenađenja, ne radi se ni o kakvom velikom obratu. Radi se o redovnoj pravnoj poziciji u skladu s njemačkim pravom kada su u pitanju posebno teška kaznena djela kao što je ovdje slučaj. K tome, i u Hrvatskoj žrtva ima vrlo slična prava, ali moram priznati da je to u Njemačkoj puno preciznije i bolje uređeno. Zato i nije bilo potrebno nešto posebno obrazlagati, već samo postaviti zahtjev i dostaviti potrebnu dokumentaciju.
:: Jeste li primili ovu odluku suda, kako ju je sud obrazložio?
– Primili smo odluku suda i u njoj se ne navodi bilo što neočekivano, već se u osnovi sve svodi na utvrđenje da su ispunjeni svi propisani uvjeti da se gospođi Đureković prizna status pridruženog tužitelja i odluku suda da joj se taj status priznaje.
:: Hoćete li vi zastupati gđu Đureković u Njemačkoj ili ćete angažirati nekog njemačkog odvjetnika?
– Prema propisima EU, hrvatski odvjetnici mogu zastupati pred sudovima u svim drugim državama EU pod uvjetom da rade zajedno s odvjetnikom iz zemlje EU u kojoj se sudski postupak odvija. S obzirom na to da se ovdje radi o ogromnoj količini podataka i informacija prikupljenih u istrazi, a posebno i o specifičnostima hrvatske povijesti i kulture, što stranim odvjetnicima općenito nije blisko, zaključili smo u dogovoru s gospođom Đureković da je naše sudjelovanje u postupku neophodno te je naša zajednička procjena da je kombinacija njemačkog i hrvatskih odvjetnika u ovom slučaju optimalna. Gospođu Đureković zastupat ćemo zajedno njemački odvjetnik Markus Meißner iz odvjetničkog društva DMS Duchon Meißner Schütrumpf Rechtsanwälte i mi, njeni hrvatski odvjetnici, odvjetnica Zrinka Pavlović i ja. Dodamo li tome da je kolega Markus Meißner zaista vrstan odvjetnik specijaliziran za njemačko kazneno pravo, mislimo da će izabrana kombinacija dobro funkcionirati i donijeti željeni rezultat.
:: Koja će biti uloga gđe Đureković, odnosno vas kao njezinih pravnih zastupnika?
– Pravno, gospođa Đureković ima položaj, recimo to tako, punopravne stranke u postupku. To znači da sama ili uz pomoć svojih odvjetnika može poduzimati gotovo sve radnje u postupku, slično kao i optužba i obrana. Primjerice, to je neograničeno sudjelovanje u postupku, pravo uvida u spis, predlaganje svjedoka, vještaka i drugih dokaza, prigovori na prijedloge za izvođenje pojedinih dokaza ili na sadržaj izvedenih dokaza, ispitivanje svjedoka, vještaka i optuženog i slično. Pored toga, za razliku od drugih sudionika u postupku, gospođa Đureković zakonski ima pravo i na podnošenje zahtjeva za materijalnu odštetu na teret osuđenika. U odnosu na njemačko državno odvjetništvo naše su pravne pozicije redovito usklađene jer mi sudjelujemo u postupku na strani optužbe. U stvarnosti, iz sasvim praktičnih razloga mi imamo bitno slabiju faktičnu poziciju u postupku nego državno odvjetništvo. Državno odvjetništvo je državno tijelo SR Njemačke i kao takvo ima na raspolaganju, s naše točke gledišta, praktički neiscrpne financijske i ljudske resurse kao i vrlo jak istražni aparat. Kad ovo spominjem, namjera mi je istaknuti da se naša uloga, bez obzira na naziv “pridruženi tužitelj”, ni u kojem slučaju i ni u kojem pogledu ne može uspoređivati s ulogom državnog odvjetništva – ni po značaju, ni po ljudskim, još manje po financijskim resursima, a istražni aparat uopće nemamo.
:: Postoji li kakva vaša suradnja s njemačkim državnim odvjetništvom u ovom postupku?
– Kontakti postoje još od postupaka po europskom uhidbenom nalogu. Za očekivati je da će se ti kontakti, pa i suradnja po logici stvari pojačati tijekom suđenja.
:: Koja će biti vaša strategija tijekom kaznenog postupka koji će se očito oduljiti sve do proljeća iduće godine?
– Osnovni interes gospođe Đureković jest doznati što se dogodilo, zašto se dogodilo i tko snosi krivnju za događaj. Sve je ostalo sporedno. Što se tiče bilo kakve konkretne strategije postupanja ili nekakvog plana postupanje tijekom suđenja, za to je još prerano. U ovom času pred nama su tisuće i tisuće stranica spisa koji smo tek nedavno primili i koji treba pročitati i detaljno analizirati pa tek nakon toga odrediti i pripremiti strategiju za suđenje. Sam zahtjev za ovakvu ili onakvu presudu nešto je što dolazi tek na kraju suđenja, nakon provedenog postupka i svakako mora biti rezultat našeg viđenja izvedenih dokaza i tijekom suđenja utvrđenih činjenica. Složit ćete se da je to još jako daleko. Ono što je u ovom času predmet našeg neposrednog interesa jest kako logistički i financijski izdržati takvo jedno suđenje, kako organizirati ta silna putovanja i ogroman posao koji nas čeka.
:: Treba li gđa Đureković nazočiti suđenju? I s kakvim dokaznim materijalom raspolažete?
– Gospođa Đureković ima pravo, ali ne i obavezu nazočiti suđenju i odluka hoće li nazočiti suđenju ovisi isključivo o njezinoj visokoj životnoj dobi i zdravstvenom stanju koje, usput govoreći, nije dobro. Mislim da je s ljudskog aspekta svima shvatljiva činjenica da gospođi Đureković ni poslije više od 30 godina nije nimalo lako gledati fotografije ubijenog supruga koje su u spisu ili boraviti u istoj prostoriji s osobama koje se optužuje za smrt njezina supruga, ali i povezuje sa smrću njenog sina Damira. Imajući u vidu sve te čimbenike, nismo skloni izlagati je stresu koji svako, a naročito ovo suđenje predstavlja. U konačnici tu će odluku donijeti gospođa Đureković nakon konzultacija sa svojim liječnicima. O dokaznom materijalu, razumjet ćete, u ovom času ne možemo govoriti i to zaista ne bi bilo pametno usprkos tome što smo svjesni da objektivno postoji interes javnosti za to.
:: Što mislite da je ključno u optužnici? Većinom se u medijima pokušava progurati teza da se optužnica temelji samo na kontradiktornom svjedoku Vinku Sindičiću pa da je neuvjerljiva i lako oboriva?
– Svašta se gura u medije. Svi mi koji radimo na ovom predmetu već smo razvili senzore koji pokazuju ne samo odakle koja teza dolazi nego i što se plasiranjem pojedine informacije ili dezinformacije želi postići. Naravno, u moru toga ponešto je točno i osnovano, dosta toga je pak bez ikakve osnove. Dijelom je to zasluga i obrane koje već mjesecima plasira informacije za koje procjenjuju da im idu u korist. Obrani je to posao i to je posve očekivano. Što se tiče optužnice, nemam namjeru komentirati je u ovoj fazi postupka. Ali podsjetit ću na jednu činjenicu i tako ipak izraziti naš jasan stav o optužnici: u ovoj stvari postoji već jedna pravomoćna presuda, i to protiv Krunoslava Pratesa. Pravomoćna presuda ovdje znači da se ta presuda održala i u žalbenom postupku, da ju je žalbeni sud potvrdio i da nema pravnih razloga za sumnju u njenu ispravnost. Bilo bi zaista naivno vjerovati da je presuda Pratesu donesena temeljem iskaza jednog jedinog svjedoka, pa još kontradiktornog, kako vi kažete i kako se pokušava plasirati u hrvatskoj javnosti. Imajući to u vidu, pitanje koliko je optužnica uvjerljiva ili neuvjerljiva odnosno koliko je teško ili lako oboriva, ostavimo suđenju i ocjeni sudskog vijeća. Uloga suda jest upravo to i zaista je nevažno što tko misli, važno je jedino što će sudsko vijeće zaključiti iz prezentiranih mu dokaza.
:: Kako tumačite činjenicu da je DORH do zadnjega bio protiv predaje Perkovića njemačkim vlastima te da je bio i protiv uvođenja gđe Đureković kao stranke u postupak?
– Nebrojeno puta smo rekli da stav DORH-a koji su zastupali u postupcima po europskim uhidbenim nalozima protiv Mustača i Perkovića mi ne razumijemo. Kad to kažem, ne mislimo samo na bazično ljudsko nerazumijevanje takvog stava jer to u osnovi za suđenje i nije bitno. Ono što nam s profesionalne točke gledišta tada nije bilo jasno, a nije nam jasno ni danas, jest slijed logičkog zaključivanja. Sve se svodi na to da tijelo kojem je posao progon počinitelja kaznenog djela nije poduzimalo ništa više od 30 godina, u vrlo različitim okolnostima. Recimo da je još shvatljivo da nisu poduzimali ništa onda kada to nisu smjeli ili mogli, ali nikako nije shvatljivo da nisu poduzimali ništa ni onda kada se društvena situacija bitno promijenila i kada je javnost očekivala da se barem nešto poduzme, pokrene neka istraga, utvrdi činjenice, inicira sudski postupak. Podsjećam, i tada je DORH, uostalom kao i danas, imao pristup dokumentaciji u svim arhivima koji su i danas javnosti – pa i nama – nedostupni, potencijalni svjedoci bili su većinom živi i zdravi, potencijalni naredbodavci zločina uživali su u mirovini i šetali s unucima gradom, nisu bili u bijegu. Umjesto da sve to iskoristi i obavi posao koji mu je Ustavom i zakonima povjeren, DORH nije činio ništa. I onda tu činjenicu da DORH nije radio svoj posao, taj isti DORH, tvrdeći da je nastupila zastara, koristi kao argument da i dalje ne čini ništa. Suprotno svim zakonima, presudama Vrhovnog i Ustavnog suda, unatoč glasu javnosti, usprkos izričitim našim zahtjevima. Nakon više od 30 godina iskustva u ovom poslu, takav pristup DORH-a mi ne razumijemo.
:: Uskoro se očekuje da će optužnica biti potvrđena i protiv Zdravka Mustača. Zacijelo će se postupak objediniti protiv Perkovića i Mustača. U kojem ćete smjeru ići kad je riječ o Mustaču?
– Prije svega treba vidjeti u kojem smjeru će krenuti njemačko državno odvjetništvo i optužnica protiv Mustača. Naravno da je u tom smislu indikativna uputa sudskog vijeća o pravnoj kvalifikaciji djela iz rješenja kojim je potvrđena optužnica protiv Perkovića i moguće je pretpostaviti s relativno visokom dozom sigurnosti sadržaj optužnice. Ipak radije bih pričekao optužnicu i tek tada eventualno komentirao.
:: Što je bilo ključno da Vrhovni sud pobije sva prvostupanjska rješenja u Mustačevu slučaju? Ili, kako je moguće da DORH i sud nižeg stupnja tako drastično, posve suprotno tumače jedne te iste zakonske propise?
– U pravu je to tako. Jedan sud ima jedan stav, drugi sud drugi stav, nekada mi odvjetnici uspijemo, nekada ne uspijemo. Baš zato postoji institut žalbe i izvanrednih pravnih lijekova, zato postoji viši odnosno žalbeni sud, zato je Ustavom i Zakonom o sudovima propisano da je jedna od najvažnijih zadaća Vrhovnog suda ujednačavanje sudske prakse i, suštinski, osiguravanje pravne sigurnosti građana. Govoreći o tome, jasno je da ni loši zakoni i zakonodavna lavina koja je odnijela sve pred sobom iz nečega što nazivamo pravni sustav ne pomažu pravnoj sigurnosti. Naprosto je strašno u kakvom je stanju hrvatski pravni sustav ili ono što je od njega ostalo. Uostalom, to su rekli i puno pametniji od mene, govori to već godinama akademik Jakša Barbić, rekla je to nedavno i Akademija pravnih znanosti Hrvatske. Nažalost o tome nitko ne vodi računa, propisi se i dalje štancaju na tekućoj vrpci, ruke u Hrvatskom saboru dižu se po stranačkoj stezi, a ne po znanju i razumijevanju ili barem po zdravoj pameti. Zakonodavni uraci koji su rezultat tog i takvog zakonodavnog postupka pravno su nemušti i često neprimjenjivi. U takvoj situaciji ni sucima nije lako.
Pravni sustav u kojem su stasali više ne postoji, novi pravni sustav ili ono što bi trebalo biti novi pravni sustav krnje je i teško prohodno. Što, primjerice, reći na činjenicu da jedan dio europske pravne stečevine uopće nije preveden, da je dio preveden potpuno krivo, da neke iznimno bitne odluke Europskog suda uopće nisu dostupne na hrvatskom jeziku? U eventualne političke razloge za događanja u postupcima po europskim uhidbenim nalozima protiv Mustača i Perkovića nismo nikada ulazili pa nećemo ni sada. Ne zato što ne bismo imali politički stav ili zato što nismo svjesni da se oko tih predmeta možda lome i bitni politički interesi u Hrvatskoj. Bili bismo krajnje naivni, pa i neinteligentni kada toga ne bismo bili svjesni i vjerojatno ne bismo uopće mogli raditi ovaj posao.
Stvar je samo u tome da postupak pred sudom ima svoje zakonitosti, da je u tome prioritet pravo, a ne politika. Isto tako, davno smo rekli da je svaki, a naročito ovaj slučaj moguće ideologizirati na svaku moguću stranu, ali da to zamagljuje pravnu stranu problema i, suštinski, šteti interesima žrtve. A mi zastupamo žrtvu. I svjesni smo toga da obitelj Đureković nije jedina žrtva toga vremena. Znamo da je žrtvama ovim postupcima protiv Mustača i Perkovića probuđena nada i mogu samo reći da ćemo, koliko god je u našoj moći, pomoći i učiniti sve što možemo da i suđenja ubojicama njihovih najmilijih dođu na red i da ne čekaju pravdu još 30 godina. Nažalost, hoće li se to zaista i dogoditi, najmanje ovisi o nama.
:: Svakakve su verzije o Đurekovićevu ubojstvu. Ukratko, koja je pozadina ubojstva prema vama? I tko je za sve to odgovoran, tko je iza toga stajao?
– Ako postoji nešto što treba priznati Udbi odnosno svim onim organizacijama koje kolokvijalno nazivamo tim imenom, to je da su bili su majstori u puštanju magle svake vrste. Dio te magle pušta se još i danas. Zato ostavimo sudu da ispuni svoju ulogu, razgrne tu maglu i utvrdi istinu.
U samom začetku svoga postojanja komunistička partija je okvalificirana i osuđivana kao teroristička organizacija, 41-5 prelazi ''kao na stranu pravednika'' ali joj bit i način rada ostaje bez promjena tj razbojnici u borbi za tuđom imovinom.