Demokratska vaga za mjerenje prolaznih rezultata poslije prvih sto dana vlasti HDZ-a (i Mosta) aktivirala je zvono za uzbunu u oporbenoj polovici države. Netipična situacija zahvatila je jednu tranzicijsku zemlju, s prijetnjom da će ostati bez – opozicije! Događa li se taj neprirodni fenomen zato što je Vlada dobra ili što je oporba stvarno loša? Dok je vlast vegetirala, u godinama krize, nad Hrvatskom je lebdjelo pitanje: ima li uopće pilota u avionu? Na dramatičnu krizu u gospodarstvu, nered u (pravnoj) državi i podjele u društvu, državne su vlasti reagirale linijom manjeg otpora i na visoku temperaturu stavljale (samo) hladne obloge.
Sve su vlade uživale u Saboru sigurnu političku većinu da nisu morale kružiti oko krize kao mačka oko vruće kaše. Nisu bile dovoljno hrabre pa su ostavljale sliku koju sada ostavlja jači (SDP-ovski) dio oporbe: ima li pilota u kabini? U strahu da se to stvarno događa, ili se može dogoditi da oporba izgubi politički teren za dulje vrijeme, rastu velike oči; sve vidnija nestrpljivost u SDP-u i oko Davora Bernardića, dok se mir, možda samo prividni, s Andrejem Plenkovićem uselio u HDZ. Pokazuje se još jednom koliko vlast smiruje napetosti, a gubitak vlasti ih potencira. Prednost Plenkovićeve Vlade je i u tome da nema opoziciju kakva bi joj trebala, da joj ne da mirno spavati. Slučaj jednog ministra i njegova plagijata, poslije mnogo strasti koje su izlivene u Saboru, nije više od pokusne vježbe za neke druge i dublje sukobe, koji nisu na vidiku, čak nisu ni mogući sve dok je SDP zauzet skupljanjem kristala neprežaljenog gubitka vlasti i dok ne objavi vlastiti program za utakmicu s vladajućom većinom.
>> Bernardić sluša savjete Ostojića i Komadine, ali i Milanovića
>> Davor Bernardić ipak ne ide u utrku za prvog čovjeka metropole?
Dotle će se glavno gubiti u sporednom, i oštriti stranački noževi za neke uzaludne bitke u kojima neće biti pobjednika (dođe li do njih). SDP-ovski dio oporbe ima dva puta: da se nastavi gušiti (i gubiti) u međusobnim optužbama, sve do obračuna i istrebljenja, ili da se vrati tradicionalnoj ulozi kritičara i korektora vladajuće politike. Inače će nastati gotovo bizarni slučaj u demokraciji – da vlast može biti veći protivnik samoj sebi, bude li bahata i samouvjerena, nego njezini prirodni suparnici, koji joj smiju (zakonito) raditi o glavi u demokratskim institucijama države! Je li Andreju Plenkoviću zaista postalo preče da se zaštiti od „prijatelja“ u HDZ-u, koji ne mogu prikriti frustracije čim otvore usta, nego od „neprijatelja“ izvan vlastite stranke kojima je plagijat jednog ministra (što ne može ostati na pola puta i zbog Platona i zbog istine) važniji od njezina socijalnog katekizma o pravdi, pravednosti i solidarnosti?
Vremena se u nas, izgleda, mijenjaju ili su se već promijenila, kad se vlast – koja se, inače, brže i lakše „troši“ – (zasad?) drži bolje od oporbe koja pokazuje znakove umora (od čega?) i razdora (na čemu?), sve do toga da pere javno i donje i gornje prljavo rublje. Iz njezinih se iskaza ne vidi što bi (u)činila da sutra dođe ponovno na vlast. Ni kako uopće planira povratak za kormilo države. Iako dosta govori, Davor Bernardić još nije puno rekao; ništa uvjerljivo, malo što bi se pamtilo. Sa sto suhoparnih riječi teško je pridobiti milijune ljudi, kao što je, za utjehu, s jednom ribom nemoguće nahraniti cijeli svijet, ako sam Krist ne priprema gozbu.
Vreća s rogovima
Njegov prethodnik je dugo šutio u koroti poslije izbornoga poraza, a onda s nogu s par slikovitih misli o „samoubojici“ i „konopcu“ izletio u orbitu kao da ga je Donald Trump ispalio iz svoje lansirne rampe. Oporbi drugo i ne (pre)ostaje: vlast je u Hrvatskoj neravnomjerno raspoređena, sve institucije zakonodavne, izvršne i sudske vlasti u rukama su desnoga centra kako nisu bile ni u vrijeme vladavine Franje Tuđmana. Ne poprave li krvnu sliku, ali ne rezanjem žila nego vježbanjem glave, ne političkim obračunima nego intelektualnim raspravama, oporbi prijeti da samu sebe pretvori u neželjeni ukras demokracije! U politici i danas vlada antičko načelo da se sve kreće. Ipak, vladajuća većina uspjela se stabilizirati u punome pokretu, iako se poslije Karamarkova pada činilo da HDZ-u ni dragi Bog ne može pomoći da opet stane na noge. U Plenkovićevoj vreći s rogovima Zlatko Hasanbegović mogao bi narušavati nirvanu u želji da arbitrira u kulturi.
Plenkovićev poredak djeluje čvrsto, barem izvana, dok ga još nisu napali svjetonazorski virusi i groznica spašavanja velikih državnih kompanija. Istodobno je SDP, s novim vodstvom, upao u takve unutrašnje turbulencije između prošlosti koja ga opterećuje i budućnosti koja ga plaši; da ni crni vrag nije mogao konstruirati užu Prokrustovu postelju: noge stalno vire ispod pokrivača. Glavna oporbena stranka oporavlja se od gubitka vlasti u atmosferi koja od buhe različitih mišljenja lako pravi slona stranačkoga razdora: čim netko otvori usta i otpjeva disonantniju ariju, već se grmi o velikome sukobu i prijeti isključenjem: kao da slobodna kritika, ili kritika slobode, još nije prešla stranački prag. Novi SDP-ov šef Bernardić zaustavio je svoje ratoborne pristaše koji su jurnuli da isključe Zorana Milanovića; kao da se u nekim glavama stvarno motao Saint-Justov revolucionarni plan: „Glave će pasti“!
Novi šef SDP-a Bernardić nije uvjerio da posjeduje skriveni politički eros i da može izgraditi vlastitu karizmu da bi od šefa postao vođa
Jedni bi isključili Zorana Milanovića iz partije da se riješe njegova autoritarizma; drugi bi smijenili Davora Bernardića s njezina čela da mogu (opet) dobiti jakoga vođu! Kao da se ništa ne može riješiti bez „krvi“ i bez „kratkog postupka“; revolucionarni refleks nije sasvim umrtvljen ni u demokraciji. Jakobinci su jednom ubili kralja, pošto su mu srušili monarhiju! Što su dobili? Teror umjesto slobode! Zasad su u SDP-u sve glave na broju, ne računa li se taktičko Milanovićevo povlačenje iz Sabora; od njega su pobjednici tražili mandat, otprilike onako kako je svojedobno Dražen Budiša tražio ključeve od svoga liberalnog konkurenta Vlade Gotovca. Politička basna o SDP-ovim „vjevericama“ i „kopcu“, čak i da je montirana od početka do kraja, dakle neistinita, dobro oslikava nove odnose u najjačoj stranci hrvatske ljevice u kratkome izdanju Davora Bernardića, atmosferu straha od Milanovićeve sjene i njegova povratka.
Dva Ostojića su realne političke figure koje u javnosti ostavljaju dojam da su se prometnuli u miševe koji kolo vode, dok stari mačak nije vratio sve „ključeve“ partiji, a novi još nije promijenio bravu. Moglo je zvučati grubo, možda i podcjenjivački, kad bivši „gazda“ SDP-a podučava svoga nasljednika da ne može biti „prvi među jednakima“, nego da mora biti prvi! Ljevica, istina, nije razvila „kulturu šefa“, kao što dokazuje Jean-Claude Monot u knjizi o ulozi šefa u demokraciji. Desnica funkcionira na toj šefovskoj matrici, iz više povijesnih i političkih razloga. Ali, ni na jednoj političkoj strani stranke ne funkcioniraju na načelima kolektivnoga upravljanja, nego na zdravoj kombinaciji jake ličnosti na čelu i demokratskih odnosa u njezinu „trbuhu“.
A SDP-ovci Ranko i Rajko otkrivaju, iz različitih uglova, zašto stranka poslije Milanovića funkcionira teže negoli s njime: prvi Ostojić grubo krši standarde stranačke pristojnosti kad par mjeseci nakon izgubljene utakmice započinje novu borbu za dominaciju u stranci; poraz nikoga ne osuđuje na šutnju, ali poslije nokauta i u plemenitijoj vještini od politike, u boksu, postoji obveza odmaranja. Drugi Ostojić krivo procjenjuje da nije pobijedio Bernardić nego da je izgubio Milanović, i otežava stvarnome pobjedniku da se postavi pobjednički. Za početak, da bude – za razliku od svoga prethodnika – predsjednik svih SDP-ovaca; da ujedinjuje umjesto da dijeli, da smiruje umjesto da raspiruje, da nagrađuje umjesto da kažnjava. Kao politički simboli i kao realne ličnosti SDP-ove politike, Ranko i Rajko ilustriraju kako je i tvrdom i mekom rukom teško voditi stranku koja se na vlasti teško uspijeva ujediniti, a u oporbi ponaša poput žutih mrava. Bez Milanovićeve karizme, Bernardiću je teško vladati strankom: ne može ili ne zna koristiti njegovu agresivnu metodu, ona je uvijek bila mač s dvije oštrice, a nije još izgradio vlastite metode. Između njih je velika politička provalija u koju SDP ne mora pasti, ako na vrijeme sagradi svoje mostove. Nešto je sigurno stvar njihove različite političke kulture, a nešto posljedica mentaliteta ljevice koja se iscrpljuje u promicanju solidarnosti u društvu, a sama nije solidarna prema buntovnicima iz vlastitih redova.
Fred Matić nije bio kukavica dok mu je Đuro Glogoški kampirao pod prozorom; prema stranačkim kolegama je suviše hrabar kao da još baca bombe na neprijateljske tenkove. Mogu se njegove riječi doimati preoštre, neprimjerene čak i opasne; od nedostatka pravih riječi može biti štete koliko i od krivih. Politolozi upozoravaju da na čelo modernih stranaka dolaze menadžeri a ne ideolozi; Bernardić se prvih mjeseci više ističe revnošću priučenog menadžera koji se brine o nedostatku novca nego strašću autentičnog ideologa koji je zabrinut zbog pomanjkanja ideja. Nije Milanović bio nježan prema svojim kritičarima i protivnicima iz stranke (još manje prema „vanjskim neprijateljima“). Sa svim dobrim i lošim što je činio poslije Ivice Račana, dominirao je nad SDP-om; njegov nasljednik nema ni isti (jaki) karakter, ni istu (autoritarnu) sklonost, a ipak je stao na kočnicu kad su iz njegove okoline pripremali milanovićevski obračun s Milanovićem.
Znao je da je u sjemenu svakoga obračuna klica budućeg revanša. Za sadašnju krizu povjerenja SDP-a u vlastite snage i depresivno stanje u redovima ljevice u Hrvatskoj račun se ne može ispostavljati samo Davoru Bernardiću, a da se ne uvaže i okolnosti u kojima je preuzeo partiju; one su povoljne kao što je povoljna svaka kriza koja potiče razmišljanje, otvara nove ideje i oslobađa motivaciju; nepovoljne, jer je SDP, koliko god se svaki put dobro držao na biralištu, s Milanovićem više gubio nego dobivao, pa ima auru gubitničke stran(k)e; nepovoljne su i zato što ljevica, europska a ne samo hrvatska, traži i ne nalazi novu pokretačku ulogu u svijetu globalizacije i u Europi „divljeg kapitalizma“ koji proizvodi sve veće socijalne nejednakosti. Ljevica je nastala u susretu dviju ideja – napretka i socijalne pravde, da bi odlazila u mirovinu dok i jedna i druga gube povijesni smisao. Ljevica se (o)lako dala liberalizmu, pa mora preuzimati skrbništvo nad njegovom (ne)zakonitom djecom. U kadrovskoj križaljci J. C. Monota, „veliki ljudi“, šefovi u politici, ne nastaju nasljedstvom, nego kombinacijom sposobnosti i okolnosti.
Susreti na sprovodima
Novi šef SDP-a nije uvjerio da posjeduje skriveni politički eros i da može izgraditi vlastitu karizmu, da bi od šefa postao vođa. Ni Plenković nije imao više vremena da izvuče HDZ iz blata u koje ga je gurnuo Karamarko i dovede do pobjede, koju je olakšao Milanović desničarskim i drugim eskapadama. Ne može ni Milanovićeva glava stalno biti na panju (ne)maskiranih stranačkih „jakobinaca“ koji i u susjedstvu imaju toliko Robespierrea i Dantona da ih može privlačiti „giljotina“. Da Andrej Plenković nije zaustavio spiralu obračuna na vrhu stranke, HDZ-ovci bi i dalje na svojim bivšim predsjednicima testirali Balzacovu tezu da „narodne revolucije nemaju okrutnijeg neprijatelja od onih koje su same stvorile“! I veoma intelektualna Vesna Pusić skidala je bijele rukavice da bi se obračunala s najbližim saveznikom iz HNS-a, brutalnije nego što je to međusobno (u)činio slavni liberalni par Budiša – Gotovac; to što joj je Radimir Čačić naknadno dao za pravo nekim sumnjivim političkim i izbornim savezima, ne može opravdati brutalnost kojom je izbačen iz stranke. Ako je HSS zadržao kakav-takav utjecaj u Saboru, više zahvaljujući Milanovićevoj širokogrudnosti (koju je HNS najviše koristio) nego biračima, ta stranka bi između ljevice i desnice mogla doživjeti sudbinu Buridanova magarca.
Njezin šef Krešo Beljak vjerno slijedi Churchillov savjet: „Ako baš morate nekoga ubiti, ništa vas ne stoji da budete uljudni“, i svoje protivnike drži u kućnome pritvoru suspenzije! Naše političke stranke s jednim kandidatom na izborima (izuzev SDP-a) i s jednim vođom poslije izbora funkcioniraju uglavnom na manje demokratski način negoli država koja za svako radno mjesto raspisuje javni natječaj s mnogo kandidata. Narod barem dobije što je htio i zaslužio. Prenaglašenu Bernardićevu spremnost na konsenzus s vlastima, i u SDP-u, u dijelu koji još nije izišao iz sektaške sheme „Mi ili oni“, doživljavaju kao znak njegove slabosti, pomanjkanja vizija pa i kao nedostatak političke hrabrosti. Kao šef vladajuće većine, Milanović je prakticirao politiku konfrontacije s oporbom; kao šef oporbe, Bernardić ne odbija, ponekad i potiče, politiku suradnje s vlastima. Dva karaktera ili dvije strategije? O političkoj atmosferi u SDP-u govori podatak da bi jedna strana isključila Milanovića, kad to ne bi bilo opasno za odnose u stranci, a druga strana smijenila Bernardića, kad bi to bilo bezopasno. Mačevi su u koricama: naoštreni čekaju gubitnika da ih prvi potegne.
O moralu stranke najbolje svjedoči činjenica da su brojni SDP-ovci mentalno i politički već u sljedećoj fazi lokalnih izbora, koje redovno gube vladajuće stranke, ali s pesimističnom računicom da će Bernardić na njima doživjeti svoj Waterloo. U pitanje bi u tom slučaju sasvim zakonito došla „metoda Bernardić“, možda i on sam, ne učvrsti li dotad svoj položaj. Pisac i povjesničar Max Gallo (jedno vrijeme Mitterrandov glasnogovornik) kao da je mislio na njega i na njegov stil kad je pisao: „Varaju se oni koji misle da je demokracija samo rasprava. Rasprava je nužna, ali odluka je neophodna“. Demokracija ne prosperira tamo gdje ne cvate nekoliko cvjetova (o tisuću govore oni koji nemaju više od jednoga), a ne uspijeva na strani gdje prevladavaju nesigurnost i oklijevanje. Ako Ranko i Rajko nastave braniti različita mišljenja u SDP-u, (u)činit će uslugu i stranci i sebi.
„Demokratska kultura – dokazuje profesor politologije Kurt Fudyka – iskazuje se u mišljenjima, stajalištima, vrijednostima i postupcima“. Budu li dvojica Ostojića i dalje zastupala dvije struje socijaldemokracije, neće štetiti ni sebi ni stranci. Kako tvrdi Chantal Mouffe u knjizi „Iluzija konsenzusa“, u pluralnoj demokraciji „neslaganje je ne samo legitimno nego i neophodno“, ono daje „smisao političkoj demokraciji“. Ali, ako Ranko Ostojić i Rajko Ostojić, za svoj interes ili za interes nekog stranačkog klana, stanu razbijati stranku, stvorit će situaciju koju je predvidio filozof Michel Audiard: „Razjedinjene obitelji nalaze se samo na pogrebu“.
>> Većina u vrhu SDP-a i koalicijski partneri podržavaju Mrak Taritaš
voda do grla kada drug mirko mora pisati clanke