Svaka kuglica na vašim božićnim drvcima jedna je naša suza, poručile su političarima radnice Kamenskog. Patetično? Naravno, ako se primijene kriteriji onih kojima ništa u životu nije upitno i koji u svojim kuglicama neće prepoznati ničije suze. Istinito, međutim, za sve one koji u sudbini tih žena, ostavljenih od svih, mogu naslutiti svoju skoru budućnost i svoje beznađe.
U poplavi humanitarnih koncerata i raznih akcija kojima se u prosincu pokazuje ljudsko lice i poziva na empatiju s potrebitima, nitko nije organizirao neke ‘pet kuna plus PDV’ telefonske pozive za njih. Zaboravljena je i gluhonijema radnica s dijabetesom koja je danima ležala pod šatorom štrajkajući glađu i njezina kolegica koja već ima nezaposlenog muža kojem će se pridružiti kad drugi budi skidali ukrase s božićnih drvaca. Zaboravljena su i njihova djeca koja ove godine nisu vidjela što im je Djed Mraz pripremio i koja, unaprijed osuđena na siromaštvo i težak start u životu, neće imati priliku da se izbore za bolji život. Utopljene su u masu onih kojima se sve to već dogodilo a da zbog toga ničija glava nije pala i, bez obzira na svoju hrabrost i borbenost, završit će kao i oni prije njih koji su pružali otpor dok nisu nestali pod novim ruševinama nekog poduzeća koje je namjerno osuđeno na propast.
Nema hrvatskog Franka Capre da po njihovim depresijama snimi najbolji božićni film, ali nema ni anđela čuvara koji bi im pomogao da izađu iz sumorne sadašnjosti koja ništa ne obećava. Nema ni ovovremenog Dickensa da u hrvatskoj božićnoj bajci zle i bezdušne inačice Ebenezera Scroogea – od Antuna Crlenjaka do članova Nadzornog odbora i dijela dioničara čija su imena radnice izvezle zajedno sa svojom tužbom zbog planskog uništavanja njihovih života – suoči s njihovim savjestima. Nitko o njima danima ne radi emisije, ne pita ih kako im je, jesu li jele i pile, njihovi se zahtjevi gube u sitnim vijestima na stranicama novina, za njih se ne smišljaju ciglice spasa kao za Cibonu, nitko ne pita gdje će prezimiti kao za Dinamo, nikoga ne zanima hoće li te žene za mjesec ili dva povećati redove u pučkim kuhinjama.
Zabavljeni Sanaderovim danima u zatvoru i primitivnom trakavicom oko izbora predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza, svi od njih okreću glave, kao i od svake nelagode i sramote. One su na kraju spirale koja je pokazala koliko se može obezvrijediti rad uime profita koji će biti stečen preprodajom skupog zemljišta i malverzacijama kojima su u Hrvatskoj u pravilu žrtve upravo oni koji pošteno rade, koji nisu imali vremena za stvaranje crnih fondova, za peglanje svojih biografija i umrežavanje svojih prijatelja. Radnice Kamenskog živi su dokaz koliko su uspješni bili nakaradni zakoni kojima je omogućeno pljačkanje i uništavanje Hrvatske i čiji tvorci već godinama sjede u vladama, saborskim sazivima, Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, uživajući bez grižnje savjesti u svojim privilegijima, zadovoljni jer su iskoristili šanse koje im je nabacila jednako tako nakaradna politika kojoj je od početka očito glavni cilj bio do kraja obezvrijediti rad i pošten način života da bi promovirala svoje perverzno viđenje Hrvatske. Koje na kraju završava tako da se prvi redovi sa svečanih misa iz katedrale presele u prve redove u Remetincu, ali tu katarzu unutar HDZ-a, koji se pokušava očistiti od svoga mulja, ne prati katarza u društvu jer nema nikakva jamstva da će zbog toga bilo kojem radniku u Hrvatskoj biti bolje.
I zato su žene Kamenskog metafora za sve radnike u Hrvatskoj i samo zadnji dokaz u nizu da baš svako poduzeće može i dalje doći u ruke nekog bezdušnika koji će na kraju radnike poniziti, podcijeniti, ogoliti i ostaviti na ulici. A hoće li on na kraju završiti iza rešetaka ili će gorjeti u paklu, radnicima na kraju može biti posve svejedno. Oni u svom paklu i tako žive već godinama.
Gospođo Jasmina, Vaši tekstovi, pa i ovaj, ne pripadaju \"magarećij klupi\" nego KLUPI NAJVIŠE HUMANOSTI! Hvala