Dojam je da bi, da nije guvernera Hrvatske narodne banke, nasljednica bivše Ljubljanske banke, ne ispunivši nikakav uvjet, mogla u Hrvatsku. Barem je takav javni dojam. Željko Rohatinski javno ponavlja da ne kani popustiti. Dakle, najprije isplata negdašnje devizne štednje hrvatskim štedišama, a tek potom ulazak na hrvatsko novčarsko tržište. Slovenci su već protiv Rohatinskog rogoborili jer da svojim ustrajavanjem ometa slobodu tržišnog i financijskog natjecanja. Rogoborit će sigurno opet, i žaliti se visokim činovnicima EU, tražiti da se zauzmu za Sloveniju. Hoće li Hrvatska popustiti, teško će to ovisiti o hrvatskom guverneru. Kako će biti, možda bude razvidno već nakon idućeg susreta Kosor – Pahor.
Željko Rohatinski zapravo i nije političar pa se zbog toga i ponaša atipično, posve različito od uobičajenoga i prosječnog ponašanja naših tipičnih političara. Guverner djeluje stručno, kao čovjek s kriterijem, stavom i s argumentima, koji razmišlja dugoročno i strateški, stalno pokazujući osobine netipične za naše političare. Vjerojatno i zato što i ne dolazi iz „čiste politike“, što i nije njezinim pripadnikom. U politici se mišljenja mijenjaju češće nego košulje. Poželjnim je postalo da političar bude „fleksibilan“, da bude prilagodljiv, spreman mijenjati se, pa onda mijenjati i mišljenje. Ako je netko ustrajan u nekom mišljenju, često ga se doživljava tvrdoglavim neovisno o tome je li njegov stav ispravan. Tako je popustljivost nametnuta kao neka vrijednost, gotovo kao vrlina hrvatske politike. I to nije odskora. Ima to svoju dugu i malo trajniju povijest, svoju mentalitetsku i političku tradiciju. Traje to gotovo odvajkada, pa smo valjda stoga uvijek i iznova iznenađeni kada se pojavi netko tko „tvrdoglavi“.
Da se i slovensku banku s repom pustilo u Hrvatsku, ne bi to bilo ništa čudno, nešto što bi bilo u neskladu s općim ponašanjem naše politike. Naša politika kao da ima trajnu potrebu da se dodvori moćnijima. Uime „približavanja EU“, i nakon što su se neki eurokrati namrštili i podigli obrve, namah smo se odrekli toliko hvaljenog i razvikanog ZERP-a! A za „ulazak u EU“ vlast je mjesecima za račun sudišta u Haagu ganjala nepostojeće topničke dnevnike“ i uznemiravala ljude, a vjerojatno bi to i nastavila da se sve nije pokazalo kao izmišljena budalaština i zločesti blef “neovisnog sudstva“. Hrvatska „koncilijantnost“ je zauzvrat rijetko kada od moćnih dobivala nešto osobito. Naši se političari spram onih koje doživljavaju kao poklisare moći ili kao moć samu baš i nemaju običaj ponašati autonomno. S obzirom na dugu tradiciju političkog podaništva i njemu svojstveni tip političke kulture, to i nije osobito čudno. Kada se u takvom političkom okružju pojavi netko s kičmom, onda zapravo nastaje čuđenje.
Popustljivost svi moćnici vole, ali savitljivce ne cijene. Mogu ih prijetvorno tapšati po ramenu, a u sebi im se podsmjehivati. Nitko ne cijeni nekoga tko je bezličan i bez stava. Netko tko ima stav i tko je još k tome i stručan ne može ne biti cijenjen ma koliko bio moćan onaj s kime razgovara ili pregovara. Hrvatskoj politici i političarima nerijetko fali upravo takve samostalnosti. A i gorljivosti u promicanju, ustrajavanju u obrani hrvatskih nacionalnih interesa. Često se i ne zna što jesu ti nacionalni interesi. Osim politički obogotvorenog „ulaska u Europsku uniju“, drugih kao i da nema. Zar vraćanje starih dugova negdašnje Ljubljanske banke hrvatskim štedišama nije nacionalni interes? Kad bi i drugi politički važni, koji odlučuju, znali što je nacionalni interes u njihovu djelokrugu i kako ga braniti, već bi to bio novi „ilirski preporod“ hrvatske politike. Željko Rohatinski je iznova pokazao da se to može. Mogli bi i drugi.
Zar vraćanje starih dugova negdašnje Ljubljanske banke nije nacionalni interes?
Komentara 5
Dobar napis. Nažalost, u njemu se samo ponavljaju stare stvari, konstatira se kakvi su Hrvati-jadni u svom ponašanju. Kakva je pozitivna uloga kumrovečke Jace u svim \"slučajevima\" sa prepredenim i pokvarenim Slovencima, nikako mi nije jasno. Naprijed do potpune ... propasti!
Tekst je OK intoniran, ali nedostaje jedan aspekt te problematike Ljubljanske banke. Naime, guverner Rohatinski je nanio ljubljanskim bankarima nesagledivu štetu svojim tvrdim stavom da nema povratka (na mjesto zločina). Neki promućurniji poslovni ljudi u SLO procjenjuju da se radi o najviše glupoj poslovnoj odluci od nastanka SLO (da se izdriblaju južne štediše via Ustavni zakon iz 1994. godine). Zašto? Zato jer su izgubili golemo bankarsko tržište gdje su imali ugled i infrastrukturu (poslovnice, zgrade, odmarališta čak..) i na kojem su mogli \"mrsiti brk\" još desetljećima. Čak da im i sutra dozvole povratak, oni se nemaju gdje vratiti jer su u međuvremenu zauzete ama baš sve niše bankarstva u RH i Nova Ljubljanska banka bi se bez kredibilnosti u očima puka morala boriti sa strahovitom konkurencijom, Unicredito, Societe General i još cijeli grozd njemačko/austrijskih banaka. Kad se pogledaju novci koji su bili u igri u momentu raspada SFRJ i činjenica da prosječna njemačka ili austrijska banka zaradi cca 900 milijuna eura godišnje u RH - ljubljanski bankari su ispali glupi do boli i jedino mogu prozboriti \"Kasno je sad!\"....
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
za mikrogrizzly dobar osvrt. Samo štetu im nije nanio Rohatinski, nego sami sebi. Mogli su davno riješiti dug i poslovati. Nitko im nije smetao. Ali, lakše je bilo zadržati novce, pa APP (ako prođe-prođe). Što je sa štedišama u BiH, Srbiji?