Na posljednjem su se summitu Europske unije europski čelnici ponovno zakleli da će učiniti sve da moguća propast Grčke ne ugrozi zajedničku valutu, koliko god to u konačnici koštalo. U Europskoj komisiji zaklinjali su se, doduše, da za Grčku nemaju nikakav “plan B” u slučaju da većina zastupnika odbaci mjere štednje koje je predložila vlada Giorgiosa Papandreoua. Njihovo prihvaćanje ostale su države članice, naime, postavile kao uvjet da Ateni isplate 12 milijarda eura, koliko grčkih državnih obveznica sredinom srpnja dolazi na naplatu. Ne isplati li Atena na vrijeme taj novac ulagačima, prijeti joj bankrot. EU bi vjerojatno nastojao da bankrot Grčke bude “uređen”: govori se o otpisivanju 40 posto duga i/ili o zamjeni (preostalih) dospjelih obveznica novima.
Tako bi se pokušalo spriječiti širenje propasti na članice koje su, zbog ustrojnih teškoća (Španjolska) i siromaštva (Portugal) napali špekulanti. Ni jedna od njih nije, međutim, iznutra tako trula kao Grčka, u kojoj je Papandreou otac trostruko više namnožio državnu birokraciju no što je to zemlji te veličine potrebno, dok je za prethodnoga premijera Karamanlisa, zahvaljujući “prilikama” u pripremama za Olimpijadu, zemlja korupcijom dokraja opljačkana. Iako ih naročito njemačka glasila napadaju kao lijene trutove, grčki radnici provode na radnome mjestu više od njemačkih, a u mirovinu odlaze otprilike u jednakoj dobi.
No, jedinična im je cijena rada, zbog skupe i korumpirane države, najviša u EU. Grčka, međutim, ne bi danas bila gdje jest da joj pohlepne banke, ponajprije njemačke, nisu nastavile posuđivati, vjerujući da će ih, zatreba li, države članice spasiti. Nisu rijetka razmišljanja da bi bilo jeftinije pustiti takve banke da propadnu pa pokriti njihove dugove nego i dalje ulupavati novac europskih poreznih obveznika kako bi si njihovi čelnici nastavili dijeliti bonuse.
Nije važno koliko ostaju nego šta rade-nerade na poslu.I kod nas bi za neke a i za zemlju bilo bolje da uopće ne dolaze na \"posao\"