Nakon što je stranačkim predsjednikom HNS-a, poslije "prosvijećenog
apsolutizma" Vesne Pusić, ponovno postao "apsolutistički prosvijećeni"
Radimir Čačić, a predsjednikom HSP-a, unatoč "neprosvijećenom
apsolutizmu", ostao Anto Đapić, predsjednikom SDP-a iznova kani postati
"apsolutno prosvijećeni" Zoran Milanović. Čačićevi protivnici skupljaju
stranačke značke, zastavice i ambleme, prazne ladice i odlaze. Đapić i
nije imao protivnika, riješio ih se prije nego što je postao
predsjednikom. Milanovićevi potivnici pak poručuju da ga ne žele za
predsjednika.
Poduzetni je Čačić hitro "poduzeo mjere" i u političku penziju otpravio
nekadašnjeg sindikalca Dragutina Lesara. Lesarovo "ja sem Varaždinec"
nije se pokazalo osobito uplivnim na Čačića. Više mu je odgovaralo biti
"rođeni Zagrepčanin, s tridesetogodišnjim radom u Varaždinu". Poslije
Lesara stranačku će "lesu" zatvoriti i Antun Kapraljević i Nikola
Vuljanić. Kako se dugogodišnja šefica HNS-a već udobno smjestila u
naslonjaču koji je za nju kavalirski čuvao Ivo Sanader, novi-stari
stranački predsjednik sam odlučuje tko će i što biti u HNS-u. Čačić u
HNS-u danas ima veću vlast nego što je Ćiro Blažević imao moći u onom
drugom HNS-u, nakon što je "osvojio Francusku". Od toga što će i kako
sa stranačkom vlašću činiti i s kojom će se vlašću uortačiti, ovisit će
hoće li Hrvatska narodna stranka vratiti nekadašnje (ne)realne
političke ambicije ili će postati "Hrvatska nepotrebna stranka", kao
što se svojedobno predviđalo.
Nakon što je po-ne-znam-koji-put izabran za stranačkog šefa, Anto Đapić
uvjerava da HSP neće postati skraćenica za Hrvatsku stranku prošlosti.
Kako je HSP u Osijeku doživio nadnaravno iskusvo, tj. "život poslije
smrti", Đapić je uvjeren da je pred njegovom strankom budućnost i novi
život. Pogotovo zato što se riješio nelojalnih mu Tončija Tadića
i Miroslava Rožića, koji su najprije označeni kao stranački suputnici,
a poslije Đapićeva ponovnog izbora, i kao "slijepi putnici", kao oni
koji i "nisu pravi pravaši". Pravim krivašima će poslije Đapićeva
ponovnog izbora biti proglašeni i Pero Kovačević, a i Ruža Tomašić.
Nakon što je "političko redizajniranje stranke" najprije povjerio
Slavenu Letici, a potom i kreatoru Mati Graniću, Đapić je u Saboru
ostao sam u stranačkom demode sakou. Unatoč tome, na stranačkim
izborima nitko nije oborio palac nadolje. Umjesto palca nadolje, gotovo
da se klicalo: Ave, Antonio! Da je i Čačić prije biranja za
predsjednika mogao učiniti što i Đapić, tj. riješiti se nesklonih mu,
možda bi se i njemu klicalo kada je postao predsjednikom. Milanovićeva
želja da bude predsjednikom bit će teže ostvariva i od Čačićeve i od
Đapićeve. Zbog toga bi, bude li izabran, jedni i njemu mogli klicati, a
drugi, pak, uzmicati.
Ako je točna ironična gradacija da u politici postoje prijatelji,
neprijatelji i stranački prijatelji, onda Milanović ima puno više
"stranačkih prijatelja" i od Đapića i od Čačića. Kako je na kocku
stavio neočekivano dobivenu šansu da postane liderom SDP-a, Milanović
je u pitanje doveo i svoj izbor za predsjednika. Dočekan je kao
neočekivani politički as, a izgubi li izbore, morat će tražiti
politički spas. Samouvjeren i prznički tvrdoglav, brzo je proigrao dio
neobično lako stečena političkog kapitala. S nekoliko krivih ulaganja
puno je izgubio na političkom ruletu. Tome su pljeskali i njegovi
politički neprijatelji, a još više njegovi "stranački prijatelji".
Izgubi li za predsjednika, Milanovića će Željka Antunović, Ivica
Pančić, Milan Bandić i Davorko Vidović po demokratskom obredu "živoga
pokopati". Pobjedi li, pak, Milanović će im vjerojatno također
demokratski uljudno dati demokratski vritnjak.
BIJEDA POLITIKE
