Ne očekujete valjda da će se država odreći prava da štiti svoje nacionalne interese – tom poprilično lakonskom rečenicom francuski je ministar financija Arnaud Montebourg komentirao novu uredbu koju je donijela vlada čiji je član, a koja mu daje ovlasti da dopušta ili zabranjuje stranim tvrtkama da preuzmu bilo koju francusku kompaniju koja posluje u “strateškim sektorima”. Iako to izrijekom nitko u francuskoj vladi neće priznati, sasvim je jasno da je sporna uredba donesena kako bi se spriječilo najavljeno preuzimanje francuskog industrijskog diva Alstoma od strane američkog General Electrica. Doduše, Alstom je tvrtka u dominantno privatnom vlasništvu, kao i General Electric, no ta sitna činjenica nije spriječila Montebourga i njegove kolege da donesu odluku koja će im omogućiti da “štite nacionalne interese”, pa makar to značilo i da faktično sebi daju pravo suverenog odlučivanja o tome kome netko ima pravo prodati svoje privatno vlasništvo. Ipak, netko bi mogao zaključiti da se radi o tek još jednom izdanku specifičnog francuskog kriptodržavnog ekonomskog modela, samo da se pritom slična stvar ne događa i na drugoj strani La Manchea.
U Velikoj Britaniji, kolijevci liberalnog kapitalizma, protekli su tjedan razni odbori tamošnjeg Parlamenta saslušavali čelne ljude američkog farmaceutskog diva Pfizera i ne znatno manje britanske kompanije AstraZeneca, a sve u povodu namjere američke kompanije da preuzme britansku. I ovdje se radi o privatnim kompanijama, u kojima ni britanska, ni američka vlada, čak ni indirektno, nemaju značajnijeg vlasničkog udjela.
Pfizer je ponudio cijenu dionice koja je dioničarima britanske kompanije prihvatljiva, a uprava i nadzorni odbor AstraZenece podržali su transakciju. No sve to nije pomoglo Pfizerovu šefu Ianu Readu da izbjegne višesatno ispitivanje britanskih parlamentaraca, da bi nakon svega Andrew Miller, šef parlamentarnog odbora za znanost i tehnologiju, napisao otvoreno pismo u kojem tvrdi da “vlada mora biti sposobna sankcionirati odgovornost Pfizera ne bude li poštovao dogovor” o ulaganjima u istraživanje i razvoj u Velikoj Britaniji. Sankcionirati privatnu tvrtku zbog poslovnih odluka koje donosi o upravljanju svojom vlastitom imovinom? Uvjetovati joj poslovne odluke mimo “tržišnih načela” i volje njezinih vlasnika? Nebesa! Dok se čuveni Adam Smith i njegova još čuvenija nevidljiva ruka valjda okreću u grobu na spomen takvog državnog intervencionizma, gledajući događaje u Francuskoj i Velikoj Britaniji Hrvati se vjerojatno zbunjeno češkaju po glavi. Čini se da u tim državama još nisu čuli za slobodu kretanja kapitala, nepovredivost vlasništva, spoznali da kapital nema nacionalnost i čuli neku od brojnih drugih otrcanih fraza kojima nas već desetljećima hrane razni stručni analitičari, komentatori i ostali apologeti tobožnjeg slobodnog tržišta.
Koliko je ta šarena laž u Hrvatskoj duboko ukorijenjena pokazuje i primjer aktualnog premijera – nominalnog socijaldemokrata – koji obilazeći jedan od rijetkih preostalih industrijskih konglomerata bez zadrške mrtav hladan ispali: “Kada me pitaju kako ćemo zaštititi neku industriju, odgovaram – nećemo je zaštititi”. Njegov prethodnik, pak, planove budućih vlasnika najveće hrvatske farmaceutske kompanije saslušao je uz taktove Cavallerie rusticane u Veroni, prodaju najveće domaće mljekarske industrije “junački” kritizirao nakon što je transakcija već sklopljena i objavljena u medijima, a zbog “preuzimanja” naftne industrije sad čami u zatvoru. Neki od njegovih nasljednika u Vladi sad se grčevito bore da isprave rezultate takve borbe za nacionalne interese, samo da bi im domaći gurui slobodnog tržišta popovali o “tržišnom modelu upravljanja”, “nužnosti depolitizacije” i tome kako “upravljanje proizlazi iz dionica”. Što bi o tome rekli Britanci? Evo što kaže Terry Scuoler, šef tamošnje organizacije industrijskih proizvođača: “Naša ekonomija ovisi o znanstvenom istraživanju, znanju i tehnologiji, te vlada ima javnu dužnost paziti na njih. Ako postoji opasnost gubitka visokokvalificiranih radnih mjesta, tehnologije, istraživanja i razvoja zbog korporativnih restrukturiranja u novostvorenoj kompaniji (nakon spajanja Pfizera i AstraZenece, nap. a.), onda vlada mora intervenirati kako bi sačuvala nacionalne interese”. Svaka sličnost s događajima u Hrvatskoj posve je namjerna, a valjda i poučna.
>> Strahujemo oko plina, a zbog ukrajinske će krize poskupjeti struja
'Ako ćete mi slati pomoć ne šaljite 50 ili 100 tisuća eura!'