Prije 60 godina, u siječnju 1943., slomljena je njemačka blokada Lenjingrada i zatvoren obruč oko njemačke VI. armije u Staljingradu. A prije 300 godina tisuće su robijaša pretvorile močvare oko ušća Neve u gradilište budućeg Lenjingrada. Plan su izradili Švicarac Domenico Trezzini i Francuz Jean Le Blond. Tako je Petar I. Romanov (31) vidio 1703. ostvarenje svoje volje. Volje cara samodršca . Prema svečevu i carevu imenu, govorilo se i pisalo Sanktpiterburch, službeno Sankt Petersburg, pučki samo Piter, do 1914. Petrograd, od 1924. Lenjingrad, od 1991. opet Sankt Petersburg. No 1703. prastara je Moskva, "grad kuća drvenjača", dobila granitnog takmaca, a Rusija antiprijestolnicu, s milijun ljudi već u XIX. stoljeću.
Očaravao, sablažnjavao, strašio
"Duboka Rusija" vidjela je u Antimoskvi Antikrista, nasuprot "svetoj Rusiji" i Moskvi, "gradu sa 40 puta 40 crkava". Tako protuslovno, Petrov se grad na Nevi odrazio i u književnosti.
Njemački književnik J. G. Seume divi se, u zapisima "Moje ljeto 1805": "Petersburg je više nego Berlin i Beč, a nastao je u jednome stoljeću!" Za Petra I. to je "prozor prema Zapadu", ali i vojna šaka "pod nos" opasne Švedske, ujedno "izlog Rusije" za svijet.
Druga metropola carevine odražavala je i dvije Rusije: velikašku, bogatašku i sirotinjsku "poniženih i uvrijeđenih". Iz "Petrogradskih snova u prozi i stihovima" (1861.) Dostojevskoga: "Bilo mi je kao da će se cijeli taj svijet sa svojim moćnim i slabim ljudima, sa svojim četvrtima bijede i pozlaćenim palačama, svakog časa rasplinuti poput fantastičnog sna".
Velegrad na Nevi dobit će nadimke, tako i Petropolis-Nekropolis. Puškinov je izraz "Grad raskoši - grad bijede". Uvijek nove pjesničke poredbe izrazit će poslije Puškina: Ahmatova, Anenski, Blok, Brodski, Grigorjev, Majakovski, Majkov...
Apolon Grigorjev već 1846. versificirano vapi: "Zbogom hladni grade, grade bez strasti zbogom, divovski grade robova zbogom, grade vojarni, bordela i palača! Nadimaš se taštinom, uslužan carevima, dođalova, prokletniče"! Aleksandra Bloka 1912. ispunjava tjeskobom: "Noć, lampa, apoteka. Isprazna mutna rasvjeta. I nakon stoljeća tome nema kraja. Ponavlja se godinama: Noć, ledeni sprudi kanala, apoteka, lampa, ulica".
Ali je sve petrogradsko predstavljalo Rusiju: bastioni vojnu moć, akademije, kazališta i galerije - kapacitete ruskih znanosti i umjetnosti. U davnini je Rus dobio sinonim: Moskalj. Umni konzervativci i popovi njegovali su omrazu prema "Sodomi na Nevi". Ali kao emigranti, bjelogardijski će caristi gorko oplakivati petrogradska znamenja: Zimski dvorac, palaču s visokim šiljkom Admiraliteta, mostove preko Neve... I proklinjali ga kao "leglo boljševika".
Već Križanić - pa Krleža
O Petrovu će gradu znanstvenici rasuđivati racionalnije nego pjesnici. Tako sovjetski filolog Boris Ejhenbaum: "Petersburg nema duše, za dušu nije bilo povijesne nužnosti. Moskva nema misaonosti, živi od obilja i raznovrsnosti čuvstava. Moskva se doima slikovito, Petersburg poput skice". I nastao je po ranoj zamisli za grad budućnosti.
Esejist emigrant, Nikolaj Berdjajev 1946. u "Ruskoj misli", zbog suprotnosti Moskve i Petrograda: "U Rusiji se sudaraju dvije struje svjetske povijesti - Istok i Zapad, u uzajamnosti".
Ne sluteći Petra I. Velikoga - ali u Rusiji razočaran Rusijom - naš je Juraj Križanić kao sibirski zatočenik (1661-1676) smišljao zajednički jezik Slavena. A Krleža je upamtio antisovjetsku zvonjavu iz stotina pravoslavnih zvonika Moskve.
Putinska Rusija slavi trostoljetnicu Petrova grada beskonfliktno. Vrijeme i vlast glade suprotnosti.
Vrigil Kurbel
