Te svibanjske večeri, pri slijetanju u zračnu luku u Omišlju na Krku, avion 'Avio-Genexa' iznenada se srušio. Iz olupine zrakoplova čuli su se vrisci, zapomaganje, dozivanja u pomoć... Samo pet minuta kasnije izbio je požar, a potom se zapalilo i razliveno gorivo. U stravičnoj buktinji izgorjelo je 78 ljudi. Među poginulima je bio i proslavljeni hrvatski pjesnik Josip Pupačić, te njegova supruga i kćerkica, a stravičnu zrakoplovnu nesreću preživio je samo jedan putnik te četvorica članova posade.
"Iznenadio me vrlo jak udarac aviona o pistu. Iznenada, avion se nagnuo, a istog trenutka opazio sam vatru na lijevom krilu i nešto slabiju na desnom krilu aviona. Počeli smo se prevrtati i kada smo se zaustavili svi smo bili vezani sigurnosnim pojasevima za sjedala i bili smo okrenuti glavama na dolje. Iza mojih leđa suklja dim i plamen i počela se osjećati zagušljiva atmosfera. Čuo sam povike 'Help, help!' Oslobodio sam se pojasa, pao sam sa sjedala na pod, odnosno krov aviona, legao, udahnuo zrak...Tek tada sam primijetio što se sve zbiva oko mene.
Ljudi vezani pojasevima za sjedala držali su se za ruke u paničnom grču... Djevojka mladića, dijete roditelja....Opazio sam jednu rupu iz koje je dolazilo nešto svjetla izvana. Otpuzao sam potrbuške nekoliko metara i ostale putnike pozvao na engleskom jeziku, 'Pođite za mnom'. Nitko nije odgovarao. Pokušao sam pronaći aparat za gašenje požara, ali nisam uspio. Otvorio sam jedna vrata iza kojih su prokuljali dim i plamen. Skupio sam posljednje snage i preskočio vatreni zid. Imao sam sreće – ispao sam iz aviona i naišao na vatrogasce koji su u to vrijeme počeli akciju gašenja", ispričao je detalje užasa 22-godišnji Zagrepčanin, student Ranko Sarajčić, sin bivšeg jugoslavenskog veleposlanika u Londonu.
Upravo je on bio i jedini putnik koji je preživio stravičnu zrakoplovnu nesreću koja se kobne nedjelje, 23. svibnja 1971. godine, dogodila na otoku Krku. Nakon položenih ispita na postdiplomskom studiju na Imperial Collegeu of Science, Sarajčić je te nedjelje krenuo u posjet svojim roditeljima, a na kobni se let ukrcao u posljednji trenutak. Sjedio je u trećem redu, brojeći od repa aviona i možda mu je upravo taj položaj sjedala i spasio život, jer je kroz otvor u teretnom prostoru, u stražnjem dijelu letjelice, uspio na vrijeme izaći iz zapaljene olupine. Osim njega, najveću zrakoplovnu nesreću u dotadašnjoj povijesti civilnog zrakoplovstva bivše države preživjela su i četvorica članova posade.
Let u turistički raj pretvorio se u let u pakao
Te kobne nedjelje Avio-Genexov zrakoplov Tupoljev 134 A koji je letio na čarter liniji London-Rijeka ukrcao je na londonskom aerodromu 'Gatwick' britanske turiste koji su godišnji odmor planirali provesti u Hrvatskoj. Na žalost, do svojih toliko željenih odredišta na Rabu, u Malinskoj, na Plitvicama, Selcima, Novom Vinodolskom, Opatiji i uvali Scott, nikada nisu stigli. Kvarner je tog dana pogodilo snažno nevrijeme, praćeno jakom kišom i jugom. Avionu koji se približavao zračnoj luci kiša je znatno smanjila vidljivost, a udari vjetra u rep smanjili su brzinu zrakoplova. Prilikom slijetanja, iznenada je izgubio visinu te je, pri brzini od 260 kilometara na sat, desnim stajnim trapom, a potom i krilom udario u poletno-sletnu stazu, pri čemu se krilo odlomilo. U 19 sati i 45 minuta, pri slijetanju u zračnu luku u Omišlju na Krku, avion 'Avio-Genexa' se srušio. Klizeći nekontrolirano po pisti, 250 metara dalje od otpalog krila, prevrnuo se na krov, izletio sa staze i zarotirao se za 180 stupnjeva. Zbog deformacija koje su pri tom nastale na trupu aviona vrata između kokpita i putničkog prostora bila su blokirana.
Živi zarobljeni u olupini
Vezani pojasevima za sjedala, stjuardese i putnici su visili okrenuti glavama na dolje. Iz olupine aviona čuli su se vrisci, zapomaganje, dozivanja u pomoć... Samo pet minuta kasnije u prostoru za domaćice, izbio je požar, a par minuta nakon toga zapalilo se i razliveno gorivo. Uslijedili su dramatični trenutci agonije - putnike i članove posade aviona doslovno je gušio dim i ugljični monoksid. U pomoć unesrećenima prvi su priskočili djelatnici aerodroma, a odmah potom i vatrogasci. U nadi da će doprijeti do putnika koji su očajnički dozivali u pomoć, sjekirama i lopatama pokušavali su rasjeći dijelove olupine aviona iz kojeg je sukljao plamen, no, u borbi s vatrenom stihijom sav trud vatrogasaca bio je uzaludan.
Prema svjedočenju očevidaca zrakoplov je najprije potresla jedna, a potom i još nekoliko eksplozija. Stup vatre i dima bio je visok stotinjak metara. Do eksplozije, koja je odjeknula dvanaest minuta nakon pada aviona, došlo je u trenutku kada se vatra proširila do opreme za kisik, u prednjem dijelu zrakoplova. Samo dvije minute kasnije, čitav se Tupoljev 134 A pretvorio u buktinju, postavši grobnica za 75 putnika i tri mlade stjuardese, Almu Svobodu iz Splita te Miru Miše i Mirjanu Janković iz Beograda. Među poginulima je bio i proslavljeni hrvatski pjesnik, profesor Josip Pupačić iz Zagreba te njegova obitelj, supruga Benka i četverogodišnja kćerkica Rašeljka. Te su se nedjelje vraćali iz Londona, gdje je njihova kći bila operirana. Za kobni let za Hrvatsku najprije nisu uspjeli dobiti karte, no u posljednji je trenutak jedna tročlana, britanska obitelj odustala od putovanja, te su se na upražnjena mjesta ukrcali Pupačići. Na žalost, karte koje su dobili, bile su karte za put u smrt.
Čitava mlada obitelj tog je dana izgorjela. Josip Pupačić bio je identificiran tek 12 dana nakon nesreće, s pomoću rendgenskih snimaka kralježnice. Prizor na mjestu tragedije bio je stravičan. Duž piste i uokolo nje bili su razbacani dijelovi aviona i prtljaga putnika. Na pisti je bilo krilo aviona, a stotinjak metara dalje ležala je olupina zrakoplova u kojoj su bili pougljenjeni leševi putnika. Identifikacija žrtava tragedije bila je iznimno teška. Tim sa Zavoda za sudsku medicinu u Rijeci uspio je identificirati 73 žrtve, dok identitet pet žrtava nisu uspjeli utvrditi te su pokopane u zajedničkoj grobnici na Krku.
Svjedočanstva preživjelih
Stravičnu zrakoplovnu nesreću preživjeli su tog kobnog dana kapetan Miloš Markičević, drugi časnik Stevan Mandić, letač-mehaničar, Ivan Čavajda i asistent mehaničara, Viktor Tomić. Sva četvorica uspjela su se izvući kroz prozor te su prošli samo s lakšim ozljedama. "Uvjeren sam da je uzrok nesreći nevrijeme koje je zahvatilo aerodrom. Čitav put je bio normalan i nije bilo nikakvih teškoća. U posljednjim trenucima leta zahvatio nas je takav pljusak da nisam vidio ništa pred sobom. Nagli udar vjetra podigao je avion i tada sam izgubio kontrolu. Odmah poslije toga pali smo na pistu i avion se razbio", izjavio je tada 42-godišnji kapetan zrakoplova, Miloš Markičević iz Zemuna iza kojeg su bile 24 godine letačkog staža s više od 7000 sati provedenih u zraku, a karijera mu je bila okrunjena i najvećim priznanjem bivše države koje se dodjeljivalo vojnim pilotima - 'Zlatnim krilima'.
"Pazio sam na kontrolne uređaje koji su pokazivali da je sve u redu. Na oko 200 metara visine našli smo se odjednom u zavjesi kiše i ništa više nismo vidjeli. Poletjeli smo naviše i počeli se okretati na desnu stranu. Odmah zatim osjetio sam udarac i okretanje na krov", ispričao je nakon nesreće kopilot, Stevan Mandić, iz Beograda iza koga je bilo 2500 sati leta. Baš kao ni pilot, niti kopilot u svojoj letačkoj karijeri, sve do kobnog dana, nije imao niti jednu nezgodu. Za razliku od njih, mehaničaru Viktoru Tomiću iz Kranja tragedija na Krku nije bila prva. Godine 1969. jedini je preživio tešku nesreću aviona jedne strane kompanije u kojoj je tada poginulo 27 osoba.
"Kada smo se zaustavili, poslije otprilike 300 metara rulanja po pisti, razbio sam prozor kroz koji smo svi izašli. Odmah smo pokušali izvana otvoriti bočna vrata kako bi putnici mogli izaći, ali kada smo vidjeli da nam to ne uspijeva, jer su vrata bila blokirana, vratio sam se kroz onaj isti prozor u kabinu i nastojao otvoriti vrata koja dijele pilotsku kabinu od prostora za putnike. Ni ta vrata se nisu mogla otvoriti i za koji trenutak vatra je progutala i posljednji šum u prostoru za putnike", podijelio je svoje potresno iskustvo iz druge preživljene zrakoplovne nesreće 46-godišnji mehaničar, Viktor Tomić. I po mišljenju drugog mehaničara, Ivana Čavajde (39), agonija je započela kada je avion ušao u zračni kovitlac, koji ga je bacio naviše, a potom izvrnuo. "Najprije sam krampom razbio staklo na vratima koja dijele pilotsku kabinu od prostora za putnike. Provirila je naša stjuardesa i vikala 'Spašavaj!'. Rekao sam joj da pokuša otvoriti iznutra bočna vrata. Tada još nisam znao da su ta vrata blokirana. Ona je otišla i nije se vratila. Nestala je u dimu i više je nisam čuo", ispričao je Čavajda.
Iskusan tim i nov avion
Zrakoplov Tupoljev TU-134 A u vlasništvu Avio-Genexa bio je tek 33 dana - bio je kupljen u tadašnjem SSSR-u, točno mjesec i tri dana prije nesreće. Do kobne nedjelje u zraku je proveo oko 100 sati, a letio je na više međunarodnih linija, izjavili su tada predstavnici Avio-Genexa iz Beograda. Zrakoplov je imao meteorološki radar i kompas, bio je opremljen u to vrijeme najsuvremenijim pomagalima za letenje i navigaciju, imao je ILS (Instrumental Landing system) za potpuno automatsko slijetanje i sigurno prizemljivanje i u uvjetima ograničene vidljivosti. Aerodrom na Krku također je tada imao svu potrebnu, suvremenu opremu te je kao uzrok tragedije u konačnici naveden splet nesretnih okolnosti koje su pilote dovele do pogrešaka.
Nemru ovi a da svakih par minuta ne spominju tu njihovu Smradoslaviju!