Potres je bio tek početak pakla koji je San Francisco izbrisao s lica zemlje – od 'požara šunke i jaja' do vatrene apokalipse

Prije 120 godina, sa svojih 410.000 stanovnika, San Francisco je bio najveća metropola na Zapadnoj obali. Izrastao nakon Zlatne groznice 1848., iz malenog sela Yerba Buena, postao je financijsko, trgovačko i kulturno središte Zapada, prometna luka i "vrata prema Pacifiku". Njegova glavna arterija, Market Street, bila je izlog impresivnih građevina poput luksuznog hotela Palace, koji je bio najveći na obali, te nove Gradske vijećnice, čija je gradnja trajala desetljećima. U tom kozmopolitskom gradu živjela je i najveća kineska zajednica izvan Azije, a živopisna Kineska četvrt istovremeno je bila kulturni bastion, ali i geto obilježen rasizmom.

Te travanjske večeri, slavni talijanski tenor Enrico Caruso pjevao je u operi "Carmen", ne sluteći da će se već drugog dana probuditi u potpuno razorenom gradu. Točno u 5:12 ujutro, San Francisco je probudio snažan potres koji je trajao četrdesetak sekundi. Samo desetak sekundi nakon tog prvog, uslijedio je i drugi, glavni, znatno snažniji udar koji je trajao gotovo čitavu minutu, a epicentar potresa bio je nedaleko od obale. Kako je opisao jedan novinar, uz glasnu tutnjavu, tlo se valovito uzdizalo i spuštalo, kao da "zemlja diše", a iza svakog tog „udaha“ ostajali su prizori uništenja. Zgrade su se ljuljale, fasade rušile, a ulice su doslovno pucale. Iako je hotel Palace, koji je bio građen tako da bude "otporan na potres", preživio podrhtavanje, Caruso je tog jutra u hotelskoj sobi svjedočio općem kaosu - "luster se njihao sve do stropa, a stolice su letjele prostorijom". Najteže su stradala područja izgrađena na nasipima, močvarnom tlu i uvalama koje su bile zatrpane tijekom Zlatne groznice, gdje je razorni, geološki fenomen likvefakcije pretvorio tlo u nestabilnu kašu.

Tog se jutra na najbrutalniji način potvrdila ona „Nesreća nikada ne dolazi sama“. Iako je potres bio strašan, daleko razornija bila je vatra koja je uslijedila - procjenjuje se da je između 80 i 95 posto ukupnog uništenja grada bilo upravo posljedica požara. Gotovo neposredno nakon podrhtavanja tla, diljem San Francisca izbilo je više od 30 požara, a glavni uzroci bili su polomljene plinske cijevi iz kojih je sukljao zapaljivi plin, te prevrnute peći i oštećeni dimnjaci. Jedan od prvih požara, poznat kao "Požar šunke i jaja", navodno je krenuo iz kuhinje domaćice koja je tog jutra, na štednjaku s oštećenim dimnjakom, pripremala doručak. Budući da je potres uništio gradski vodovod, hidranti su ostali bez vode, pa su od samog početka svi napori vatrogasaca da se odupru vatrenoj stihiji bili osuđeni na propast. U očajničkom pokušaju stvaranja protupožarnih barijera, vlasti su tada odobrile korištenje dinamita za rušenje zgrada, no nestručno rukovanje eksplozivom često je imalo suprotan učinak - eksplozije su dodatno raspirivale plamen, izazivajući nove požare. Ti manji požari spajali su se u tri goleme vatrene stihije koje su gutale sve pred sobom, temperature su u tom paklu dosezale 1.500 Celzijevih stupnjeva, a stup dima bio je vidljiv kilometrima daleko.

U najkritičnijem trenutku, pri rušenju dimnjaka na vatrogasnu postaju, smrtno je stradao šef vatrogasne službe, Dennis T. Sullivan, što je dodatno otežalo situaciju na terenu. Teško ranjeni grad tonuo je u anarhiju. U sveopćem kaosu koji je zavladao, general Frederick Funston samoinicijativno je na ulice poslao vojsku, a gradonačelnik Eugene Schmitz izdao je proglas kojim je snagama reda odobrio da "ubiju svakoga tko bude zatečen u pljački ili počinjenju bilo kojeg drugog zločina". Iako su se glasine o masovnim pljačkama diljem razorenog grada uglavnom pokazale neutemeljenima, nekoliko je ljudi tada bilo ubijeno pod optužbom da su pljačkaši.

Puna četiri dana i četiri noći vatra je bjesnila, pretvarajući u prah i pepeo srce San Francisca. Gotovo 500 gradskih blokova, odnosno više od deset kvadratnih kilometara urbanog područja bilo je uništeno. Simboli sjaja i napretka San Francisca, poput hotela Palace i Gradske vijećnice, postali su ruševine. Do temelja je izgorjela i kineska četvrt, u čijim su uskim ulicama bile uglavnom drvene zgrade. Mnogi stanovnici te četvrti poginuli su tada pod ruševinama ili u eksplozijama dinamita. Oni koji su preživjeli bili su suočeni s rasizmom te su, zapostavljeni od vlasti, bili prepušteni sami sebi. Bježali su noseći sa sobom ono malo imovine koju su uspjeli spasiti, a utočište su tražili u parkovima, na grobljima i na brdima s kojih se pružao apokaliptičan pogled na grad u plamenu. Jedina linija obrane bila je tada široka avenija Van Ness, na kojoj su iscrpljeni vatrogasci i vojnici napokon uspjeli zaustaviti napredovanje vatre.

Iako su, u strahu od gubitka budućih investicija, gradski oci u početku drastično umanjivali pravi broj žrtava, tvrdeći da je živote izgubilo nekoliko stotina ljudi, danas se službeno procjenjuje da je poginulo oko 4.000 ljudi. U gradu, koji je tada imao oko 400.000 stanovnika, više od 225.000 ljudi ostalo je bez doma, te su bili prisiljeni živjeti u improviziranim šatorskim naseljima, u kojima su neki ostali godinama. U katastrofi je uništeno više od 28.000 zgrada, a ukupna materijalna šteta procijenjena je na preko 400 milijuna tadašnjih dolara. Većina osiguravajućih polica pokrivala je štetu od požara, ali ne i štetu od potresa, što je neke vlasnike navelo da, kako bi naplatili osiguranje, namjerno zapale vlastite oštećene nekretnine.

Strahujući da bi odgoda obnove mogla preusmjeriti trgovinu i investicije prema gradovima-konkurentima, poput Los Angelesa, obnova uništenog San Francisca započela je gotovo odmah. U tom kaosu i utrci s vremenom, veliki urbanistički planovi o redizajniranju grada s novim avenijama i trgovima bili su odbačeni, pa je San Francisco uglavnom obnovljen prema starom rasporedu ulica. Zbog uništenja gradskih arhiva tisuće kineskih imigranata, čiji su dokumenti tada izgorjeli, dobilo je priliku zatražiti američko državljanstvo, tvrdeći da su rođeni u SAD-u, čime su uspjeli zaobići stroge imigracijske zakone.

Poput mitskog feniksa, koji mu je postao simbol, San Francisco je nakon katastrofe doslovno ustao iz pepela. Grad je već do 1915. godine bio uvelike obnovljen, što je proslavljeno velikom međunarodnom izložbom Panama-Pacific. Katastrofa iz 1906. potaknula je značajan napredak u seizmologiji i protupotresnoj gradnji.

*uz korištenje AI-ja