"... hrana, neko vrijeme nismo imali uopće, ono ništa, baš ništa, za kupiti… tako je bilo i kod bake i djeda… meni je to bilo najgore… jedan od najgorih perioda za mene…", izjava je učenika jedne od hrvatskih škola objavljena u sklopu istraživanja "Pravo na obrazovanje (ni)je privilegija – što nam djeca poručuju o obrazovnim nejednakostima" prof. dr. Olje Družić Ljubotine sa zagrebačkog Pravnog fakulteta, čiji su se rezultati mogli čuti jučer u Zagrebu na konferenciji "Pod napadom" Instituta za društvena istraživanja.
Bogati stoje s bogatima
"... radim na praksi, imamo plaću, kad god zatreba, ja dadnem po malo…"; "...imam i stipendiju pa to dajem svojima…", "Bogati stoje s bogatima, a ova malo niža populacija, oni su u svom društvu. Nitko iz razreda mi nije prijatelj, voljela bih se preseliti u drugi razred, ali ne mogu…" još su neke od izjava učenika osnovnih i srednjih škola prikupljenih u ovom istraživanju koje se bavi socioekonomskim nejednakostima u hrvatskom obrazovnom sustavu i koje odgovara na pitanje "Što nam poručuju djeca koja žive u siromaštvu?"
Prema Europskoj strategiji o pravima djeteta 2021. – 2024., svako dijete ima pravo na kvalitetno obrazovanje, neovisno o njegovu podrijetlu i mjestu stanovanja, i prema Ustavu RH obvezno osnovnoškolsko obrazovanje trebalo bi biti besplatno, ali nažalost nije tako. Istraživanje profesorice Družić Ljubotine pokazalo je porazne rezultate: u općoj populaciji kućanstava s djecom do 18 godina udio onih koji teško podmiruju potrebe za obrazovanje djece je 40 posto. Gotovo svako treće kućanstvo (70 posto) s niskim prihodima, a koja imaju djecu do 18 godina, vrlo teško podmiruje potrebe za obrazovanje djece – što primjerice znači da nemaju za školski autobus ili opremu za tjelesni – čime se Hrvatska svrstala na drugo mjesto među zemljama EU u pogledu slabe priuštivosti obrazovanja. I svaka druga jednoroditeljska obitelj teško podmiruje troškove vezane za potrebe obrazovanja djece, čime je Hrvatska opet pri neslavnom vrhu zemalja EU.
– U Hrvatskoj je više od 150 tisuća djece u riziku od siromaštva, što je jako puno djece koja prolaze ispod radara. To znaju oni koji određuju politike, ali im to definitivno nije prioritetno pitanje – rekla nam je Olja Družić Ljubotina, ističući kako su brojni primjeri djece koja zbog siromaštva ne mogu uhvatiti ritam u obrazovanju i – što je veliki problem – ostaju gladna na nastavi jer prehrana nije osigurana u sklopu srednjoškolskog obrazovanja. Ova djeca ne idu ni na školske izlete niti su uključena u izvanškolske aktivnosti, što ih sve zajedno izolira i maksimalno im sužava prilike za razvoj. Prof. dr. Družić Ljubotina ističe da se ipak događaju i neke pozitivne promjene na razini nacionalnih dokumenata.
– Nacionalni akcijski plan "Jamstvo za svako dijete" jako je važan dokument koji akceptira nejednakost među djecom na razini ranog i predškolskog odgoja, obrazovanja, zdravlja, stanovanja i prehrane, ali tek je u začetku. Sad će trebati izraditi zakonodavna rješenja koja će toj djeci omogućiti jednake šanse i osigurati javno financiranje – zaključila je Družić Ljubotina.
Pedagozi na prvoj liniji
"Imao sam situaciju u bivšoj školi da je mali došao premlaćen od batina – tata mu je nabijao glavom o pod. Nakon tako nekih stvari koje mi je rekao, trebalo mi je dva tjedna da dođem sam sebi", izjava ja jednog od pedagoga iz istraživanja "Kriza je gdje god zagrebemo: iskustva pedagoga u suočavanju s kriznim situacijama u školama", koje je na istoj konferenciji u sklopu sesije "Odrastati i učiti u nesigurnim vremenima" prezentirala Ivana Miočić s riječkog Filozofskog fakulteta. Uz globalne i društvene krize kao što su pandemija i online nastava, potresi i ratovi, istraživačica je kao ključne krize s kojima se suočavaju pedagozi u razredu detektirala zlostavljanje i nasilje, bilo u obitelji ili u školi, teške bolesti i nesreće učenika poput lomova, epileptičnih napada, samoozljeđivanja ili pokušaja suicida te krize povezane s roditeljima.
– Pedagozi osjećaju visoku emocionalnu i psihičku opterećenost učenika i često izjavljuju da im je kao da su na prvoj liniji obrane – rekla je Ivana Miočić, ističući da je pedagozima dobrobit djece na prvome mjestu, ali i da u kolektivu često rade sami, da im nedostaje edukacija i podrška sustava te timski rad. Na učestale prigovore, pa i neke egzaktne pokazatelje prema kojima će se mladi koji trebaju pomoć prije obratiti obitelji i prijateljima, pa i predstavnicima civilnog društva, nego školi ili zdravstvenim ustanovama, odgovara:
– Pedagozi su u školi najšire profilirani stručni suradnici. Njihov je posao često vrlo složen i uvjetovan školom, kulturom škole i mjestom gdje se škola nalazi, tako da teško možemo generalizirati s kakvim se sve situacijama nose. Primjerice, u sredinama u kojima je veći broj romskih učenika taj je posao drukčiji nego u sredinama u kojima je mali broj učenika i prisan odnos među kolektivom i učenicima – kaže I. Miočić, dodajući kako mnogi izvještavaju o tome da su preopterećeni poslom i da je njihova situacija komplicirana, a ponajviše je komplicirana za mlade ljude koji se tek zapošljavaju te za one koji nemaju ekipiran tim stručnih suradnika, nego su, recimo, jedini stručni suradnik u školi uz knjižničara – ističe Ivana Miočić.