Osobe osuđene zbog teških kaznenih djela, po odsluženju te kazne, ako se ispostavi da su i dalje opasne po okolinu, odnosno da ih zatvor nije "popravio", bit će smještene u ustanovu posebnog tipa nakon odsluženja te kazne, a odluku o tome će donijeti sud na prijedlog povjerenstva koje će imenovati Sabor. I to nakon što tim stručnjaka, nekih šest mjeseci prije isteka kazne koja je osuđeniku bila izrečena u sudskom postupku, napravi procjenu njegovog ponašanja, napretka, procjenu rizika...
U tom postupku bi trebale sudjelovati zatvorske i probacijske službe, predstavnici ministarstva pravosuđa, zdravstva, unutarnjih poslova i socijalne skrbi, a provela bi se i dva neovisna vještačenja. Možda čak i tri, ako bi ovo treće tražio sud. I kada bi svi ti stručnjaci utvrdili da se netko tijekom boravka u zatvoru i izdržavanja kazne za koju mu nije bio odobren uvjetni otpust, nije popravio i da ima nasilne crte karaktera, išao bi prijedlog da se ta osoba po izlasku iz zatvora smjesti u posebnu ustanovu. O tom smještaju bi u zasebnom, postupku, sličnom parničnom, odlučivalo tročlano izvanraspravno sudsko vijeće, a na tu odluku bi postojalo pravo žalbe, o kojoj bi odlučivalo peteročlano sudsko vijeće Vrhovnog suda.
Tako je radna skupina Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije zamislila zakonski novitet, koji bi u budućnosti neke nove Kristijane Aleksiće trebao spriječiti da i nakon odsluženja dugogodišnjih zatvorskih kazni, po izlasku iz zatvora, naprave nova kaznena djela. A te novitete su javnosti predstavili Damir Habijan, ministar pravosuđa i Irena Hrstić, ministrica zdravstva. To je ujedno i najveći novitet predloženih zakonskih izmjena koje bi, kako reče ministar Habijan, na snagu trebale stupiti s 1. siječnjem 2027. Međutim, ono što je javnosti prezentirano, izgleda kao lista lijepih želja, iako je ministar Habijan naglasio da je radna skupina ove novitete osmislila u proteklih 14 dana, radeći danonoćno. Po njemu, to je dokaz odgovornosti i potrebe da se neke stvari za koje se doznalo nakon slučaja Aleksić, isprave. Ove izmjene kao i prijedlog da se uvede kazna doživotnog zatvora, čak i za mlađe punoljetnike, odnosno osobe stare između 18 i 21 godine, iziskuje promijene postojećih zakona uključujući i Kazneni zakon (KZ) i Zakon o kaznenom postupku (ZKP), koji su ne baš tako davno mijenjani. Ponovo. Riječ je o dva temeljna zakona kaznenog prava koji se toliko često mijenjaju da se u toj šumi propisa teško snaći. O tome da su zadnje izmjene ZKP-a završile na Ustavnom sudu, koji je već jednom ranije srušio neke odredbe izmijenjenog ZKP-a, da ne govorimo.
No Ministarstvo pravosuđa, smatra, kako je pojasnio ministar Habijan da su izmjene zakona, kao i uvođenje doživotnog zatvora - nužne. Iako se s tim ne slaže struka, što se čulo od povećeg broja odvjetnika i sudaca nakon slučaja Aleksić. Ministarstvo pravosuđa se na to ne obazire, pa tako predložene izmjene idu u smjeru da bi se doživotni zatvor uveo kao alternativa za kaznena djela za koja je propisana kazna dugotrajnog zatvora, a dugotrajni zatvor je sada od 20 do 40, odnosno 50 godina, ako su djela počinjena u stjecaju. Nadalje, doživotni zatvor bi bio alternativna kazna za dva ili više kaznenih djela počinjenih u stjecaju za koje su utvrđene kazne dugotrajnog zatvora, s tim da bi postojala mogućnost uvjetnog otpusta nakon 25 godina izdržane kazne. Novitet je i da kazneni progon ne zastarijeva, kao ni izvršenje kazne doživotnog zatvora. Nadalje, Ministarstvo pravosuđa planira redefinirati i mjere zaštitnog nadzora po punom izvršenju presude, koja i sada postoje, a po novom prijedlogu umjesto dosadašnjih tri godine ta bi mjera trajala pet godina, a umjesto dosadašnjih pet ako je počinjena na štetu djeteta trajala bi 10 godina. I postojao bi zaštitni nadzor na slobodi, a mjeru bi, kao i do sada izricao sud, samo ne skupa s presudom nego na prijedlog kaznionice ili zatvora prije isteka izrečene kazne. Uz to, kako se zaštitni nadzor provodi, provjeravalo bi se jednom godišnje.
A što se tiče smještaja nepopravljivih i opasnih osoba u zasebnu ustanovu nakon izvršenja kazne to bi se reguliralo zasebnim zakonom, koji se tek treba donijeti. Tko bi te ljude čuvao, nije poznato jer bi se to reguliralo pravilnicima, a ne zna se ni gdje bi bilo sjedište te zasebne ustanove ni koliko bi sve to koštalo. No zna se da je Hrvatska prepisala njemački model koji je, kako je rečeno, završio na Europskom sudu za ljudska prava (ESLJP), koji ga je vratio na doradu, pa nakon te dorade po tom zakonu je u Njemačkoj zatvoreno 60 do 80 osoba. Ministar Habijan smatra da bi s obzirom na to, broj tako opasnih osoba zatvorenih u Hrvatskoj bio manji, a kako kaže, od mogućnosti da novi, planirani zakon ne prođe na ESLJP- u, bitnije mu je da neka tako opasna osoba više ne šeta po Hrvatskoj.
Sve je to lijepo no ESLJP stalno Hrvatsku kažnjava zbog uvjeta u zatvorima, iako je u više navrata naložio da se to stanje popravi. A nije, pa će porezni obveznici zbog nehumanih uvjeta sada Peri Šarcu, platiti 5.700 eura. ESLJP je i prije 20 godina donio presude protiv Hrvatske u slučajevima kada država nije napravila ništa da zaštiti žrtve koje su kasnije ubijene. Usprkos preporukama što država treba promijeniti da se to više ne dogodi, Hrvatska nije to napravila pa se dogodio slučaj Aleksić. Uostalom, u hrvatskim zatvorima trenutačno 183 osobe služe kazne zatvora u rasponu od 15 do 50 godina zatvora, a u ukupnoj zatvorskoj populaciji, najviše je onih u dobi između 40 i 50 godina. Trojici optuženika u zadnjih godinu i pol dana izrečene su kazne zatvora od 50 godina, te presude još nisu pravomoćne, no jedan od osuđenika ima više od 50 godina života. On će do kraja svog života biti u zatvoru pa baš nije jasno koja je svrha uvođenja kazne doživotnog zatvora. Ministar Habijan kaže da bi takva kazna trebala biti odvraćajuća, no praksa je pokazala da izmjene zakona i postrožavanje kazni do sada nikada nisu polučili rezultate.